Složni budite, mir njegujte

Predraga braćo i sestre!

Godinu dana poslije slavlja Srednjoeuropskog katoličkog dana u Mariazellu okupili smo se ovdje u Kupresu, na Kupreškoj visoravni, mjestu tako bremenitom poviješću i tako živom sadašnjošću. Okupili smo se kako bismo nastavili katoličko susretanje i zborovanje na srednjoeuropskome planu. Okupili smo se kako bismo blagoslovili i posvetili znakove našega zajedništva: osam zvona koja označuju naših osam zemalja.

Svako pojedino zvono ima svoju zvuk, a zajedno daju prelijepu harmoniju. Tako i svaka od naših zemalja ima svoj identitet, svoje osobitosti i posebnosti, ali zajedno možemo pjevati pjesmu vazmene radosti i nade za sve ljude našega kontinenta! Stoga ovo je današnje slavlje izraz našeg sveopćeg zajedništva koje se očituje u bogatstvu različitosti i jedinstvu vjere. To zajedništvo na tako znakovit način gradi naša Katolička crkva koja stoljećima živi i djeluje na području Srednje Europe od Baltika do Jadrana.

Kupres, kao mjesto na tromeđi koje spaja tri bosanskohercegovačke biskupije, svojim zemljopisnim položajem simbol je susretanja i zajedništva. A uz to ovo mjesto na preko 1200 metara nadmorske visine znak je blizine neba, tj. mjesto koje nas podsjeća na Božju blizinu u našem životu. Osim toga ovdje na Kupresu u Otinovcima su tragovi starokršćanske bazilike iz 5. st. koji svjedoče o drevnim kršćanskim korijenima na ovome prostoru i bogatoj tradiciji koju baštinimo. Sve nam spomenuto govori da je ovo znakovito mjesto gdje ćemo iskazati trajnu povezanost sa svojom tradicijom i korijenima, gdje ćemo izraziti blizinu jednih s drugima te ujedno posvjedočiti blizinu svih nas s našim Bogom.

Danas na ovome mjestu zahvaljujemo Bogu svemogućemu za tolika herojska vjernička svjedočenja kroz dugu povijest. Prošlost ovu zemlju i ovaj narod nije poštedjela u iskušenjima, onim davnima i ovim nedavnima. Želimo, draga braćo i sestre, katolički vjernici ponosne zemlje Bosne i Hercegovine, izraziti poštovanje prema svemu onome što ste pretrpjeli u nedavnome ratu i što ste s toliko vjere, nade i ljubavi uspjeli nadvladati sve nevolje. Poznate su nam i sve vaše teškoće kroz koje i danas prolazite. Za mnoga pitanja rješenja nisu, niti laka niti brza. Stoga je ovo zajedničko slavlje poziv nama na povezanost i na pomoć svima koji su u potrebi, a osobito domaćima u vjeri.

Pozdravljam sve vas koji ste došli iz bliza i iz daleka, vas domaćine ovoga slavlja – Kuprešake, kao i sve druge hodočasnike iz Bosne i Hercegovine i iz Hrvatske. Posebno pozdravljam hodočasnike iz drugih zemalja sudionica Srednjoeuropskoga katoličkog dana: Slovenije, Austrije, Mađarske, Slovačke, Češke i Poljske! Pozdravljam vaše pastire: domaćina ovoga slavlja uzoritog gospodina Vinka kardinala Puljića, predsjednika Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i nadbiskupa metropolitu vrhbosanskoga, zajedno s njegovim pomoćnim biskupom Perom Sudarom. Pozdravljam biskupa banjalučkoga Franju Komaricu te biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog administratora trebinjsko-mrkanjskoga Ratka Perića kao i svu braću u episkopatu iz Republike Hrvatske.

Srdačno pozdravljam kardinal kardinala Christopha Schoenborna, predsjednika Austrijske BK i bečkog nadbiskupa koji je zajedno s austrijskim biskupima došao an Kupres kako bi bio s nama na ovoj lijepoj svečanosti. Pozdravljam mnogopoštovane predstavnike biskupskih konferencija ostalih zemalja: Slovenije, Mađarske, Slovačke, Češke i Poljske.

Rado pozdravljam mnogopoštovane oce provincijale, domaćeg župnika Dominika Stojanovića, svu braću svećenike i redovnike, sve časne sestre redovnice i sve one koji su doprinijeli ovome značajnom slavlju.

Draga braćo i sestre, ova zvona koja su danas posvećena znak su koji nosi poruku. Stoga želim da ova posvećena zvona ovom visoravni, zemljom Bosnom i Hercegovinom pa i cijelom Europom pronesu poruku ovoga slavlja. Neka nas uvijek podsjećaju na vrijednosti i ideale za koje se ovdje opredjeljujemo.

Prva poruka koju će ova zvona prenijeti i pronijeti je poruka Božje blizine. Zvona usmjeruju naš pogled, srce i um prema Bogu. U evanđelju smo čuli Isusove riječi koje tako snažno dodiruju ljudsko srce: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni”. Isus nadalje nastavlja: “Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu” (Iv 3, 16-17).

Kako bi se ove ohrabrujuće i utješne riječi ukorijenile u našim srcima potrebno ih je pažljivo razmatrati. Isus ih je izgovorio u točno određenim okolnostima, tijekom dugog noćnog razgovora s Nikodemom, jednim od farizejskih poglavara. Od straha pred svojim sunarodnjacima Nikodem se susreo s Isusom u velikoj tajnosti kako bi mu postavio neka pitanja. Kasnije će biti toliko hrabar da će se javno pred svima, zajedno s Josipom iz Arimateje, pobrinuti za Isusov pogreb. Nikodem je jasno shvatio da Isus dolazi od Boga i da može ljudima pokazati put života.

U širem odlomku današnjega evanđelja Isus je Nikodemu objasnio da i on mora biti ” podignut”, kao što je i Mojsije podigao zmiju u pustinji. Nikodem je razumio usporedbu: dok je Izraelski narod boravio u Sinajskoj pustinji umirao je od otrovnih ujeda zmija. Tada je Mojsije napravio zmiju od mjedi i postavio je na stup. Od tada, koga bi god ujela zmija, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio (usp. Br 21, 4-9).

Isus je time navijestio Nikodemu da će biti raspet na križ te će svi koji s vjerom upru pogled u njega naći spasenje. Ovom farizejskom poglavaru, sigurno, nije bilo lako razumjeti Isusove riječi. Očekivao je nešto sasvim drugo, Isusa Mesiju, Osloboditelja, onoga koji će uspostaviti vladavinu prava, slobode i reda, kazniti neprijatelje Izraela i istrijebiti Božje protivnike te da će po njemu u žalosnom i krvlju natopljenom svijetu zavladati mir.

Međutim, Isus mu govori o Bogu koji je toliko ljubio svijet da je poslao svoga Sina Jedinorođenca. Kao da mu je želio reći: Bog će te po meni, po ljubavi obdariti mirom za kojim toliko žudiš. Usmjeri svoj pogled prema križu i otkrit ćeš koliko te Bog ljubi. Usmjeri svoj pogled na mene, vjeruj mi, ja nisam došao suditi svijet, nego spasiti ga. Isus je trajno i smiono izražavao svoje stavove.

Predragi vjernici, i mi s Mojsijem danas ispovijedimo vjeru u Boga koji nam je blizu I koji je milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću. Neka svatko od nas, poput Nikodema, povjeruje i u srcu ponavlja: Gospodine, ti me nećeš osuditi i prezreti, niti u trenutku kad se ja sam ili kad me drugi osuđuju. Ti nisi došao na zemlju napraviti popis mojih grijeha već me od njih osloboditi. Stoga očekuješ da, vjerujući tebi i u tebe i ja činim drugima ono što si ti meni učinio: ne osuđivati već spašavati!

Stoga, braćo i sestre, neka druga poruka koju će ova zvona prenijeti i pronijeti bude poruka naše vjere, vjere u Boga koji je za nas: u Boga Oca bogata milosrđem, u Boga Sina, našega Spasitelja i Otkupitelja, u Boga Duha Svetoga, Životvorca, našega Branitelja i Posvetitelja, u Presveto Trojstvo, čiju svetkovinu sutra Crkva slavi.

Presvetomu Trojstvu na slavu u ovome je kraju podigla crkvu i posljednja bosanska kraljica Katarina Kosač-Kotromanić, koja je pred turskom silom morala bježati u tuđinu, označavajući tako i sudbinu mnogih katolika Bosne i Hercegovine koji su kroz povijest kao i u nedavnom ratu morali napustiti rodnu grudu i bili prisiljeni potražiti novi život bilo u Hrvatskoj bilo u drugim europskim i prekooceanskim zemljama. Vjera naša ima duboke korijene i stoga je spremna suočavati se na vjetrometini ovoga svijeta s uvijek novim izazovima i kušnjama. Naši korijeni sežu duboko. Svjedoči o tome i postojanost vaše vjere, dragi Kuprešaci, koji ste u kratkom vremenu u Kupresu sagradili evo već treću crkvu, nakon svakog rušenja sve veću i ljepšu!

Ta se vjera očituje i u ovom našem molitvenom zajedništvu. Vjera je to koja je hranila ovaj narod, branila ovaj puk i svojim svjetlom pokazivala put u budućnost. Vjera je to u Boga, u Presveto Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga, vjera nas i naših predaka u moćnu zaštitu Presvete Bogorodice, u moćni zagovor naših svetaca i blaženika te u živo zajedništvo nebeske i zemaljske Crkve.

Neka treća poruka naših zvona bude poruka nade! Rušenje, ali i ponovna izgradnja crkve Svete Obitelji svjedoči o mučeničkoj prošlosti vjernika ovoga kraja. Nikada nije na ovom prostoru nedostajalo patnji, rušenja i stradanja što se pokazalo i u nedavnom ratu koji je ostavio duboke rane u ljudima. Ali, hvala Bogu, nije ponestalo ni vjere niti nade. Ova velebna crkva svjedoči da unatoč svemu u vama nije ugasla nada, nada koja izvire iz Boga. Često nas život tako kuša da nam se čini kako nema dobrog ishoda. Upravo u takvim trenucima kršćani katolici trebaju biti svjesni da je kršćanska nada put i zadaća. Kršćanska nada mijenja pogled na naizgled bezizlaznu situaciju. Kršćanska nada mijenja perspektivu i otvara novi put, pruža nova rješenja. Kršćanska nada to može, jer svoj izvor ima u Kristu, koji je, kako kaže naše geslo Srednjoeuropskoga katoličkoga dana, nada Europe ali i cijeloga svijeta. Kršćanska nada to može, jer je Bog tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni!

Četvrta poruka naših zvona usmjeruje nas na ovu crkvu koja se gradi i izgrađuje a biti će posvećena na čast svete Obitelji: Isusa, Marije i Josipa. S Nazaretske obitelji naše se misli i molitve usmjeruju prema svakoj našoj obitelji. Naše se zajedništvo treba očitovati u prvom redu kao obiteljsko zajedništvo. I tu poruku želimo poslati s ovoga slavlja i raširiti jekom novih zvona: poruku obitelji i života. Obitelj je put Crkve i naroda, ustvrdili su hrvatski biskupi prigodom pohoda svetog oca Ivana Pavla II. Hrvatskoj 2003. godine. Obiteljsko zajedništvo izvor je života te povlašteno mjesto odgoja i prenošenja vrednota novome naraštaju. Promicanje i njegovanje života i obiteljskoga zajedništva ostaje trajnom zadaćom kako hrvatskih tako i europskih katolika.

Svima su vam dobro poznate teškoće kroz koje su naši stari prolazili, ali unatoč svemu nikad se nisu bojali zasnivati obitelji, prihvatiti tu svetu odgovornost, i nisu se bojali novoga života što se ogledalo u brojnom potomstvu. A što se danas događa, ne samo kod nas nego i u cijeloj Europi? Mladi sve teže ulaze u brak, a obitelji sve manje žele djecu.

Dragi mladi, djevojke i mladići, ne bojte se braka, ne bojte se obitelji, ne bojte se prihvatiti sudjelovati u Božjoj ljubavi i postati Božjim pomoćnicima u stvaranju novog života. Ne bojte se! Svaka nova obitelj blagoslov je najprije za supružnike, ali i za cijelu zajednicu. Sve pozivam da sudjeluju u stvaranju pozitivnog ozračja u kojem će se isticati i podržavati obitelj i sve njezine vrijednosti.

Obitelj je danas u velikoj krizi. Mnogo je čimbenika na kulturnom, društvenom i političkom području koji stvaraju negativnu klimu prema obitelji, suprotstavljaju joj se i dovode je u pitanje. Kao vjernici pozvani smo, ponajprije svojim primjerom pokazati kako je obitelj po Božjem promislu prirodni milje za zdravi rast i razvoj čovjeka: na emocionalnom, psihičkom i duhovnom području. Obitelj je oaza koja pruža sigurnost, razvija osjećaj solidarnosti i zajedništva, upravo one vrijednosti koje su prijeko potrebne suvremenom čovjeku koji je duboko u sebi podijeljen. Treba i danas jasno i otvoreno reći, imajući pred očima krizu obitelji i tešku demografsku situaciju, da budućnost našeg hrvatskog naroda i europske civilizacije, pa i cijeloga svijeta, umnogome ovisi o obrani i promicanju vrijednosti obitelji i života.
Narod koji voli život živjet će, a onaj koji mu se suprotstavlja i odbacuje ga, neće imati Božjeg blagoslova. Želim vjerovati i nadati se da ćemo mi izabrati bolji dio! U tome će nam sigurno pomoći zagovor Svete nazaretske Obitelji čiji će se spomen na osobit način slavi upravo ovdje na Kupresu, u ovoj novoj crkvi koja će biti na ponos cijelom ovom kraju.

Stoga kao vjernici molimo zagovor Marije i Josipa da izmole hrabrost i snagu, mudrost i razboritost našim supružnicima da znaju vjerno živjeti svoja bračna obećanja i pravilno odgajaju svoju djecu kako bi postali uzorni članovi Crkve i društva. Vi roditelji, svojim izvrsnim pozivom na majčinstvo i očinstvo zajamčit ćete današnjem društvu ono najdragocjenije – društvo sutrašnjice, jer samo obitelj može oblikovati društvo u cjelini.

Predragi vjernici, i peta poruka koju će prenijeti ova novoposvećena zvona neka bude poruka našega zajedništva. Tu poruku zajedništva čuli smo u današnjem drugom čitanju. Poslušajmo još jednom što nam poručuje sveti Pavao: “radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama”. Riječi svetoga Pavla Korinćanima: “Složni budite, mir njegujte”! izabrane su za geslo ovoga Kupreškoga slavlja.

Sloga, zajedništvo i mir sržna su poruka tih riječi. Sve to želim i ja svima vama koji ste se okupili na ovome slavlju. Složni budite, mir njegujte. Te riječi možemo danas promatrati zemljopisno jako široko, jer sloga i mir danas su potrebni po cijelome svijetu i ovaj naš susret je znak željene sloge među vjernicima i ljudima dobre volje koji žive na području Srednje Europe. No, ne možemo živjeti slogu i mir u širokim okvirima ako oni nisu dio svakodnevice u našem najužem okruženju, u obitelji, susjedstvu, župi, gradu. Sloga i zajedništvo u ozračju mira velika su blagodat i milost za svaku zajednicu. Stoga nemojte se umarati njegujući i izgrađujući te vrijednosti u svojoj sredini.

Naše se zajedništvo očituje danas u prvom redu kao zajedništvo srednje Europe. Europa je kontinent različitih utjecaja, ona je mjesto susretanja i prostor gradnje mostova između naroda i kultura. Narodi Europe imali su dijelom zajedničku prošlost, a sada žele graditi i zajedničku, europsku budućnost. Europa je gradilište, na kojemu složno moraju raditi i graditi i europski katolici, kako bi europska kuća bila zajednički dom svih europskih naroda, i onih većih i onih manjih.

Naše se zajedništvo danas očituje posebno i kao narodno zajedništvo, jer su se, uz naše goste, ovdje u najvećem broju okupili katolici Hrvati: iz Bosne i Hercegovine te iz Republike Hrvatske. Jedan smo narod, koji okuplja uglavnom ista vjera, vjera katolička. I to što živimo u dvije zemlje doživljavamo kao bogatstvo i kao šansu. Bogatstvo – jer se u obje zemlje možemo osjećati među svojima; a šansu – jer u susretu jednih s drugima, kao i s drugim narodima i drugim kulturama, možemo, čuvajući i njegujući svoje, mnogo toga naučiti i spoznati.

Hrvatski se katolici znaju međusobno obogaćivati i uzajamno razmjenjivati duhovno bogatstvo. Navest ću samo dva primjera. Prvi je primjer vrhbosanskoga nadbiskupa sluge Božjega Josipa Stadlera, rođenog Slavonca, Brođanina, zagrebačkoga svećenika, kojega je Providnost dovela u Sarajevo, u Bosnu, gdje je po njemu Gospodin učinio mnoga velika djela. Drugi je primjer blaženoga Ivana Merza, rođenoga Banjolučanina, koji u svojoj osobi, po svome podrijetlu i putu naobrazbe na neki način utjelovljuje srednjoeuropejstvo, a koji je plodno apostolski djelovao u Zagrebu i čitavoj Hrvatskoj. I danas mnogi vjernici, između njih i mnogi svećenici, redovnici i redovnice, rodom ili porijeklom iz Bosne i Hercegovine, obogaćuju duhovni život tolikih župa i biskupija u Hrvatskoj.

Draga moja hrvatska braćo i sestre Bosne i Hercegovine, u znak zahvalnosti i trajne povezanosti kao zagrebački nadbiskup s ovog svetog mjesta poručujem vam: ma koliko vladala različita mišljenja i stajališta o nekim pitanjima ne dajte da išta zasjeni vaše crkveno i narodno zajedništvo. Zajedništvo je bila glavna snaga koja vas je očuvala i održala na ovome prostoru i vi mu najbolje poznajete vrijednost i cijenu. Stoga složni budite i zajedništvo njegujte! I Bog mira neka bude sa svima vama. Amen.