Osijek, (IKA) – U organizaciji Instituta za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.” u Osijeku je 7. veljače nastavljen ciklus socijalnih tribina tijekom kojih vjeroučitelj mr. Igor Jakobfi, tajnik Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve i društvena pitanja Đakovačko-osječke nadbiskupije, predstavlja katoličku socijalnu misao upoznajući javnost s mjerodavnim papinskim enciklikama, dokumentima i govorima. Dosadašnja razmatranja obuhvatila su razdoblja od pape Lava XIII. do pape Pija XI. te je na tribini Jakobfi govorio o temi „Radio-poruke Pija XII. – Izgradnja pravednog društvenog poretka”, naglasivši kako je Pio XII. često upućivao radijske poruke i to posredstvom Radio Vatikana (otvoren 12. veljače 1931. zaslugom Pija XI.). Predavač je podsjetio na Papin bogati životopis, povijesni, politički i crkveni kontekst njegova djelovanja, od 1939. godine, kada počinje II. svjetski rat, do 1958. To je Papa koji u duhu gesla Mir je djelo pravde, dan nakon svoga ustoličenja, odašilje radijski apel za mir u svijetu.
„Pio XII. napisao je četrdeset enciklika, zauzimao se za supsidijarnost u Crkvi, proglašava 1950. godine dogmu o Uznesenju BDM na nebo, a 1955. uvodi u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika… Kardinal postaje 1929., državni tajnik Svete Stolice 1930. i, kritičan prema nacizmu, s njemačkim biskupima 1937. sastavlja tekst enciklike s vidljivom osudom nacizma kojega prezire. No, kada je postao Papa zašutio je, ne govoreći protiv nacizma, ali se tijekom II. svjetskog rata aktivno uključuje u spašavanje rimskih Židova, njih više od 11.000, nudi 15 kilograma zlata za njihovu sigurnost, naređuje katoličkim institucijama da otvore svoja vrata kako bi sakrili Židove. Procjenjuje se da je Papa sudjelovao u spašavanju oko 860 tisuća Židova. Izričito ne osuđuje nacističku politiku. Poslije II. svjetskog rata nastoji zaštititi katolike u komunističkim zemljama. O njemu se govori kontroverzno, osuđujuće zbog ‘šutnje’, ali on je svestrani, mudri, pravedni i kreativni Papa”, uvodno je rekao Jakobfi te u kontekstu „dekonstrukcije mita o tzv. Hitlerovom Papi” spomenuo dokumente i dekrete Sv. Oficija u kojima su Papini (crkveni) stavovi protiv apsolutne države, sterilizacije, ubojstva nedužnih po naredbi državne vlasti.
„Iz radio-poruka Pia XII. vidljivo je da je on medijski Papa, govori cijelomu svijetu. Bitan sastavni dio svih govora tijekom rata jesu misli: ‘Kada rat prođe’ i ‘Izgradnja novoga svijeta’. Godine 1939. u uskrsnoj poruci govori o uvjetima pravednoga mira (pravednost, red, mir), 1941. (Duhovi) govori o privatnom vlasništvu, radu i obitelji, 1941. (Božić) o teološkoj dimenziji zla i mira pojasnivši da je korijen zla u dekristijanizaciji modernog čovjeka, a pravi mir može vratiti samo Bogočovjek, zatim 1942. (Božić) razmatra u „nenapisanoj enciklici” (biskup Dal Covolo) načela za ostvarenje reda u društvu (obrana obitelji i dostojanstva ljudske osobe; poštivanje dostojanstva rada; uspostava pravednog pravnog poretka; izgradnja države prema načelima naravnog zakona) i osudu genocida nad Židovima (ne spominje ih eksplicitno), a 1944. (Božić) godine govori o demokraciji (o pravima i dužnostima građana u skladu s vlastitim i općim dobrom), kasnije 1952. (Božić) o depersonalizaciji uzrokovanoj tehnologijom, 1955. (Božić) odvoznačnosti tehnološkog napretka, ugroženosti mira nuklearnim oružjem.” Zanimljivo je u kontekstu govora o demokraciji Pio XII. kazao da „ima obilježja građana koji u njoj žive i onih koji u njoj vrše javnu vlast” te su obilježja naroda, istaknuo je Jakobfi te nabrojio: „Životnost naroda iznutra, a ne mase izvana; članstvo svjesno vlastitih odgovornosti i uvjerenja, ne vođeno nagonima i dojmovima kao masa; autoritet racionalni, a ne emotivistički; jednakost/nejednakost nadnaravna/naravna, a ne samovoljna; pluralnost je preduvjet postojanja naroda te priznata i zaštićena od strane države, a pluralnost nije neprijatelj zajedničkog života koji zahtijeva mehaničko izjednačavanje; zajedništvo priznato iznutra kao bogatsvo različitosti u ljubavi, a ne izvana oblikovano i nametnuto; sloboda je su-odgovorna/nesebična, a ne samo-odgovorna/sebična”. Također aktualna Papina promišljanja odnose se na obilježja javne vlasti i ljudi koji ju vode te je predavač pojasnio: „Javna vlast je ona u kojoj autoritet mora biti sposoban izvršiti zadaću pravedne regulacije društvenih odnosa u skladu s naravnim zakonom, ima pravo upotrebe prisile, priznaje i ostvaruje svakome članu društva pravo na: fizički, intelektualni i moralni život; vjeru; slobodu izbora životnog staleža i rad. U suprotnom, razvlašćuje li vlast samu sebe ili ne uskladi li zakonodavstvo s naravnim zakonom, stvorit će se prostor za ostvarenje egoizma u društvenim odnosima i potaknuti rastakanje općega dobra. Legitimnost vlasti je nadnaravna – u Božjem naumu (ukoliko je zakonodavstvo u skladu ili se barem ne protivi naravnom zakonu) i naravna – u percepciji građana kao ona koja je: odgovorna, objektivna, nepristrana, poštena, plemenita i nepodmitljiva. Pio XII. govorio je i o ljudima koji vode javnu vlast, a to je odgovor na pitanje koga birati (preferencijalnim glasovanjem)? „Birati: moralno i duhovno izvrsne, kršćanskog uvjerenja, karakterno čvrste, praktično prikladne, intelektualno sposobne, s razvijenim osjećajem za predstavljanje čitavog naroda i spremne donijeti i provesti odluku. Krivi ljudi političku aktivnost pretvaraju u poprište vlastitih ambicija i ambicija skupine kojoj pripadaju te tako dovode u opasnost ostvarenje općeg dobra”, rečeno je. Govorilo se i o Papinu govoru o apsolutizmu i mediokraciji, koju je Jakobfi predstavio diktaturom medija nad društvom i državom čemu pogoduje koncentracija kapitala na liberalnim načelima, koncentracija vlasti na apsolutističkim načelima (po naravi bez potrebe za građanskim legitimiranjem, bez racionalne i učinkovite oporbe) te slijedi monopol nad formiranjem: svjetonazora, istine, etike i estetike, zaključujući kako je Papa još davne 1941. govorio o ulozi laika kazavši kako laik „ima svetu dužnost uređivati svijet”; „prvi učinak milosti je jačanje naših iskrenih nastojanja da kao pojedinci i članovi društva svakodnevno ostvarujemo Božji naum”. „Za ostvarenje uloge laika u Crkvi potrebni su herojski čini kreposti jer je potrebno izvršavati Božje zapovjedi svagda i u svakom slučaju”, zaključio je Jakobfi.
Tribinu je molitvom otvorio i moderirao predstojnik Instituta mons. dr. Vladimir Dugalić, podsjećajući da je Pio XII. 1953. godine imenovao zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca kardinalom. Spomenuto je i da je papa Pavao VI. pokrenuo postupak beatifikacije Pija XII., no još nije beatificiran.