Župljani su poziv pape Franje na štovanje sv. Josipa učinili na tri načina: kupili su apostolsko pismo „Patris corde – Očevim srcem“ te započeli molitvu na čast tome svecu; sve župe i filijale donacijama vjernika nabavile su kipove sv. Josipa, župe veći, a filijale manji te sudjelovali u četvrtoj duhovnoj obnovi u Sotu.

O. Martin govorio je o značenju sv. Josipa, mise i ispovijedi za vjernički život. U uvodnom dijelu pojasnio je potrebu duhovnih vježbi, istaknuvši da u njih želi utkati i molitvu za duše u čistilištu, jer je upravo toga dana započela devetnica za njih. Prvi dio izlaganja voditelj Dretvić posvetio je stožernim krepostima, vjeri, ufanju i ljubavi. Pojasnio je okupljenima koliko su one važne za vjernike, te zašto se na početku svake krunice za njih moli. Kazao je da za vjeru treba moliti, jer naša vjera često zapada u nemoć, kada nam se čini da sve što molimo uzalud molimo. Treba moliti i za povjerenje u Boga, jer nas on uvijek prati i želi uvijek biti s nama, pa želi i da mi imamo povjerenja u njega. A za ljubav voditelj je kazao da je ona poveznica svega i da Gospodinu na njegovu ljubav trebamo i mi odgovoriti ljubavlju. Na kraju prvoga dijela dao je vjernicima važan savjet: „Molite često, kratko, u radu i u hodu.“ Molitva desetice krunice za duše u čistilištu označila je kraj prvoga dijela izlaganja.

Voditelj obnove je u drugome dijelu govorio o grijehu i ispovijedi. Pojasnio je što su to mlaki kršćani i u kakve nas opasnosti ta mlakost može dovesti. Posebno je istaknuo da treba paziti na rječnik, jer je on ogledalo duše. Zaključio je da je ljudima vjera slaba jer se slabo mole i ispovijedaju, a sve što se zapusti propada, pa tako i vjera.

Nakon završenog izlaganja o. Martin blagoslovio je kipove sv. Josipa za župne i filijalne crkve kojima upravlja vlč. Bošnjaković.

Uslijedila je misa u župnoj crkvi Sv. Katarine. U homiliji je voditelj Dretvić nastavio je promišljanje o grijehu i ispovijedi, te se osvrnuo i na vrijednost mise: „Naš je problem što nismo primili baštinu vjere, sva druga bogatstva nisu vrijedna. Mi smo stalni bogotražitelji, tražimo dragocjeni biser koji nam nitko neće moći uzeti, a to je sveta misa. Idemo na misu radi vječnoga života koji ne možemo nigdje više naći. Idemo radi milosrđa Božjeg, radi pomirenja s Bogom. Vjera koja nije u svakodnevnom životu je religija, prazna. Nemojmo se olako odricati onoga što su nas učili da daje život vječni, jer doći će sudnji dan za svakoga od nas. A naša najsvetija zadaća je predati vjeru budućim naraštajima“, kazao je propovjednik, te nastavio: „Isus nam kaže da zdušno radimo oko svoga spasenja. Kada vjera postane zagušena, a guši je ovaj svijet gdje ćemo naći spas? Pa pod križem na Golgoti, a to je sveta misa, vrhunac patnji i Isusovih i naših. Tu je naše utočište.“

U nastavku propovijedi voditelj Dretvić govorio o ispovijedi: „Vjeru treba uzeti ozbiljno, ona je za naše spasenje. Čim ti Bog nije na prvom mjestu, ništa ti nije na pravom mjestu. I sve što se događa to je zato što smo Boga ostavili, a uzimamo ono što Sotona nudi. Valjalo bi živjeti kristoterapijski. Svi već jedva živimo, a treba živjeti novim životom preko svetih sakramenata. Potrebna nam je česta ispovijed, jer nam duša cvili pod teretom grijeha. Kada ne bi bilo svećenika, bila bi grozota i pustoš, jer jedino svećenik može odriješiti od grijeha. Najveći grijeh je reći da grijeha nemamo. Ako se dobro ispitamo, vidjet ćemo da smo zapali u glib. Dok se ispovijedamo, živi smo. Ispovijed nam vraća milost posvetnu i daje milost djelatnu, da možemo ići naprijed. Ići na misu i pričest, čitati Sveto pismo i pomagati drugima, to je kristoterapija. A da bismo mogli primiti pričest, treba se dobro ispovjediti“, zaključio je o. Martin.

Nakon mise uslijedilo je klanjanje, koje je bilo i zaključak duhovne obnove. Svi milodari prikupljeni na misi bili su namijenjeni za misije.