Tom prigodom misno slavlje je predslavio vlč. Kristijan Stojko, ludbreški župnik, u zajedništvu s domaćim župnikom Josipom Vidovićem i ostalim svećenicima Ludbreškog dekanata. Vlč. Vidović je na početku svima uputio riječi pozdrava i dobrodošlice.

U svojoj homiliji vlč. Stojko je najprije podsjetio na Cecilijin sveti život podsjetivši na predaju o njoj i njenom suprugu u kojoj se govori kako je sv. Cecilija zavjetovala djevičanstvo Bogu još kao djevojčica te da ju prati anđeo čuvar koji joj pomaže održati to obećanje. Njen suprug Valerijan, koji je prije bio poganin, pristao je održati zavjet, a osim toga obratio se i krstio te i sam umro kao mučenik, pa postao svetac čak i prije sv. Cecilije. Također, predaja o sv. Ceciliji govori da je imala dar da može svirati na mnogim glazbalima te tako bila povezna s Bogom da je mogla čuti anđeosko pjevanje.

Znamo da je jedina uloga anđela na nebu da slave Boga pjesmom, a na zemlji oni uz ljude bdiju i čuvaju ih. Upravo je anđeo onaj koji Ceciliji otvara uši da ona može čuti kako oni na Nebu pjevaju i slave Gospodina te je te glasove nebeskih anđela koje je čula, prenosila među svoje, ljude s kojima je dijelila život.

“Glazba je ona koja pokreće čovjeka i donosi radost ljudskoj duši” rekao je vlč. Stojko primjećujući da ljudi obično glasnije, žarče, s više srca, duše i emocija pjevaju svjetovne pjesme, na raznim zabavama, ali kad pjevaju u crkvi, toga i takvog žara kao da  nema.

“Pjevamo mi to glasno, ali kao da nedostaje molitve. Kao da nedostaje ono što kaže sv. Augustin da je pjevanje dvostruka molitva. Nedostaje duše, onoga što kroz pjesmu dolazi i mora izaći van, a to je da se slavi Boga. Naravno, slavimo Boga svojim glasovima, ali slavimo ga i svojom dušom i srcem”, istaknuo je vlč. Stojko poželjevši svima da tako pjevaju i slave Boga – da u to unesu svoja srca i duše.

Dodao je i kako ta pjesma ponekad može biti i u suzama. “Njome donosimo Bogu svoju tugu, muku. A nekad je ta pjesma radosna da Boga hvalimo, slavimo, imamo osmijeh na licu. Kako god, sa suzama u boli i žalosti ili s osmijehom u radosti – uvijek Boga slavimo”, poručio je vlč. Stojko.

Osvrćući se naviješteni ulomak iz evanđelja o Isusovom prevrtanju stolova i izgonu trgovaca iz hrama, podsjetio je kako je Isusova nakana bila posvijestiti kako je hram dom molitve u kojem nema mjesta trgovini. Ponekad je molitva vjernika upravo takva, poput trgovine: Bože ja ću tebi ovo ako ćeš ti meni ono. Bogu je žao kad je takav odnos čovjeka prema njemu, jer Isus je ljude učio da je Bog otac i da u njega trebaju imati povjerenje, u njega koji je milosrdan i pun ljubavi, ali isto tako i pravedan. Isus je otkrivao lice tog Oca kojeg se ne treba bojati, nego mu pristupati s ljubavlju, slaviti pjesmom.

“Danas, na spomendan sv. Cecilije, molimo Boga da nam usliša upravo tu molitvu da tako Boga možemo slaviti dušom i srcem. Ne samo glasovima nego i onime što nosimo u sebi. Tada će naša pjesma biti dvostruka molitva. Pa neka i ovaj hram, ova crkva i sve druge crkve u kojima se molimo, budu upravo mjesta molitve, a ne mjesto gdje ćemo s Bogom nešto trgovati, nego gdje ćemo se Bogu (pre)dati kao što je to učinila sv. Cecilija”, zaključio je svoju homiliju vlč. Stojko.

Nakon svete mise, zborovi župa Ludbreškog dekanata otpjevali su svaki po dvije pjesme, a na kraju su svi okupljeni otpjevali Zdravo Djevo uz pratnju limene glazbe “Habeki”. Nakon smotre nastavljeno je druženje uz agape.