Istina je prava novost.

Slavna i mučenička povijest Crkve u Srijemu

Homilija đakovačko-osječkog nadbiskupa dr. Marina Srakića na svečanoj Večernjoj u Srijemskoj Mitrovici, subota 25. listopada 2008.

“Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?” Braćo i sestre! Netko će reći da je to retorsko, govorničko pitanje, što ga sv. Pavao u svom zanosu postavlja i pred sebe i pred svoje vjernike. Ne, nije, pokazalo se to i u njegovu životu i u životu tolikih vjernika do današnjeg dana. Čitamo taj odlomak ovdje nad ostacima staro-rimskih bazilika izgrađenih u carskome gradu Sirmiju, glavnom gradu Ilirika, susretištu istoka i zapada. Čitamo u gradu Srijemskoj Mitrovici, in “civitate Sancti Demetrii” koji je sagrađen na ovim srijemskim prostranstvima, koji je iznikao na onim mjestima gdje su kršćanski mučenici dali svjedočanstvo za Krista do prolijevanja krvi. Doista, nitko i ništa nije moglo rastaviti od ljubavi Kristove, ni mladoga biskupa Ireneja, ni svećenika Montana i ženu mu Maksimu, ni đakona Dimitrija, ni vrtlara Sinerota, ni časnika Urzicina, ni hrabru Anastaziju. Biskup Irenej je prefektu Probu koji je rekao da će ga dati na muke odgovorio: “Učini sa mnom što te je volja. Vidjet ćeš sada kakvu će mi snagu protiv tvojih zasjeda dati Gos-podin Isus Krist”. Djelovala je tada u ovim krajevima slavna biskupija i metropolija Sirmium – biskupija Srijemska. Ona je nakon mučeničkih vremena prolazila kroz teška iskušenja arijanizma. Ta je Crkva gledala nevolju pape Liberija koji je na silu doveden u ove krajeve.
Na primjerima slavnih mučenika nadahnjivale su se generacije kršćana koji su do krajnjih posljedica prihvatili Krista. Barbari su ih mogli samo fizički uništiti, kao što je to bilo za vrijeme provale Huna i Avara, ali ne i vjeru iščupati. U srednjem vijeku Crkva srijemska ponovno je procvala. U teškim vremenima njoj na čelu stoji veliki apostol sv. Metod kao panonski metropolit. Tu su brojne opatije i prepoziture, samostani benediktinaca i cistercita, regularnih kanonika i dominikanaca, franjevaca. Obnovljena je kao bis-kupija 1229. godina da bude predziđe pravovjerja protiv srednjovjekovnih hereza. Za vrijeme osmanlijske okupacije u Dimitrijevom gradu opet dolazi vrijeme masovnog istrebljenja kršćana.
Oživljavanje Srijemske biskupije nakon oslobođenja od Tu-raka ponovno je prigoda za obnovu. Dolaze novi stanovnici i povećava se broj vjernika katolika, Hrvata Albanaca ili Klementinaca tako i Mađara. Biskupija je malena, kao i susjedna Bosanska ili Đakovačka, pa su ih carskom i papinskom odlukom sjedinili u jednu veliku biskupiju Bosansku ili Đakovačku i Srijemsku. Naše dvije biskupije suživjele su se u svemu, zajednički podizale važne usta-nove kao što su Bogoslovno sjemenište i Teološki fakultet. Jedna drugu su obogaćivale bogatstvom svoje prošlosti.
I u novije doba bilo je teških razdoblja. Tko se ne bi sjetio izgona više desetaka tisuća vjernika njemačke narodnosti koji su na ovim prostorima izgradili velebne crkve, organizirali župne zajednice? Tko se ne bi sjetio tisuća koji su ubijeni ili nestali za vrijeme i neposredno poslije Drugog svjetskog rata? A što reći o onim vjernicima koji su nedavno morali napustiti svoje domove i danas bi rado htjeli biti s nama. Što reći o onoj tjeskobi kroz koju su za vrijeme nedavnoga rata prolazili i svećenici i vjernici Srijemske biskupije?!
Nedavno je, tj. 2004. godine, Đakovačka ili Bosanska i Srijemska biskupija proslavila 1700. obljetnicu mučeništva sv. srijemskih mučenika iz vremena cara Dioklecijana. U pripravi i za vrijeme proslave Crkva u Srijemu pokazala je da se oporavila od stradanja nedavnog rata, da je živa i da je ima snage izaći iz anonimnosti u kojoj se nalazila kroz nekoliko desetljeća. Svećenici i vjernici stekli su sigurnost potrebnu za pastoralno djelovanje. Tko se ne bi sjetio veličanstvene proslave Jubileja ovdje u Srijemskoj Mitrovici, 26. listopada 2004. godine. No, ta proslava je pokazala svu složenost organizacije i vodstva Crkve koja živi u dvije različi-te društveno-političke stvarnosti. Pokazalo se da i u Srijemu Crkva mora biti čvrsta zajednica, dobro organizirana, s vlastitim služba-ma i s dijecezanskim biskupom koji ujedinjuje mjesnu Crkvu i koji na ovim prostorima i u ovim prilikama zastupa svećenike i vjernike. Treba biti prisutan dijecezanski biskup ovdje u Srijemskoj Mitrovici (Sirmium) koji će biti sugovornik i s katoličkim biskupima toga područja i s predstavnicima državnih vlasti. Treba biti biskup koji će odgovorno voditi dijalog s drugim Crkvama i kršćanskim zajednicama.
Povijesno važan događaj za našu Crkvu zbio se 18. lipnja ove godine, kada je Sveti Otac Benedikt XVI. Srijemsku biskupiju odijelio od Đakovačko-osječke, ustanovio Đakovačko-osječku crk-venu pokrajinu u sastav koje su ušle Srijemska biskupija i Požeška biskupija. Tom zgodom je ujedno imenovan prvim srijemskim biskupom mons. Đuro Gašparović, domaći sin, koji postaje član Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda u Beog-radu.
Iako smo svoju biskupiju nastojali sačuvati jedinstvenom, neminovno smo se morali suočiti s činjenicom državne granice koja je, raspadom bivše države, podijelila našu biskupiju. Vi ste, dragi vjernici Srijema za vrijeme nedavnoga rata puno je prepatili, ali ste pokazali i svoju vjerničku izdržljivost, snagu vjere koja nadi-lazi svaki strah te sposobnost obnove svojih župnih zajednica. Ponovno osamostaljenje Srijemske biskupije dodatno snaži i pospješuje započeti oporavak te potiče još zauzetiji pastoralni rad i rast u njezinu krilu. Ponovno osamostaljenje Biskupije istodobno će očekivati i snažniji doprinos svjedočkoj prisutnosti Katoličke Crkve na području Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda, kao i prikladnu osjetljivost za ekumenski dijalog s drugim kršćanskim zajednicama, posebno sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom.
S jedne i s druge strane naših dviju biskupija neprestano ćemo izgrađivati živu i stvarnu povezanost sa svećenicima na službi u Srijemu, u različitim oblicima uzajamnosti, kroz posjećivanje i susrete skupina vjernika, prihvaćanje prigodnih liturgijskih i pasto-ralnih aktivnosti, te kroz povezivanje župa, s ciljem dugoročnoga i konkretnoga zajedništva, razmjene iskustava, pomoći i suradnje svake vrste. Ovim činom nismo oslabili Crkvu nego ojačali.
Braćo i sestre, mi obično kažemo da biskupiju predvodi biskup, u stvari svaku crkvenu zajednicu predvodi Krist. Prijašnje generacije vjernika Srijema kao i sadašnja generacija sačuvale su vjeru zato što su prihvatile Krista. Vjerujem da biste i vi mogli pos-taviti pitanje: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?” Podijeljeni u razne biskupije ne dijelimo se među sobom, nego ostajemo vjerni Kristu potpomognuti primjerom i zagovorom svetih Srijemski mučenika. Neka i ova dioba ne bude znak slabosti nego pojačanje naše ljubavi prema Kristu.