Zagreb, 21. 2. 1995. (IKA) – Hrvatski katoli~ki tjednik Glas Koncila u svom najnovijem broju posvetio je uredni~ki komentar pokučajima koji idu za tim da katoličtvo postane državnom, odnosno nacionalnom ideologijom. Neposredni povod takva pisanja katoli~kih novina su ~lanci koji su se u posljednje vrijeme, premda razmjerno rijetko, pojavili u zagreba~kom grašanskom tisku, a u kojima stanoviti ljudi koji sebe predstavljaju kao hrvatsku katoli~ku desnicu zamjeravaju onim sveđenicima koji propovijedaju ljubav prema neprijetelju. Buduđi da je jedan od tih pisaca ustvrdio da veđina hrvatskih katoli~kih sveđenika i ne propovijeda ljubav prema neprijatelju, Glas Koncila je, na poticaj kardinala Franje Kuhariđa, vrlo očtro reagirao, proglasivči to tečkom uvredom hrvatskom katoli~kom sveđenstvu. Komentar upotrebljava tu priliku da sažeto upozori na aktuelnu opasnost:
“Ta i takve pojave sve viče upozoravaju da se mešu nama javljaju ljudi koji bi od katoličtva htjeli na~initi državnu ideologiju. Ne znaju da krčđanstvo, stoga ni katoličtvo, po svojoj naravi ne može biti ideologija. Ono je zajedničtvo i put sljedbenika Isusa Krista s ljubavlju prema Bogu i prema svakom ~ovjeku kao prvim i najvažnijim zakonom. Ti, pak, ljudi nauk o ljubavi prema neprijatelju doživljavaju kao slabljenje obrambene mođi hrvatskoga naroda. Ne znaju niti žele znati da je katolik po svojoj vjeri dužan braniti domovinu, i silom se oprijeti agresoru – ali ne iz mržnje prema njemu, nego iz ljubavi prema domovini, prema svome narodu. Zato vjernik naoružanoga neprijatelja hrabro, makar i uz žrtvu vlastitoga života, oružjem odbija, a ~im taj padne kao ranjenik u njemu vidi brata ~ovjeka i pruža mu njegu kao svakom bolesniku (…)
Pokučaj da se od katoličtva na~ini državna odnosno nacionalna ideologija, nije toliko opasan za Crkvu – jer ona toj napasti ne može podleđi dokle je god vjerna Kristu i sama sebi – koliko za državu, za dručtvo. Istina je da državne ideologije trebaju samo totalitarnim režimima, dok u demokratskoj državi ne smije biti državne ideologije, stoga ni državne partije ni državne Crkve.
Ljudi o kojima je rije~ to ne mogu shvatiti. Odgojeni uglavnom kao djelatnici bivčega politi~kog sustava, oni zapravo hođe stari totalitarizam zamijeniti novim: svojim u svojoj a ne viče tušinskoj državi. Nekadačnju vladajuđu i jedinu partiju zamijenili bi novom; nekadačnju marksisti~ku ideologiju katoličtvom; crvenu petokraku zamijenili bi križem. Samo nekadačnje partijske aktiviste ne bi trebalo mijenjati, buduđi da su oni nakon “obrađenja” spremni nastaviti stari posao za novog gospodara. U takvom poretku Crkva ne bi smjela biti javna kriti~ka savjest nezavisna od vlasti i politi~kih stranaka, a sveđenici bi morali biti poslučni i u~iti narod politi~koj privrženosti, kao neki državni žreci vrčiti javne blagoslove – i za sve to uživati odgovarajuđe povlastice.
Prava je sređa čto je rije~ o maloj, premda nasrtljivoj skupini koja nije u stanju nametnuti se ni u državi ni u vladajuđoj stranci, najmanje u Crkvi. Ipak je važno tu pojavu uo~iti i na nju upozoriti, jer se sli~no dogaša u viče zemalja bivčega komunizma, osobito u takvim državama pravoslavne tradicije. Nažalost, pravoslavne Crkve u tim državama, osobito susjedno svetosavlje, rado prihvađaju bač takvu državotvornu ulogu u novim totalitarizmima. Njihovi crkveni odgovornici i sami isti~u da to i takvo pravoslavlje želi biti državna vjera. Takvom je krčđanstvu pripadanje važnije od vjerovanja i po vjeri življenja stoga se ono ne naviječta nego se nameđe – ako ne izravno silom, a ono kolektivnim pritiskom.
To je, o~ito, za krčđanstvo mnogo veđa opasnost od one u kojoj se bilo načlo u boljčevi~koj tiraniji. Stoga je na tu opasnost osobito osjetljiva Crkva u Hrvata koja je, vošena likom i porukom sluge Božjega Alojzija Stepinca, u svakoj državi svjedo~ila protiv totalitarizma i državnih ideologija, koja je u svako doba htjela služiti narodu kao slobodna Crkva u slobodnoj državi, pa se toga najmanje može odricati u napokon zadobivenoj hrvatskoj nezavisnosti.”