Obredi ukopa nakon ekshumacije i identifikacije održani su proteklih dana, a u danima koji slijede će biti pokopano još nekoliko identificiranih žrtava. Misu je na Uskrsni ponedjeljak, uz koncelebraciju župnika Zvonimira Martinovića, predvodio prof. dr. sc. Josip Bošnjaković. Njegovu propovijed, u kojoj se posebno obraća obiteljima ekshumiranih i identificiranih žrtava, donosimo u cijelosti:

“Ugledavši mnoštvo, uziđe Isus na goru”. Ovo su riječi Evanđelja. O, Bože, vidiš li ti našu patnju? To je često naše pitanje. No mogli bismo reći i odgovoriti kako ne stradaju ljudi zbog Boga, jer Bog je uvijek tamo gdje čovjek pati, nego čovjek strada tamo gdje nema čovjeka. Isus je ugledao mnoštvo. To je Božja inicijativa. Ako itko onda Bog vidi. On je taj koji ide ususret čovjeku. Bog je vidio mnoštvo, no u tom mnoštvo Bog vidi svakog pojedinog. I to je ljepota našeg Boga da on u mnoštvo vidi pojedinca, a suprotna je logika zla i neodgovornosti – djelovati u masi, a ne preuzimati odgovornost za pojedinačne osobe. Bog i danas vidi sve nas, a napose bih rekao kako danas želi vidjeti vas, drage obitelji ekshumiranih Tone, Janje, Dragana, Ivana, Franje, Vladimira i Ivana, kao i svih ostalih koju su bili ili će biti ekshumirani. Što li čovjek može sve izdržati? Što li ste Vi sve izdržali? Koliko li je samo godina u vašim danima, jer kad čovjek čeka onda su i sati kao godine.Isus vidi, Isus je vidio, i Isus će vidjeti. Jedna od prvih definicija Boga u Starom zavjetu, kada je Hagara protjerana od Abrahama i Sare, jest “Bog je onaj koji me vidi”, onaj koji me vidi u mojoj patnji. Mi želimo s Bogom vas, vidjeti svjesni kako je svatko od vaših na svoj način prošao kroz bolnu ranu smrti. Iako slično umiremo, svatko na svoj način umire, pa ipak s Bogom koji svakoga pojedinačno ljubi.

Blaženstva su program djelovanja i življenja nas kršćana. Govor sa gore je naš pogled na Petrovačku dolu, pogled koji nam daje snage ići dalje. Prvo blaženstvo sa gore je “Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko”. Ono nam želi reći: blago svim onim ljudima koji svjesno primjećuju i vide druge u njihovim potrebama i bolima, te sve daju od sebe kako bi ublažili bol, jer oni se osiromašuju svojim bogatstvom kako bi druge obogatili. Ipak, htio bih se zadržati na drugom blaženstvu – “Blago ožalošćenima, oni će se utješiti”, no i ovo blaženstvo ovisi o prvom blaženstvu. Mi smo danas ovdje okupljeni, draga braćo i sestre, jer želimo vidjeti ožalošćene među nama, i poduzeti sve što je u našoj moći da se oni utješe, ali želimo i zahvaliti svima koji su doprinijeli tome da se odagna i ukloni razlog tuge. Želimo vas, kao subraća i kao susestre kršćani, voljeti tako da se s vama povežemo do te mjere da dijelimo vašu bol.

Bog pak ne dokida plač tako što daje podršku uplakanima, nego Bog dokida razlog plača, i to je najljepša utjeha. Ne samo dati podršku nego dokinuti razloge boli. To je i uskrsnuće. Bog nije dao podršku nama ljudima jer tugujemo zbog smrti, zbog kraja života, nego nas je Bog utješio tako što je uklonio grobni kamen s groba, uklonio je razlog našoj tuzi. Tješiti znači biti otvoren za patnju drugih ljudi i tražiti načine dokidanja razloga tuzi. Ipak, blago nama i našem svijetu dok ima ljudi koji plaču s uplakanima – plač je Božji znak da ima čovjeka među nama. Ako ne bude suza i plača – to bi bilo opasno za nas. Priroda plače i suzi na razne načine, napose u gubicima. S druge strane samo se čovjek smije, pa ipak nitko drugi ne bi imao više razloga za plač. To je i naš život. Sposobni za smijeh, ali vidimo i sposobni za mnoge razloge žalosti.

Pronaći ubijene i nestale jest gotovo kao pronaći iglu u plastu sijena. Parafraziram riječi koje sam čuo kada se govorilo o tome kako pronaći nestale i ubijene osobe. Ljubav je sposobna pronaći iglu u plastu sijena. Usporedio bih također pronalazak vaših, dopustite reći i naših bližnjih, kao otapanje leda na vrhuncima planina u proljeće gdje nakon duge zime, i smrznutog leda, napokon smo ugledali čvrsto tlo pod nogama, osjećaj utjehe, osjećaj sigurnosti, da više ne moramo kroz život prolaziti kao da se kližemo, da padamo, nego utješeni, barem za sigurnost gdje su bili ukopani naši pokojni.

U svemu ovome svakako naša briga, pažnja, konkretna pomoć i molitva idu i prema onima koji još uvijek tragaju za svojim najbližima, a njih je još u cijeloj Domovini oko 1750, u Vukovarsko-srijemskoj županiji 450, a u Vukovaru oko 350. Još 1755 igala u plastu sijena za pronaći, još 1755 ledenih vrhova koje sunce ljubavi svih nas može i treba otopiti. O, kada bi oni koji znaju progovorili, kolike sante leda bi se rastopile i u njihovim srcima, obiteljima, međuljudskim odnosima.

Heroj se može biti i nakon rata – imati hrabrosti reći ono što se pod navodnicima „ne smije reći“. Trebaju nam takvi heroji, heroji riječi, heroji i heroine suosjećanja koji znaju što prolaze obitelji koje traže svoje.
Trebaju nam takvi ljudi koji će znati da je to i njihovo oslobođenje. Možda će pojedini vrhovi ostati pod snijegom i pod ledom, odnosno možda za neke nećemo za vrijeme života saznati gdje su ukopani, no ono što nas tješi jest nada uskrsnuća, jer dok mi tražimo naše pokojne i dok nam se srca ponekada lede, vjera u uskrsnuće Isusa Krista daje nam snage vjerovati da naši pokojni nisu okovani niti ledom, niti su igle, nego su žive osobe oslobođene za vječni život u Isusu Kristu jer je on dokinuo razlog naše boli i plača.

Uskrsnuli Isus je onaj koji grije nadom, vjerom i ljubavlju uskrsnuća naša srca, ali i u čijem su zajedništvu, vjerujem naši nestali, jer Bog ih je pronašao. Ako je Bog pronašao Adama, koji se izgubio, zapravo se sam skrio, zajedno s čovječicom Evom, neće li još više Bog pronaći i one koje su drugi skrili. Sigurno da u savjesti onih koji znaju informacije Bog progovara i pita: “Kajine, gdje ti je brat?” Pakao je skrivati druge, pakao je ne vidjeti druge. Ima nešto gore od nemogućnosti pronaći ukopane: znati gdje su i tu tajnu ukopati u sebi. Ne daj, Bože, nikome, a one koji tako žive, molimo, oslobodi ih, o Bože, tako teškog tereta!

Tražeći ljudi se nadaju, skrivajući ljudi se boje. Raj je pronalaziti druge, vidjeti druge, napose one koji su u potrebi. Raj je i moći oprostiti, što nije lako, ali je put koji nas oslobađa. Oprostiti isto otapa srce za ljubav, za mir, što može biti dugi proces. Oprostite i vi nama, drage obitelji, za ono kada smo živjeli kao da nema vaše patnje, kada smo zaboravili na nestale.

Čini mi se iznimno važnim da i mi možemo razlikovati: dragocjeno je znati gdje su ukopani, bačeni, naši pokojni, i zahvalni smo svima koji na tome rade da ih se pronađe, trude se, traže, no pronalazak zemnih ostataka za neke se možda nikada neće ostvariti. I to je razočarenje. Razočarali su se i Marija Magdalena i druge žene kada su našle prazan grob, kako smo i na Uskrs slušali u Evanđelju. Trenutak pronalaska pokojnih je oprečan u sebi za sve nas – utješeni smo što su pronađeni, a tugujemo zbog bolnog gubitka. Kompleksno i zahtjevno, mješavina osjećaja. Naši pokojni, odnosno njihova tijela, nažalost, negdje se raspadaju, iako ne znamo gdje, no Isus nam je otvorio vrata najgore tame, tame smrti, iza kojih jest uskrsnuće. I znamo i vjerujemo da se Bog pobrinuo za svoju djecu. A to nam još više daje snage tražiti, ne osobe, nego zemne ostatke, jer osobe ne umiru niti se raspadaju, nego se búde na vječni život, na uskrsnuće s Bogom.

Čuli smo u Psalmu: “Ti izbroji dane mog progonstva, sabrao si suze moje u mijehu svom”. Naime, za Psalmistu je jasno kako najvrijednije u pustinji su bili mjehovi, jer u mijehu se nosila voda od izvora do izvora, kako bi preživjeli. Voda u mijehu je za one koji hodaju kroz pustinju nešto najvrijednije. U isto vrijeme utješno je znati kako je Bog u mijehu sabrao naše suze – svaka suza u Božjem mijehu ima svoje mjesto.

Neka nas Gospodin oslobodi u našoj boli od sažaljenja, i samosažaljenja, ali i sažaljenja drugih. Jest  teško vam je, teško nam je, neizmjerno teško, bolno, no nismo jadni, niti jadnici, nego katolici, kršćani, ljudi žive vjere, spremni nositi bremena jedni drugih.

Čuli smo i ohrabrujuće riječi svetoga Pavla: “Zahvaljujem svagda Bogu svojemu spominjući te se u svojim molitvama jer čujem za tvoju ljubav i vjeru koju imaš prema Gospodinu Isusu Kristu i prema svima svetima. Nek zajedništvo tvoje vjere bude djelotvorno u spoznanju svakoga mogućeg dobra među vama poradi Krista! Uvelike si me doista obradovao i utješio svojom ljubavlju jer si, brate, okrijepio srca svetih”. Na nama svima jest pronalaziti puteve utjehe, odnosno dokidati i uklanjati razloge boli i plača, tješiti Božjom utjehom, okrijepiti srca jedni drugih. Pronaći ćemo prije ili kasnije, a najkasnije nakon smrti, sigurnost u Bogu, i naše nestale i skrivene, no dok druge tražimo nemojmo se mi izgubiti, a da se to ne bi dogodilo pozvani smo svi zajedno voditi brigu jedni o drugima, ali i biti svjesni da je Bog naš čovjeko-tražeći Bog. Dok mi tražimo pokojne Bog ih je već pronašao svojom uskrsnom ljubavlju te stoga i mi ih možemo u Bogu pronalaziti. Plod uskrsnuća jest svjetlost, to jest mogućnost da jedni druge pronalazimo, da vidimo. Plod uskrsnuća su raširene ruke, jer ne mogu biti kršćanin pre-križ-enih ruku, zatvorenih prozora i vrata, zatvorenih kapija, nego raskrinutih ruku, otvorenih kapija, otvorenih vrata i prozora. Na svima nam je da od groba napravimo vrt, ne svojom logikom, svojim znanjem, nego Božjom logikom, Božjim znanjem, Božjom ljubavlju jer tamo gdje Bog prođe rađa se život.

U ovoj euharistiji danas će se krstiti i jedan novi član vaše župne zajednice. To je znak nade, znak života. Želimo kao zajednica kršćana dijeliti patnje, ali i radosti jedni drugih. Želimo i da novokrštenik uz podršku roditelja, kuma, bližnjih, ali i svih nas upoznaje ljepotu kršćanstva, međusobne povezanosti, ali ponajviše da otkriva ljepotu Boga koji preobražava tugu u radost, očaj u nadu. Neka nam Duh Sveti svima na tom putu pomogne.“