Požega, (IKA) – Na svetkovinu Uskrsa, 31. ožujka, središnje euharistijsko slavlje u požeškoj katedrali predvodio je biskup Antun Škvorčević uz kojega su bili svećenici djelatni u biskupijskim ustanovama i u župi sv. Terezije Avilske te đakoni. U pozdravu biskup je čestitao svima Uskrs i kazao da nam ova svetkovina doziva u svijest a slavlje ovog otajstva čini dionicima one stvarnosti na koju je Bog u uskrsnuću Sina svoga pozvao čovjeka i sve stvoreno. U homiliji biskup je istaknuo kako je Uskrs osvanuo klimatski oblačno, tmurno, maglovito i kišovito te je kazao da će oni koji ne vide iznad oblaka ostati u sumornom ozračju. Spomenuo je kako mu je pri letovima zrakoplovom prodor i izdizanje iz oblačne atmosfere u sunčane predijele jedno od snažnih iskustava i kako u takvim prigodama uvijek požali one koji ne vjeruju da je iznad oblaka sunce. Upotrijebio je tu sliku da bi progovorio o pristupu uskrsnom otajstvu. Upozorio je vjernike kako u današnjem evanđeoskom izvještaju Marija Magdalena, Petar i Ivan dolaze na grob Isusov, prolaze sasvim određenim putom koji ih stupnjevito dovodi do cjelovite spoznaje o događaju: opaze da je dignut kamen s groba, opaze povoje gdje leže da bi konačno vidjeli i povjerovali. Biskup je istaknuo kako je pogled u prazan grob, poput našeg pogleda u oblačno nebo koji ne dopušta prodrijeti u sunčanu stvarnost, a da nju vide samo oni koji vjeruju. Pogled vjere seže u dubinu stvarnosti, kazao je biskup, istaknuvši da je tako i s obzirom na Isusovo uskrsnuće, čiju cjelovitu zbilju vide samo oni koji su se vjerom izdignuli ponad pojavnoga.
Naglasio je kako je to važno shvatiti u Godini vjere te se potruditi stvarnosti u kojoj živimo prilaziti jedinim putom kojim se ona može dohvatiti u svojoj cjelovitosti. Upozorio je kako nas na političkoj i široj društvenoj razini putem medija svakodnevno gotovo prisiljavaju da gledamo u prazan grob i ne daju da krenemo dalje, upućuju nas na ograničenosti, nedostatke i nemoći ovog trenutka koje se ogledaju u gospodarskim nevoljama, sve većem broju nezaposlenih i siromaštvu, kao da bi se iz tog stanja moglo izaći što ustrajnijim pogledom u njega. Biskup je kazao kako je potrebno izdići pogled iznad groba naših neuspjeha, vjerom se vinuti do smisla postojanja, napuniti se svjetla i tako biti osposobljeni i snažnije motivirani za mijenjanje stanja u kojem se nalazimo. Istaknuo je da i siromaštvo može biti velika šansa za snažne korake koji vode naprijed, ukoliko je siromah otvoren za novo, za dar i ta njegova otvorenost predstavlja prvo svojstvo po kojem se može dogoditi promjena te je u tom smislu budućnost njihova. Spomenuo je da u srcu i umu mnogih ravnodušnih ljudi, narkotiziranih liberalizmom, sekulariziranom, ili agnosticizmom nema dovoljno praznog prostora otvorenog za duboka pitanja i iščekivanja, nego se u čovjeka nastanjuje svojevrsno ništa. Dodao je da se slaže s kritičkim odnosom nekih suvremenih mislilaca prema takvom postmodernom društvu, među kojima je i dramaturg Botho Strauss koji u svom djelu Kopije, prolaznici, preuzima metaforu Georgea Steinera te navedeno stanje naziva svetom subotom, to jest “između petka smrti na križu i strašne patnje, te nedjelje uskrsnuća i čiste nade”. Biskup je spomenuo kako je vjera po svojoj naravi svojevrsna nedjeljna stvarnost, ali da njezino svjetlo proizlazi iz prošlosti po prolazu kroz sveti petak, da u suprotnome razum ostaje na izvanjskom i površnom, zatvoren u uski krug stvarnosti. Potaknuo je nazočne da upravo svojom vjerničkom otvorenošću za onostrano, pronađu u događaju Isusova uskrsnuća uporište za pogled koji u našoj društvenoj zbilji seže iznad zatvorenog kruga ljudske nemoći, te tako budu nositelji utemeljene nade i smisla.