Smrt kardinala Kuharića bila je dar iz ljubavi i u ljubavi

Zagreb, katedrala, 11. ožujka 2003.
Čitanja: Iz 55,10-11; Mt 6,7-15

Draga braćo i sestre!

Pozdravljam vas sve u Isusu Kristu.
Prije godinu dana, na današnji dan, jedna je jutarnja vijest o smrti i poziv na oproštaj od zemaljskoga života kardinala Franje Kuharića, kao iznenadna kiša orosila Crkvu u hrvatskom narodu i natopila ju tugom. Tuga, protkana nadom iznikla je u molitvu vjerničkoga mnoštva. I dok je izgledalo da je zbilja, koja je ujedinila i one koji se inače teško nađu zajedno bila Kardinalova smrt, zapravo je to već bio plod jednoga života, građenoga na molitvi o kojoj i danas govori Isus u misnom čitanju.

Večeras osjećamo Kardinalov glas koji kao da treperi pod svodovima ove, njemu tako drage crkve, odjekujući u dušama svih vjernika naše Nadbiskupije i svih ljudi u Domovini i izvan nje koji su u susretima s njim osjetili njegovu kršćansku i biskupsku iskrenost. U ovoj je katedrali on bio živ i prodoran, ali ujedno i blagi glas, koji se sada pretočio u naše molitve i povezanost u zajedništvu vjere u Božju ljubav koja nadilazi sjenu smrti. Posvjedočili su to tijekom protekle godine brojni vjernici koji su dolazili moliti na njegov grob, gdje pored njegovih prethodnika na zagrebačkoj stolici, kardinala Franje Šepera te blaženoga Alojzija Stepinca, njegovo tijelo iščekuje ponovni Kristov dolazak.

Dragi vjernici, dolazili ste ovamo s osjećajima koji nas prate na grobovima dragih, puni sućuti i sjećanja; kao na grobovima članova obitelji, koje je smrt privremeno odvojila od naših osjetila i na njih navukla zastor koji ostaje proziran samo za vjernike prosvijetljene Kristovim svjetlom. Ali dolazili ste ovamo puni pobožnosti i potrebe za Bogom u zahvali i molitvi, ohrabreni Kardinalovim životom i smrću. U ovoj homiliji se želim zaustaviti na dvjema porukama Kardinalova života: o kršćanskoj smrti i kršćanskoj molitvi.

Smrt kardinala Franje Kuharića bila je i ostaje poseban navještaj, poruka i događaj naše Crkve. Smrt onih koje volimo i koji nas vole pruža nam mogućnost novog, potpunijeg zajedništva, nove intimnosti, novog osjećaja uzajamne pripadnosti. Ako je ljubav uistinu jača od smrti znači da smrt pruža priliku produbiti i izgraditi odnose ljubavi. Tek nakon Isusova odlaska njegovi su učenici razumjeli što im je uistinu želio reći. Zar isto to ne vrijedi za sve one koji umiru u Božjoj ljubavi? Samo nakon smrti naš duh će se moći u potpunosti očitovati.

Ništa se ne događa bez pripreme. I za smrt se treba pripremiti. No, upravo zato što smo od Boga izabrani i ljubljeni, pozvani smo vjerovati da je život priprava za smrt, koja će postati završnim činom našeg darivanja. Nismo pozvani samo živjeti za druge, nego i umrijeti za druge. Kako je to moguće?

Redovito nerado i rijetko razmišljamo i govorimo o smrti. Javnost, sredstva priopćavanja nas uglavnom udaljuju od prikladne pripreme za smrt, a ona je jedna od rijetkih stvari koje sigurno nećemo izbjeći. Međutim, ako se nikada izravno ne suočimo sa smrću, u trenutku kada joj budemo morali pogledati u oči – na kraju ovozemaljskoga života – nastojat ćemo je svim silama izbjeći, zbunit će nas, pa čak i rasrditi spoznaja da joj ne možemo uteći. A ljubljenoj djeci Božjoj smrt je samo uvod u potpunu spoznaju i iskustvo da su ljubljeni.

Nema vrijednosti koja bi mogla zamijeniti sretnu smrt. Sami smo odgovorni za to kako ćemo umrijeti. Moramo izabrati: ili ćemo se grčevito držati života, a smrt doživljavati nekom vrstom promašaja, ili ćemo život svoj istrošiti darujući se drugima te tako postati izvorom nade. To je temeljni izbor na kojem moramo «raditi» svakoga dana do kraja života. Smrt ne smije biti naš posljednji promašaj ili posljednji poraz u borbi sa životom ili pak neizbježna sudbina. Ako je najdublja želja našeg bića darivati se bližnjima, onda će se i naša smrt pretvoriti u konačni dar. Predivno je gledati plodnost smrti koja je izraz slobodnog darivanja! Kršćanski filozof Miguel de Unamuno reče: “Bez tebe se, Isuse, rađamo samo da bismo umrli, a s tobom umiremo da bismo živjeli».

Draga braćo i sestre, i smrt blagopokojnog kardinala Kuharića bila je dar iz ljubavi i u ljubavi, stoga je ona postala navještaj o Bogu i vječnom životu. Blagopokojni Kardinal je bez straha govorio o smrti jer je o njoj razmišljao i na nju se vjernički pripremao. On pred smrću nije osjećao tjeskobu. To svjedočim iz blizine zajedničkog života s njime. Bilo mi je zanimljivo i neposredno obogaćenje u našim razgovorima slušati kardinala Kuharića kako se s posebnom znatiželjom pitao o otajstvu smrti i o susretu s dobrim Ocem. Svoja je razmišljanja završavao čuvajući radoznalost koju nam je probudio sveti Pavao u poslanici Korinćanima: “Što oko ne vidje i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to Bog pripravi onima koji ga ljube” (1 Kor 2,9).

Zbilja koja tako lijepo pristaje uz ime kardinala Kuharića nesumnjivo je i molitva. Ona je bila životni prostor njegove vjere i rada, nastojanja, radosti i briga. Njegove su obične riječi lako prelazile u molitveni ton i molitva je lako pronalazila svoj put do sasvim običnih, svakidašnjih okolnosti. Želio je odgovoriti na Isusov poziv o načinu molitve.

Nikada u prošlosti nije bilo toliko knjiga i naputaka o molitvi, niti toliko ponuda za najbolji put uranjanja u dubine ljudske duše kao danas. More napisâ i izdanjâ otkriva stvarnu ljudsku potrebu. Isus nije ljudima ponudio neku meditacijsku ili molitvenu tehniku, već riječi koje imaju dvostruku pretpostavku: poniznost i vjeru. Poniznost koja posvješćuje da čovjek ne može sve učiniti svojim silama i vjeru koja kazuje da postoji netko tko razumije moju molbu, ispunjava traženja i čuje vapaje.

Večeras smo ovdje u korizmenome hodu, okupljeni radi proslave Boga u našemu zajedništvu; Boga koji je – po svome Sinu – progovorio snagom dobrote, iskoračivši prema čovjeku pun milosrđa i pozvao nas na obraćenje. Isus nam je, osim žrtve na križu i Otkupljenja, ostavio utješnu i zahtjevnu molitvu, nastalu iz njegova razgovora s Ocem. On, čovjek molitve, lako je svoje učenike naučio moliti riječi koje se mogu, poput blaženstava, zvati sažetkom čitavoga Evanđelja, jer su tu molitvu učenici vidjeli u njegovu odnosu s Bogom. Vidjeli su ga u molitvi u najvažnijim trenucima njegova poslanja: molio je na obalama Jordana prije krštenja; u molitvi je proveo noć prije negoli je pozvao Dvanaestoricu apostola; bio je u molitvi na brdu Preobraženja; svoj zemaljski put zaključio je molitvom iz dubine srca: dugo je molio na Posljednjoj večeri, u osami na Maslinskoj gori i, na kraju, raširenih ruku na križu: “Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj.” (Lk 23,46) Pobožni su Židovi baš te riječi izgovarali u večernjoj molitvi, ali su one svoje puno značenje dobile na Golgoti.

Ostavio nam je riječi koje su donijele plod, kao što piše u Knjizi proroka Izaije: “Riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah”(Iz 55, 11). Živa Božja riječ – Isus Krist – objavljuje nježnu riječ očinstva i konačni lik novoga milosrđa. Nakon što je izgovorio zaziv Oče, dodaje i pridjev naš. Ne kaže: “Oče moj”, već “Oče naš”; ne kaže: “daj mi”, već “daj nam,… otpusti nam,… ne uvedi nas…” Molimo u množini: ne svaki za sebe, već u zajednici. Tako izlazimo iz samoće i odvojenosti te postajemo dijelom velike obitelji koja se odlikuje solidarnošću i rađa plodom Božjega kraljevstva, ali pod uvjetom iskrenoga prihvaćanja zaziva: Budi volja tvoja.

Isus nas poziva da molimo za kruh, ali je to naš kruh, kruh osjetljivosti za drugoga čovjeka; potiče nas na razumijevanje i na uzajamno milosrđe: smijemo moliti oproštenje, ali samo u onoj mjeri u kojoj smo sposobni drugima oprostiti. Isus nam nudi novi prostor susreta s Bogom. Svi naši odnosi na zemlji u konačnici ovise o našemu odnosu prema Bogu.

O tome je blagopokojni Kardinal zapisao: “On [Isus] nas uvodi u neizrecivu tajnu Boga živoga i vječnoga. Isus Krist nam na savršeniji način objavljuje kakav je Božji odnos prema čovjeku i kako se čovjek ima odnositi prema svome Stvoritelju. Što je Bog meni, a što sam ja Bogu? To je bitno pitanje ljudske egzistencije. To je najveća Istina koja se tiče svakoga čovjeka u svakom vremenu i civilizaciji. To je bitni odnos razumnoga bića i bitni smisao čovjeka kao slobodnoga bića” (KARDINAL FRANJO KUHARIĆ, S Bogom licem u lice. Razmišljanja o čovjeku, Glas Koncila, Zagreb 2002., str. 190).

Crkva je zauzeta u djelu koje ju nadilazi, ali Isus, čije je molitveno srce na nebu, poziva i apostole i nas da svakidašnjicu pretvorimo u molitvu. Za to je potreban Duh Sveti. To je događaj onoga istog Duha koji nas okuplja, koji od grešnika čini pravednika, koji je početak svake kršćanske molitve, jer samo u njemu Boga možemo zvati svojim Ocem.

Tu Isusovu molitvu prvi su kršćani ljubomorno čuvali kao svoju dragocjenost. Ona je naraštajima Isusovih učenika bila istinsko vrelo evanđeoske novosti. Dopustimo se još jedanput voditi Kardinalovim riječima: “Kad sve to razmislimo, onda razumijemo da je Oče naš zaista molitva koju dijete uči moliti već na rukama svoje majke. To treba biti dnevna molitva svakoga kršćanina, obiteljska molitva kao što je i molitva Crkve. Onaj koji svakodnevno moli Oče naš, dnevno se priznaje sinom Očevim i takvim će se priznati i u dramatičnom trenutku svoga prijelaza s ovoga svijeta u vječni život. Bit će to za njega dolazak u Očev zagrljaj!” (KARDINAL FRANJO KUHARIĆ, S Bogom licem u lice. Razmišljanja o čovjeku, Glas Koncila, Zagreb 2002., str. 192).

Kardinalov je život bio jasno poduprt s nekoliko nosivih stupova, kao što je: Božja ljubav, koja u Kristu čovjeku nudi spasenje; savjest kao dar, kojim prepoznaje put do zajedništva s Bogom; sloboda, bez koje nije moguć susret u ljubavi, i vjera, kojom putujemo u vječnost s Bogom. To ne bismo smjeli zaboraviti na našemu hodočašću pustinjom prema uskrsnoj radosti. To je prerečena molitva Oče naš u lik biskupa Katoličke Crkve koji je ulijevao sigurnost vjere i postojanost stavova. U njegovim se riječima lako mogao osjetiti naboj trajnosti riječi kao oslonca.

Draga braćo i sestre, ovdje nas je okupila povezanost s Bogom, s Kardinalovim životom i njegovom riječju, ali ne zato što bi bila njegova, već zato što je bila navještaj Božje riječi; okupila nas je njegova ljudska toplina, bliskost i dobra djela po kojima je bila vidljiva Božja prisutnost. Niti jedna riječ ne može doprijeti do Boga, ako od Boga ne dolazi i niti jedna se ne može uzdići do neba, ako joj nebo nije dom. Zato je dragocjen dar Gospodnje molitve, jer je njezin dolazak zahvat u naše živote i govor o mogućnosti obraćenja. To je Božja riječ koja se ne vraća bez ploda.

Zahvaljujemo Bogu na tome daru, molimo za Kardinala u vjeri da u zajedništvu s Bogom i Blaženom Djevicom Marijom moli za našu Nadbiskupiju i za cijelu Crkvu, za dragi mu hrvatski narod i za cijeli svijet. A na nama je da se naši životi obraćenjem pretvaraju u plod radosti i mira, da se Bogu vrate kao ugodan miris koji širi vijest da je s Kristom na svijet došla novost, sposobna prodrijeti kroz tamu koja ljudima priječi da vide ono što niti jedno ljudsko oko nije vidjelo, uho čulo, niti je pohodilo ljudsko srce. Ohrabreni tom nadom, molimo iskreno: “Budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji”. Amen!