Liturgijska čitanja: Mudr 3,1-9; 2Tim 2,8-14; Iv 15,18-21;

Draga braćo i sestre!
1. Radujem se što mogu sudjelovati na proslavi svetih mučenika Fabijana i Sebastijana, zaštitnika Gacke doline i posebno grada Otočca. Crkva u Gackoj dolini i grad Otočac ovo zajedničko slavlje duboko proživljavaju. Svima čestitam blagdan svetih zaštitnika. Srdačno i bratski pozdravljam preuzvišenog gospodina mons. dr. Milu Bogovića, biskupa gospićko-senjskog te njegovog generalnog vikara mons. Tomislava Šporčića, župnika u Otočcu i zahvaljujem im na pozivu da predvodim ovo slavlje.
Zajedno s Pastirom ove mjesne Crkve, pozdravljam mons. dr. Ivana Devčića, nadbiskupa riječkog i metropolita ove crkvene pokrajine, mons. Ivana Milovana, biskupa porečkog i pulskog te mons. Valtera Župana, biskupa krčkog. Srdačno pozdravljam sve nazočne svećenike, Bogu posvećene osobe i sav Božji narod, sve Kristove vjernike, muževe i žene, djecu i mlade, starije i bolesne, te u svoje molitve uključujemo vaše mile i drage, posebno one koji su vam osobito na srcu. Pozdravljam također potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i ministra zdravstva i socijalne skrbi gospodina dr. Darka Milinovića, ličko-senjskog župana gospodina Milana Jurkovića, otočkog gradonačelnika gospodina Marija Barkovića i druge nazočne predstavnike građanskih i vojnih vlasti te sve drage goste slavlja.

2. Blagdan svetih mučenika Fabijana i Sebastijana ove godine svetkujemo u jubilarnim godinama za Crkvu u Lici. Naime, danas se posebno spominjemo 550. obljetnice osnutka Otočke biskupije, koja je utemeljena godine 1460. velikim zalaganjem Sigismunda Frankopana, gospodara Gacke. Važan je to događaj i za Otočac, jer upravo Otočac već davne 1460. godine, uspostavom biskupije, dobiva naslov grada (civitas). Krčki nam knezovi Frankopani, ovdje u gradu Otočcu, dozivlju u sjećanje i znamenitu Bašćansku ploču koja spominje crkvu svetog Mikule u Otočcu. Opatijska crkva sv. Nikole u Gackoj spominje se i u buli kojom je osnovana Otočka biskupija. Sve nam to govori o znakovitoj hrvatskoj glagoljskoj baštini koja se tijekom stoljeća stvarala na ovim prostorima.
S osobitom radošću spominjemo se danas u Otočcu i desete obljetnice Gospićko-senjske biskupije, koju je uspostavio sluga Božji Ivan Pavao II., 25. svibnja jubilarne 2000. godine. Ta je biskupija na neki način preuzela drevnu i bremenitu baštinu Crkve u Lici i Senjskom primorju. Na tom području bila su biskupijska sjedišta u: Senju, Krbavi, Modrušu, Vinodolu i Otočcu. Na ovim je prostorima u davnini zasađena kršćanska vjera. Katolička se Crkva povezala s hrvatskim narodom i dijelila s njime sudbinu uspona i padova, nada i stradanja.
Povijest Crkve na ovom području tumači i povijest hoda ovoga naroda. Biskupska sjedišta u Lici, nasuprot svim burama i olujama, govore o povijesnoj potrebi za crkvenim uporištima. Stoga spominjući se 550. obljetnice Otočke biskupije srdačno čestitam prvo desetljeće Gospićko-senjskoj biskupiji, a njezinom pastiru mons. Mili Bogoviću želim obilje snage i svjetla Duha Svetoga u vršenju biskupske službe u Lici. Ovaj novi ustroj Crkve u Lici na početku trećeg tisućljeća postao je moguć zahvaljujući i uspostavi hrvatske države.

3. Draga braćo i sestre, danas se slavljem Fabijanova u Otočcu spominjemo crkvenih obljetnica. Danas obnavljamo spomen na svoju povijest da bismo odgovorno živjeli sadašnjost. Taj spomen obnavljamo u misnom slavlju, koje je najizvrsniji spomen Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Taj Kristov spomen zauzima središnje mjesto u ljudskome životu, kao jedini događaj koji je doista nov, revolucionaran i otkupljujući za čovjeka.
Mi kršćani – mi koji slavimo Euharistiju – “narod smo spomena” u čovječanstvu koje gubi spomen, koje se predaje zaboravu. Danas čovjek gubi sjećanje jer je obuzet, gotovo opčinjen redanjem svakodnevnih događaja, koji su samim time prolazni, kratkotrajni i bez ozbiljne budućnosti. Upravo zato mi, koji slavimo Euharistiju, imamo zahtjevno poslanje spašavanja svojih suvremenika od nesreće zaborava – svojim svjedočenjem, svojim naviještanjem, svojom nadom, svojim životom. Zaborav vlastitih korijena i vlastite povijesti na početku je svakoga ljudskoga otuđenja.
Predragi vjernici, mi obnavljamo spomen da ne bismo “zaboravili Krista”. Naime, Bog Stvoritelj nas je od početka u Njemu naumio i želio, te je sav naš život dan za danom, sudbonosni hod Njemu ususret, ususret Gospodaru povijesti i pravednom sucu živih i mrtvih.
To je milost koju svi molimo od Oca – da se u nama dogodi “spomen Krista”, spomen na onoga koji u početku bijaše kod Boga i po kojem je sve postalo, spomen na onoga u čijoj su ruci duše pravednika kojih se ne dotiče muka nikakva.

4. U Otočcu, u Gackoj dolini štuje se, kao zaštitnik, sveti Fabijan, papa i mučenik koji se za Decijeva progonstva nije ustručavao položiti vlastiti život kako bi sačuvao vjernost Kristu. Povijesni podaci o životu sv. Fabijana, kao i drugih mučenika prvih stoljeća Crkve, veoma su oskudni pa zato o njemu malo znamo. Za biskupa Rimske Crkve, za papu, izabran je 236. godine. Spominje se da je sedmorici đakona svoje biskupije povjerio brigu za siromahe. Siromasi su već u Djelima apostolskim kao neki povlašteni stalež za koji Crkva ima naročitu brigu. Crkva je to naučila od svog osnivača Isusa Krista, koji nas uči tijekom cijele povijesti Crkve vršiti djela ljubavi prema bližnjemu, osobito onome u potrebi.
Spominje se da je papa Fabijan svojim suradnicima povjerio dužnost bilježiti djela svetih mučenika, osobito detalje njihove muke i smrti. To je bilo važno za prvu Crkvu koja je proživljavala teške dane. Važno je to i za Crkvu našega vremena. Primjeri, vjernost i hrabrost svetih mučenika snažan su poticaj za sve kršćane da budu spremni za vjeru žrtvovati sve pa i život.
Neprolazna je vrijednost svjedočanstva svetoga Fabijana, kao i svjedočanstava svetog Sebastijana i drugih svetih mučenika. Sveti Fabijan i Sebastijan su sveci koje je narod od davnina veoma štovao. Ušli su tako i u Litanije svih svetih. Povijest Crkve, mučenička je povijest od prvih stoljeća sve do mučenika iz doba komunizma, kao i onih iz Domovinskog rata, među kojima se posebno ističe blaženi Alojzije Stepinac, kardinal i nadbiskup zagrebački. Pravedno je stoga, uvijek sve više otkrivati značenje mučeništva za naš kršćanski život, jer mučenici su trajni poziv i izazov nama, sada i ovdje, da ne zaboravimo Učiteljeve riječi: “Ako su mene progonili, i vas će progoniti” (Iv 15,20).

5. Iako nam se čini da tijek vremena što prolazi nužno udaljuje ljude te uskraćuje blizinu osjećaja i snagu događaja, ostajemo zadivljeni trajnošću mučeničkoga svjedočanstva kršćanskih svjedoka. Uz razne pokušaje da se danas pod svaku cijenu bude popularan, viđen, sveprisutan, ne uspijeva se očuvati ona svježina koja je vidljiva u slavlju svetih mučenika.
Vrijeme u kojemu su živjeli sveti Fabijan i Sebastijan bilo je iznimno složeno doba dekadencije, krize jednoga društva koje si je umišljalo da je uspostavilo sustav čvrstih načela i vrijednosti, dovoljno otpornih na sve opasnosti.

No, niti jedno ljudsko društvo ne može biti otporno na ljubav, ako je ljubav zanemarilo. Ne može biti otporno na istinu, ako je istinu zanijekalo. Upravo to je razlog svakoga urušavanja naizgled čvrstih postavki zemaljskoga reda. Nakon izbacivanja odrednica ljubavi i istine, kratak je put do nepoštivanja pravednosti, do progonstava i ubojstava. Nekada su ona prepoznatljiva u krvi mučenika, a nekada u tuzi, beznađu i strahu ljudi.
Težnja da se živi na nepravdi i nepoštivanju istine o čovjeku izravno je promicanje sebičnosti, a to je posvemašnja suprotnost vrijednostima koje promiče kršćanstvo. Kršćanstvo, usidreno u Božjoj Riječi, živi od dara, od velikodušnosti i poštivanja drugoga i upravo zbog toga, iako nije vođeno političkim ciljevima, postaje opasnošću ljudskim nepravednim sustavima. Društvo koje želi živjeti bez ulaganja, bez napora i bez velikodušnosti ne samo da je osuđeno na samorazaranje, nego i samo osuđuje sve ono što promiče nesebičnu ljubav, želeći sputati i samu Božju Riječ.

6. U drugom misnom čitanju čuli smo riječi svetoga Pavla upućene Timoteju: “Riječ Božja nije okovana!” Apostol to piše kao zatočenik; u trenutku kada zna da se njegov zemaljski hod približava završetku, ali još više svjestan da neprijatelji na Božju Riječ nikada ne mogu staviti okove. Dobro su to znali i sveti Fabijan i Sebastijan. Okovi, mučilišta, stratišta i gubilišta nikada u povijesti nisu ugušili Božju Riječ.
Dolazim k vama, braćo i sestre, iz zagrebačke Crkve koja je hrvatskom narodu i cijelomu svijetu podarila blaženoga Alojzija Stepinca. Nadahnut svjedocima prvih kršćanskih vremena, Stepinac je znao da ni u kojem vremenu ne postoji politički sustav ni njegov progon koji bi mogao okovati Božju Riječ. To je, braćo i sestre, zadivljujuće za nas vjernike, a zbunjujuće za sve one koji su kršćanstvo željeli ili žele otkloniti nasiljem bilo koje vrste. To je snaga istine koja progovara u svjedočanstvu kršćanskih mučenika.
Znamo pak da u Crkvi jedno svjedočanstvo uvijek upućuje na drugo. Stoga slobodno mogu reći da, zahvaljujući vremenskoj blizini i svijesti o važnosti mučeničkoga svjedočanstva blaženog Alojzija, otkrivamo starije korijene mučeničkog svjedočanstva. Lako primjećujemo da i suvremena progonstva traže odgovore na pitanje kako se Crkva s njima nosila u prošlosti, i onoj nedavnoj i onoj davnijoj. A pitanje svjedočenja uvijek je, predragi vjernici, pitanje vjernosti. Zbog toga su mučenici uvijek privlačni po istini koja u njima progovara; zbog toga su najrazgovjetniji i najuvjerljiviji poziv na nasljedovanje – ne sebe, nego Boga.

7. Draga braćo i sestre, sadašnji je trenutak pun izazova, a napose snažno obilježen ekonomsko-financijskom krizom koja ima svjetske razmjere, a kojih se dublji korijeni ni perspektive ne žele dodirnuti. Sa svih smo strana pritisnuti lošim vijestima i prognozama. U sadašnjemu društvenom trenutku veoma se duboko usađuje osjećaj straha. Glasno se predviđaju poteškoće i nesigurnosti, sve do zatvaranja u ozračje nepodnošljive budućnosti.
Strah pred sutrašnjicom ispunja mnoga srca tjeskobom i malodušjem. U opasnosti smo da poput Židova u pustinji ne vidimo izlaza i žalimo za nekim prošlim vremenima. Jesu li ta vremena uistinu bila bolja? Ili smo zaboravili kakve su bile prilike u kojima smo živjeli i podnosili tegobu dana i režima?
Sadašnja ekonomsko-financijska kriza govori o dubljoj krizi sustava gospodarske, političke i kulturne moći. Naše suvremeno društvo stvara velike količine dobara, ali ih ujedno brzo troši. Umnaža životne ponude: dojmove, osjećaje, iskustva. Stvara umjetne vrijednosti kako bi se još više moglo trošiti, povećavajući žurbu i nemir. Moderno društvo prisiljava nas da stavimo u središte: stvari, novac, bogatstvo, uspjeh, zaboravljajući čovjekove prave vrijednosti: zajedništvo, solidarnost, vjeru, nadu… U kontekstu govora koji sustavno usađuje malodušje, mi vjernici pozvani smo da, kao Crkva i kao pojedinci, svjedočimo blizinu svima koji su u potrebi.

8. Predragi vjernici, spomenimo se kako smo kao narod često osjetili i bili svjedoci providonosnih Božjih zahvata. Kada nam se činilo da smo zaboravljeni, naša je snaga bila u tome da mi nismo zaboravili Boga. Kad razmatramo o pogibeljima u kojima smo se našli i kao pojedinci i kao hrvatski narod, samo nerazuman i nepromišljen čovjek može reći da se povijest odigrala i odigrava po ljudskoj logici.
Ne mogu se u ovom trenutku ne prisjetiti i ne osvrnuti na vrijeme Domovinskog rata, kada je u našoj domovini Hrvatskoj na osobit način solidarnost bila na djelu. Bila je na djelu međusobna blizina i povezanost unatoč teškim nevoljama kroz koje smo prolazili.
Ozračje koje se danas, osobito posredstvom određenih medija, uporno nameće u našoj Domovini je nepovjerenje i pesimizam. Kao da se neki takmiče kako će što više blata nabaciti na Hrvatsku, sve do mjere mržnje i prezira. Narod i Domovinu trebamo ljubiti. Tu prije svega mislim na ljubav koju nam svojim velikim i svijetlim primjerom svjedoči blaženi Alojzije Stepinac. Molimo za Domovinu, sigurni da “ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji” (Ps 127, 1).
Blaženi Alojzije Stepinac posvjedočio je: “Nema sumnje, da je jedna od najljepših odlika hrvatskog narodnog bića u prošlosti bila nastojanje kako bi svoj narodni život doveo u sklad s načelima objavljene istine Božje. I to ne samo onda, kad je iz toga mogao izbijati koristi, nego i onda kada mu je to bilo gorko” (J. BATELJA – C. TOMIĆ [prir.], Alojzije Kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke [1941-1946], Zagreb 1996., str. 98).

9. Predraga braćo i sestre, Gospodin Isus na toliko mjesta jednostavno kaže, idi vjera te tvoja spasila, ili pak vjeruj i bit će ti. A vjera se najbolje jača molitvom i sakramentima, napose po Euharistiji i ispovijedi. Kakva je danas molitva u našim obiteljima? Poštujemo li dan Gospodnji sudjelovanjem na nedjeljnoj misi? Volio bih da svatko od vas u iskrenosti srca odgovori na ta pitanja?
Majke i očevi, blagoslivljate li svoju djecu? Djeco, molite li vi za svoje roditelje? Započinju li naši dani zahvalom za novo jutro i završavaju li zahvalom za tolika dobra koja smo tijekom dana primili? Sjetimo li se na početku svakoga blagovanja izreći hvalu Gospodinu i zamoliti ga za blagoslov? Započinje li svaki naš posao ili pak putovanje znakom križa i barem kratkim zazivom za dobar učinak ili sretan i siguran put. Sjetimo li se u molitvama i onih koji obnašaju važne službe na opće dobro? Molimo li da i njih Gospodin obdari mudrošću i razboritošću u donošenju odluka?
Molitva, razgovor s Bogom, klanjanje pred njim u poniznosti, zahvalnosti i djetinjoj odanosti, hrani našu vjeru i ispunja našu dušu mirom i sigurnošću. Vratimo molitvu u naše obitelji. Vratimo Boga u naše planove, jer bez Njega ne možemo učiniti ništa što će biti trajno i prožeto blagoslovom. Gdje je molitva tu je i blagoslov.
A blagoslov je tako potreban našim obiteljima koje su izložene tolikim iskušenjima. Toliki se supružnici udaljuju jedno od drugog i traže sreću na drugim mjestima, a izlaz vide u rastavi. Djecu nam vrebaju droga, ljenčarenje i gubitak smisla. Zato svoje obitelji, svoje supružnike, svoju djecu svaki dan pratite molitvom. “Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!” (Lk 11, 9), kaže Isus. Prihvatimo, predragi vjernici, Isusov poziv s povjerenjem i otvorena srca.

10. Ovu je godinu Sveti Otac proglasio Svećeničkom godinom u povodu 150. obljetnice smrti svetoga arškog župnika Ivana Marije Vianneya. Znamo koju važnost imaju svećenici u našoj crkvenoj i narodnoj povijesti. Poznato mi je koliki su revni svećenici djelovali u ovome Gradu i okolici dajući svoj doprinos i duhovnoj, i kulturnoj, i materijalnoj izgradnji ovoga kraja. Molite stoga, braćo i sestre, za svoje svećenike često i žarko da uvijek ostanu vjerni svojem poslanju i pozivu koji su od Boga primili. Molite da Bog blagoslovi vaše obitelji svećeničkim i redovničkim zvanjima, jer su nam danas tako potrebni sveti i oduševljeni svećenici, redovnici i redovnice, koji će uprisutnjivati Kristovu radosnu vijest u ovom našem vremenu.
Naš kršćanski život veoma je povezan sa službom svećenika. Gdje nema svećenika, nema ni svete mise. Stoga su i obljetnice koje danas slavimo, i 550. obljetnica osnutka Otočke biskupije, i deseta obljetnica djelovanja Gospićko-senjske biskupije, posebna prigoda za nas katolike da se usredotočimo na ono što je najvažnije za rast naše crkvenosti. One su osobiti poziv na molitvu i djelo za duhovna zvanja i svećenička i redovnička. Molimo Gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu.
I dok vam svima čestitam crkvene jubileje koje slavimo i blagdan nebeskih zaštitnika, koji svetkujemo, sve vas pozivam da odvažno živite svoj kršćanski poziv ljubeći Boga i živeći prema njegovim zapovijedima. A na tom putu neka vas prati zagovor i zaštita Isusove i naše Majke, svetih zaštitnika i svih hrvatskih mučenika kojima se spomen-crkva na Udbini podiže. Amen.