Draga braćo i sestre!
1. Predlažem vam da povodom ovogodišnjeg blagdana sv. Vida mučenika razmišljamo o postojanosti, moleći Boga da tom krepošću, po zagovoru našeg svetog zaštitnika, obdari naše mlade, naše očeve i majke, cijeli narod i one koji brinu o njegovu duhovnom i materijalnom dobru. Postojanost je prvo na što pomišljamo dok razmišljamo o mučenicima i slavimo njihov spomen. To je krepost koja je neodjeljiva od mučeništva i mučenika, ali i od autentičnog kršćanskog i ljudskog života uopće. U tom smislu ona je danas posebno aktualna jer se stalna mijena, koju suvremeni svijet neprestano doživljava, toliko odražava na ljude, pa i na nas kršćane, da svi lako postajemo nestalnima i prevrtljivima, do te mjere da se osjećamo čudno kad nekoga sretnemo tko, unatoč mnogim preprekama i poteškoćama, nepokolebljivo ustraje u svojim odlukama i obećanjima. U stvari, čini se da se današnji čovjek nalazi u iskušenju dvostrukoga ropstva: s jedne strane robuje pretjeranoj težnji za neovisnošću, do te mjere da ga obuzima neka nelagoda kad treba nekome za nešto zahvaliti, a s druge potrebi za usuglašenošću s javnim mnijenjem, što može ići tako daleko da se osjeća neugodno ako se u nečemu od drugih razlikuje.
2. Nasuprot takvom stanju i raspoloženju duha stoje sveti mučenici u svojoj dosljednosti i nepokolebljivoj postojanosti u vjernosti Kristu, a time i svom temeljnom životnom izboru. Upravo je nevjerojatno kako ama baš ništa nije moglo oslabiti otpornost njihova duha, ni skršiti snagu njihove volje. A još je čudesnija činjenica što tolika djeca i mladi, poput našeg sv. Vida, nisu zaostajali za odraslima, već su i oni radije izabirali smrt nego da budu nevjerni, i svi su umirali ne psujući i ne proklinjući svoje progonitelje, nego moleći za njih. Tako je, vapeći Bogu za svoje mučitelje: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” (Dj 7, 60), postupio već prvomučenik Stjepan, a sve to na tragu svoga Učitelja i u duhu njegove molitve na križu: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Lk 23, 34). To umiranje bez mržnje, s molitvom za neprijatelje, i iz ljubavi i vjernosti prema Kristu, čini bitnu razliku u odnosu na sve one koji također zbog svojih uvjerenja ili nekih drugih razloga podnose mučenja i ubijanja, ali su pritom obuzeti mržnjom prema onima koji im to čine i željom za osvetom.
3. Kršćanski mučenici ne pripadaju, dakle, soju ljudi koji mijenjaju svoje stavove i odluke ovisno o situaciji u kojoj se nalaze; nisu od onih koji se naginju „kako vjetar puše”, ni od onih kojima je životni orijentir i kriterij istine i laži, dobra i zla samo to što „svi tako misle”. Kršćanski su se mučenici uvijek držali riječi koje su apostoli izgovorili pred Vijećem u Jeruzalemu, kad su im pokušali zabraniti naviještanje Isusa Krista: „Sudite je li pred Bogom pravo slušati vas radije nego Boga. Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo… Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!” (Dj 4, 19-20; 5, 29; 4). To ne znači da su mučenici dominantna mišljenja i uvjerenja svoga vremena odbacivali unaprijed, prije nego što su ih ispitali i prosudili. Naprotiv, oni su se, kao što trebaju i svi kršćani, držali pravila koje je postavio sv. Pavao: „Sve provjeravajte, dobro zadržite” (1 Sol 5, 21). Naime, ako nešto nije ni dobro ni istinito samo zato jer tako svi misli i sude, onda vrijedi i obratno, tj. da samo zbog toga nije ni lažno ni loše. Zato su kršćanski mučenici uz postojanost posjedovali i krepost razlučivanja, bez čega sama postojanost lako prelazi u tvrdoglavost i nerazumnost.
4. Istom su se postojanošću i istim vrlinama duha i volje odlikovali i naši hrvatski mučenici, što je razumljivo, budući da bez toga nitko ne može biti Kristovim svjedokom. Tako je blaženi papa Pavao VI. o sv. Nikoli Taveliću i njegovim sudrugovima u mučeništvu prigodom njihova proglašenja svetima rekao: „Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njima i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji – svećenici Male braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju smrtnih muka.”
Sličnu je postojanost posvjedočio i sv. Marko Križevčanin, kojemu je zapovjednik kalvinske vojske u Košicama obećavao pokloniti veliko imanje samo ako se odrekne katoličke vjere i prihvati kalvinizam. Marko je, ne dvojeći ni časa, radije izabrao mučeništvo nego odbacivanje katoličke vjere, ne iz prkosa i inata nego iz iskrena uvjerenja da je ona jedina ispravna i kao takva vrijedna umiranja.
Na isti je način postupio i blaženi Alojzije Stepinac, o kojemu je mons. Juraj Batelja, postulator njegove kauze, napisao: „Svjestan da mora propovijedati u ‘zgodno i nezgodno vrijeme’, oboružavao se hrabrošću i strpljivošću. Pred Bogom bijaše miran u savjesti, a pred neprijateljima Božjim nije strepio niti je želio ‘biti ičija politička trublja, koja prilagođuje svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka ili pojedinaca’. ‘Mi smo’, reče u propovijedi na završetku pokorničke procesije u Zagrebu 31. listopada 1943., ‘uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnog zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome’. Jer bijaše pravedan i pravičan, navjestitelj Božje objave o smislu čovjekova života, bio je spreman poći u smrt, radije negoli zatajiti jednu jedinu takvu istinu.”
A naš je najmlađi blaženik, istarski svećenik vlč. Miroslav Bulešić, na duhovnim vježbama uoči svećeničkog ređenja, u svom duhovnom dnevniku zapisao: „Prije smrt nego grijeh i nevjernost.” I doista, četiri godine kasnije ponio se u Lanišću u skladu s tom odlukom: izabrao je radije smrt nego da iznevjeri Krista i svoj svećenički poziv. Kako smo rekli, svakog mučenika, pa tako i naše, nadahnjivala je ljubav i vodila mudrost koja im je govorila kako je vrednije žrtvovati zemaljski život radi vječnoga nego obratno.
5. U naše dane slušamo o progonstvima i mučenjima mnogih kršćana na Bliskom istoku i drugdje u svijetu samo zbog toga što su kršćani i što se ne žele odreći svoje kršćanske vjere. Papa Franjo često ih spominje i preporuča u molitve, kritizirajući istovremeno ravnodušnost svjetskih moćnika prema njihovim patnjama i stradanjima. A nama bi oni, kao i mnogi drugi suvremeni i oni davni mučenici, trebali biti primjer i poticaj da svakodnevno svoju vjeru hrabro svjedočimo riječima i još više djelima vjere. Pritom se stječe dojam da je danas, u svijetu koji sve manje priznaje Krista, gotovo jednako teško svakodnevno dosljedno ispovijedati i svjedočiti kršćansku vjeru kao i za nju trpjeti i umirati. Očito je da čovjeku nije moguće ni jedno ni drugo bez pomoći „odozgo”. Stoga opravdano možemo tvrditi kako nema boljeg dokaza da Bog u svijetu djeluje i ispunjavajući čovjeka i danas snagom svoga Duha, nego što su brojna svjedočanstva kršćana koji se trude svakodnevno nasljedovati primjer Isusa Krista, kao i onih koji – stavljeni pred izbor – radije biraju smrt nego da ga se odreknu. Drugim riječima, iza svakog istinskog svjedočenja vjere ne stoji samo čovjek i njegove naravne sile nego i sila Duha Svetoga, prema Isusovu obećanju: „Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” (Dj 1, 8). To znači: gdje god ljudi vjeru hrabro ispovijedaju riječima i potvrđuju djelima, i gdje god za nju, ako treba, radije umiru nego ju poriču, tu je na djelu i Bog koji podupire i jača naše slabe ljudske sile. Zato su svjedočanstva vjere, posebno ona koja su potvrđena mučeništvom, dragocjena baština „koju ne treba rasuti, već je predati trajnoj obvezi zahvalnosti i obnovljenom nasljedovanju” (NMI, br. 7), kako je 2000. godine, na pragu trećeg tisućljeća kršćanstva, govorio sv. Ivan Pavao II.
6. Ali, pored postojanosti mučenika i ostalih svjedoka Isusa Krista, trajno je prisutna i postojanost onih koji ustraju u protivljenju Kristu i njegovu zakonu ljubavi. Uz postojanost u činjenju dobra, postoji i postojanost u činjenju zla. Ta zla postojanost često je tako nametljiva i uočljiva da nam se čini kao da postojanosti u dobru, u istini, u ljubavi i vjernosti do kraja ni nema. No znamo da to nije tako, znamo da ljubav uvijek pobjeđuje, da je dobro jače od zla. Ta je poruka u srži kršćanske vjere. Ta Isus je – kao nitko od ljudi vjeran i postojan u ljubavi prema Ocu nebeskom i braći ljudima – na kraju izišao kao pobjednik, a oni koji su ga osudili i razapeli kao poraženi. Njegovi protivnici, kao i svi oni koji ih slijede, samo prividno i privremeno pobjeđuju, dok dugoročno i konačno pobjeđuju oni koji nasljeduju njegovu postojanost u dobru, u ljubavi, u poslušnosti Božjoj volji. Primjeri svetih mučenika to nedvojbeno potvrđuju. Upravo je to iskustvo davalo snagu prvim kršćanima da ustraju, da budu postojani u teškim progonstvima. Naime, primjećivali su kako su to jači što ih se više progoni, što je ranocrkvenog pisca Tertulijana potaknulo da napiše: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana.”
7. Neka nam to, draga braćo i sestre, bude poticajem da sami budemo postojani u življenju i svjedočenju svoje vjere. Isus nam je rekao da ćemo se iz svih kušnji i progonstava „svojom postojanošću spasiti” (Lk 21, 19). Posebno u to treba vjerovati u trenutcima kada nas spopadne malodušnost, kada upadnemo u napast da odustanemo od duhovne borbe i prihvatimo lažne kompromise, kalkuliranja i očijukanja s „duhom ovoga svijeta”, koji se protivi Kristovu duhu. Ujedno valja imati na umu da svojom postojanom vjerom možemo spasiti ne samo sebe nego i druge, posebno svoju djecu, svoje najbliže i mnoge s kojima svakodnevno živimo i radimo. Znamo kako primjeri potiču i privlače, zli kao i dobri. U tom smislu poslušajmo pisca Poslanice Hebrejima koji nas poziva: „Okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama. Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu, te sjedi s desna prijestolja Božjega. Doista, pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom” (Heb 12, 1 – 3).
U tom smislu neka vam je svima sretan i blagoslovljen blagdan sv. Vida, našeg nebeskog zaštitnika.

Vaš u Kristu odani

+ Ivan, nadbiskup