Osijek, (IKA) – U organizaciji Instituta za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II” 6. prosinca u Osijeku je održana socijalna tribina „Kome je upućen socijalni nauk Crkve?” O temi je govorio tajnik nadbiskupijskog Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve i društvena pitanja mr. Igor Jakobfi. Uvodeći u nastavak ciklusa razmatranja o socijalnom nauku Crkve, predstojnik Instituta mons. dr. Vladimir Dugalić predstavio je Jakobfija, magistra socijalnog nauka Crkve i Osječanina zaslužnoga za postojanje i opstojanje socijalne samoposluge u Belom Manastiru. Jakobfi je istaknuo kako socijalni nauk nije privilegij zaređenih službenika Crkve već je obveza čitavoga naroda Božjega, pojasnivši: “Svi članovi Crkve moraju riječima i djelima naviještati evanđelje u svim dimenzijama ljudskog društva.” Naime, riječ je, kazao je, o osobnom izboru stila života katolika čije je “djelovanje pokrenuto iz iskustva Božje ljubavi i duboko iz sebe prema drugome čovjeku kojemu se pruža ljubav”. Rečeno je kako je nauk ponajprije crkven jer je „Crkva subjekt koji ga izrađuje, širi i naučava, dok svi članovi Crkve, govoreći po kategorijama, zaređeni službenici – biskupi, prezbiteri i đakoni, redovnici i laici u skladu s vlastitim položajem i pozivom imaju obvezu da po trajnom upoznavanju toga nauka i traganju za novim modelima njegovog ostvarenja postanu njegovim djelatnim subjektima”. Tribina je bila prigoda za podsjetiti na poticajan primjer djelovanja kroz dugogodišnje iskustvo socijalnog pastorala u Đakovačko–osječkoj nadbiskupiji, ponajprije u dijelu rada Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve i društvena pitanja. „Laička duhovnost ne smije biti između dviju krajnosti i zazire od intimističkog spiritualizma (‘ja i dragi Bog’; ‘bolje se ne prljati ovim pokvarenim svijetom, neka Bog svojim milosrđem spasi što se spasiti može’) i socijalnog aktivizma (‘cilj je ovozemaljsko blagostanje, sva odgovornost je na nama ljudima’) jer to vodi u klasično politikanstvo bez eshatologije. Laička duhovnost raste i sazrijeva kroz: sakramentalni život, rast u crkvenosti, djetinju i ustrajnu molitvu, mudro i ljubazno duhovno vodstvo, razaznavanje u vjeri primljenih darova i talenta, razaznavanje društvenih i povijesnih prilika u svijetlu načela socijalnog nauka, usavršavanje u profesionalnim i socijalnim vještinama te pojedinačno i udruženo djelovanje”, kazao je Jakobfi. U kontekstu socijalno-pastoralnog kapitala Jakobfi je otkrio zanimljive anketne podatke o tome da “približno trećina deklariranih vjernika u Hrvatskoj jednom ili više puta tjedno pribiva misi, a isto toliko ih je zainteresirano za politiku te smatra da Crkva prikladno odgovara na socijalne probleme, ali čak više od polovine ispitanika smatra ‘da se treba držati svojih stvari, a ne previše interesirati za druge’ i ‘ima povjerenje u Crkvu’, a tek oko pet posto volontira u nekoj od tridesetak vjerničkih društava na području Đakovačko-osječke nadbiskupije”. Odgovarajući na pitanje što nam je činiti, Jakobfi napominje nedostatak više ‘crkvenosti’ u vjernika, odnosno moramo sebi posvijestiti kako “moj i tvoj dar idu k istomu cilju” te u tom smislu valja provesti, istaknuo je Jakobfi, “korjenitu, koordiniranu, dugoročno isplaniranu i redovito evaluiranu duhovnu obnovu (obnova sakramentalne prakse) i edukaciju/formaciju na svim razinama, ali ponajprije na razini župa (priprava za sakramente, različite skupine) i vjerničkih društava”. “Treba voditi računa o koordinaciji postojećih inicijativa neformalnih i formalnih, zatim prihvatiti postojeće zakonodavno i vrijednosno okružje te u okviru njega djelovati organizirano, koordinirano, planski i javno”, zaključio je Jakobfi, napominjući da je vjera sastavni dio osobnosti i kulture svagdašnjeg života.