Svečano koncelebrirano misno slavlje predslavio je fra Josip Blažević, OFMConv, u samostanskoj kapeli u Hrvatskom Leskovcu.

Prema liturgijskom obredniku, nakon misnih čitanja, predslavitelj je zapitao sestre što mole od Gospodina i Njegove Crkve, na što su zavjetovanice odgovorile: Molimo Krista Zaručnika Crkve i svoga Gospodina da možemo nasljedovati Njega do smrti u ovoj redovničkoj Zajednici. Upravo su ove te riječi bile polazište homilije fra Josipa jer s. Katarina Terezija i s. Antonela žele nešto što ovaj svijet smatra ludošću. Po ljudskim mjerilima nema vidljive razlike između ludih, zaljubljenih i svetaca te je ovu stvarnost predslavitelj pojasnio izrekom sv. Franje: „Bog mi je rekao ono što je htio, a to je da budem nova budala na svijetu.“ No, istu evanđeosku ludost uočio je i u životu naših karmelskih svetaca: Terezije Avilske, Ivana od Križa, Male Terezije od Djeteta Isusa, bl. M. Terezije od Sv. Josipa… te naglasio: „Dobrodošle u svijet Kristovih ludih! Pristanite da vas svijet smatra ludima!“

Nadovezujući se na misno čitanje Post 12,1-4a o Abrahamu (Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog…), predslavitelj je zamijetio da živimo u vremenima velikih neodlučnosti i učmalosti. „Brat korona virus“ još više je tomu pridonio zatvarajući granice država i gradova, uvodeći propusnice za putovanja kao povlastice… Ali njima mnogi mladi ni ranije nisu bili odviše skloni. Još manje ih je zanimao ulazak u samostan. Žive kao u liftu zaglavljeni, kao u nekom somnabulizmu, u očinskom zavičaju i domu, bez potomstva, kreativnosti i vitalnosti… Abrahamu je upućen imperativ da krene, iskorakne u nepoznato, ali Bog će biti s njime. Biblijska poruka unosi život u našu neodlučnost, unosi svježinu i kreativnost, poziva da iskoraknemo, isplovimo na pučinu, da krenemo – u nepoznato! Život s Bogom najveća je avantura, istaknuo je fra Josip.

„Blagoslovit ću te… I sam ćeš biti blagoslov…“ Blagoslovljen je čovjek kojemu je Božja riječ postala navigator, svjetiljka na životnome putu, čovjeku pozornom na Božju riječ, koji u svemu traži volju Božju. Pogrešna je dilema: život u braku ili u samostanu! Dilema je: u potpunosti predati svoj život Bogu – ili mu ga ne predati u potpunosti. A Bog je onaj koji ne traži puno, on traži sve! „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“ (Lk 9,22) Moguće je i u samostanu živjeti, a nažalost ne pripadati Isusu Kristu, ili mu ne pripadati potpuno. A moguće je živjeti u svijetu – i pripadati Isusu Kristu. Nije presudno mjesto življenja, presudno je stanje srca. Presudna je temperatura ljubavi kojom nas je Krist zahvatio. Unatoč globalnom zatopljenju koje prijeti našem planetu, mi se češće smrzavamo u „snježnom kraljevstvu“ naših zavičaja i domova očinskih koji su poput frižidera hladni. Klimatsku promjenu u našim srcima može preokrenuti jedino Isus Krist. Zato su mu potrebne osobe pomoću kojih će proširiti svoje kraljevstvo ljubavi, pravde i mira. Posao je toliko velik da mu treba puno ruku. Kod Isusa nitko nije na birou. Nema nezaposlenih. Posao je toliko velik i žuran da kod Isusa ne postoji radno vrijeme. Treba raditi 24 sata dnevno, cijeli život. Doživotni zavjeti naših sestara odgovor su na poziv na rad u Isusovom kraljevstvu. One su iskoraknule iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog…

Prostranije od svjetskih cesta i svemirskih prostranstava jest ljudsko srce koje kršćaninu valja ozbiljno istražiti i temeljito upoznati. Za taj posao nema boljeg mjesta od samostana, Božjeg vrta u kojemu se u Crkvi klešu sveci. Tu milost mole ove dvije djevojke. One ne bježe od svijeta, ne bježe od braka niti napora. Samostan nije za bjegunce ni dezertere! One nisu sakate, blentave ili usidjelice! One su mlade djevojke, pune života, koje Kristu Zaručniku daruju ono što bi darovale zemaljskom zaručniku. Između njih i djevojaka u svijetu razlika je samo u izboru Zaručnika. Ove dvije djevojke su probirljive. Nisu se zadovoljile lijepim, nego samom Ljepotom, Isusom Kristom. Nisu se zadovoljile vremenitim zaručnikom koji će ostarjeti, nego vječno mladim Isusom Kristom.

„Duhovni brak“, kako ga naziva sv. Terezija Avilska u svome „Zamku duše“, nije pravo zaručnice, nego milost Zaručnika koju prati žrtva i odricanje, ali je zato nagrada neizmjerna. Kad bi znali vagu na kojoj se važu zasluge za podnesena trpljenja iz ljubavi prema Kristu, svi bi se otimali za veće križeve, svjedoče brojni sveci. Genijalni Pascal je u svojim Mislima o tome zapisao: „Ništa mi za vječnost ne bi bilo preskupo.“ (229) Vječnost je toliko dragocjena da bi svaki razumni bankar bio spreman sve uložiti samo da nju ne izgubi.

U nastavku fra Josip je protumačio drugo čitanje, a to je Poslanica sv. Pavla Filipljanima u kojoj Apostol naroda svojim adresatima nabraja sve što bi moglo bi biti povod Pavlovom ponosu po tijelu. Ali, nastavlja isti Pavao, sve što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom, otpadom, zbog onoga najizvrsnijega, ZBOG SPOZNANJA ISUSA KRISTA, Gospodina mojega, da Krista steknem, da upoznam njega, i snagu uskrsnuća njegova, i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih… Tako razmišljaju razumni ljudi. A njih svijet drži ludima! Aktualizirajući naše vrijeme, fra Josip je nastavio da igrač iz finala Europskog prvenstva može biti isključen zbog pozitivnog testa na koronu, ali Isusovog igrača ni smrt ne može diskvalificirati jer on nastavlja igru u proslavljenoj Crkvi zauzimajući se za one koji su još na proputovanju u nebesku domovinu.

Potom je nastavio: „Zato današnja gesta ovih dviju djevojaka, s. Antonele i s. Katarine Terezije, dobiva svoj pravi smisao tek iz perspektive vječnosti. Ona svoje uporište pronalazi u najdubljem prijateljstvu duše s Bogom, o kojemu smo slušali u današnjem evanđeoskom odlomku, s kojim se mučio i sv. Augustin. Predobro je da bismo povjerovali u to što Isus ovdje kaže. Ali tko da ne vjeruje ako to govori sam Isus?!“

Nasuprot zaljubljenosti, koja može biti jednosmjerna, prijateljstvo se zasniva na uzajamnosti, ono je pitanje izbora, pretpostavlja bliskost između dviju osoba. Nas je, piše sv. Pavao, Bog izabrao prije postanka svijeta, prije nego je svijet stvoren, i predodredio nas da budemo njegovi prijatelji, njemu slični. Ovo je predobro da bismo u to povjerovali. Čak i mnogi kršćani u to teško mogu povjerovati. Jer čovjek je svjestan svoje nejednakosti s Bogom. Stoga ne iznenađuje Augustinova primjedba: „Možeš ti mene Isuse zvati svojim prijateljem koliko hoćeš, ali ja u sebi ne vidim više doli slugu!“ Isusova je ponuda, međutim, puno veća, uzdiže nas na visoko dostojanstvo prijateljstva s Bogom. A na tom dostojanstvu nije se moguće održati bez njegove milosti.

U čemu je tajna privlačnosti zavjeta? Zavjeti nisu odricanje, nego primanje. Oni su u nasljedovanju vječno zavodljivog Isusa Krista. Propovjednik je pojasnio što znače redovnički zavjeti: Čistoća: Bog, moja ljubav! Siromaštvo: Bog, moje bogatstvo! Poslušnost: Bog, moja sigurnost!

Potom se obratio svim sestrama: „Drage sestre karmelićanke! Čestitam vam Dan vaše Družbe, i vaše pomlađivanje pridruživanjem dviju novih karmelićanki koje svjedoče da je Isus Krist u vašoj zajednici živo prisutan. Slobodan sam preporučiti se u vaše molitve o 25. godišnjici moga svećeničkog služenja da i sam ostanem Kristu vjeran do smrti.“

Nakon završetka homilije, dok su sestre pred oltarom učinile molitveni stav prostracije,  okupljena je vjernička zajednica molila zagovor proslavljene Crkve moleći Litanije svih svetih.

Potom je uslijedio sam čin redovničkog zavjetovanja. Kao vanjske znakove zavjetovanja sestre se primile drveni križ na koji je napisano njihovo redovničko ime i prezime te sličicu s evanđeoskim tekstom Isusovih blaženstava i Pavlova Hvalospjeva ljubavi koji postaju načela života.

Obje zavjetovanice dolaze iz zagrebačke Župe sv. Klare s korijenima iz Bosne; bile su članice Franjevačke mladeži, ali nisu pobliže poznavale jedna drugu sve dok ih nije povezao poziv u Karmel BSI u kojem su započele svoju kandidaturu 8. rujna 2013.