Uvodno biblijsko čitanje: “I dok je jednom s njima blagovao, zapovijedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo #!koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim#!. Nato ga sabrani upitaše: #!Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?#! On im odgovori: #!Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” (Dj 1,4-8)

1. Nakon što smo razmotrili cjelovito spasenje što ga je Krist izvršio, sad želimo razmišljati o postupnom ostvarivanju toga spasenja u ljudskoj povijesti. Može se reći da se upravo na to odnosi pitanje koje su učenici prije uskrsnuća uputili Isusu: “Gospodine, hoćeš li u to vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?” (Dj 1,6).
Tako izrečeno pitanje pokazuje koliko su oni još bili uvjetovani viđenjem one nade koja je Kraljevstvo Božje poimala kao događaj tijesno povezan s nacionalnom sudbinom Izraela. U onih 40 dana između Uskrsnuća i Uzašašća, Isus im je govorio o “Kraljevstvu Božjem” (Dj 1,3). No, oni će tek nakon velikog izlijevanja Duha Svetoga na Pedesetnicu biti sposobni shvatiti duboke protege toga kraljevstva. Isus, pak, utišava njihovu nestrpljivost, potaknutu težnjom za kraljevstvom u odveć političkom i zemaljskom značenju, pozivajući ih da se prepuste otajstvenom Božjem naumu: “Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti” (Dj 1,7).

2. To Isusovo upozorenje o “Božjim vremenima” pokazuje se više nego ikad suvremenim upravo nakon dva kršćanska tisućljeća. Sučeljeni s prilično sporim rastom Kraljevstva Božjega u svijetu, pozvani smo imati povjerenja u naum milosrdnoga Oca koji sve vodi nadiskustvenom mudrošću. Isus nas poziva diviti se Očevoj “strpljivosti” koja prilagođuje njegovo preobrazno djelovanje sporosti grijehom ranjene ljudske naravi. Ta se je strpljivost već očitovala u Starome zavjetu u dugoj povijesti koja je pripremala Isusov dolazak (usp. Rim 3,26). Ona se nastavlja očitovati nakon Krista, u razvoju njegove Crkve (usp 2Pt 3,9).
Odgovarajući učenicima Isus govori o “vremenima” (“chronoi”) i “časovima” (“kairoi”). Dobro je zapamtiti kako se u biblijskom govoru blago razlikuju ta dva izraza. “Chronos” je vrijeme u svome redovitom protjecanju, i ono također pod utjecajem božanske Providnosti koja svime upravlja. No, u tome redovitom protjecanju povijesti Bog vrši svoje posebne zahvate koje određenim razdobljima pridaju sasvim osobito spasenjsko značenje. To su, upravo, “kairoi” “Božji trenuci” koje je čovjek pozvan prepoznavati i na njih se odazivati.

3. Biblijska je povijest bogata takvim osobitim trenucima. Temeljnu važnost poprima doba Kristova dolaska. U svjetlu tog razlikovanja između “chronoi” i “kairoi” moguće je iznova čitati također dvotisućljetnu crkvenu povijest.
Poslana svemu čovječanstvu, Crkva je upoznala različite trenutke svoga razvoja. U nekim prostorima i razdobljima ona susreće osobite poteškoće i zapreke, u drugima je, pak, njezin napredak mnogo brži. Bilježe se duga vremena očekivanja u kojima kao da su njezini veliki misionarski napori ostajali bez učinka. Ima razdoblja koja stavljaju na kušnju snagu ufanja, usmjeravajući ga prema nekoj dalekoj budućnosti.
Postoje ipak i pogodni trenuci, u kojima Radosna Vijest nalazi dobrohotno prihvaćanje te se umnažaju obraćenja. Prvi i temeljni trenutak obilnije milosti predstavlja Pedesetnica. Mnogi su, pak, drugi takvi trenuci došli i još dolaze.

4. Kad naiđe jedan od takvih trenutaka, oni koji su osobito odgovorni za naviještanje evanđelja, pozvani su prepoznati ga da bi bolje iskoristili mogućnosti koje im milost pruža. Ali, nije moguće unaprijed odrediti kad će to biti. Isusov odgovor (usp. Dj 1,7) ne ograničuje se na obuzdavanje nestrpljenja njegovih učenika, nego ističe njihovu odgovornost. Oni su, naime, u napasti čekati da se Isus za sve pobrine. Mjesto toga primaju poslanje koje ih poziva na plemeniti napor: “Bit ćete mi svjedoci” (Dj 1,8). Ako Uzašašće izmiče njihovu pogledu, Isus ipak želi, upravo po učenicima, nastaviti svoju prisutnost u svijetu.
Njima povjerava zadatak širenja evanđelja po svemu svijetu, potičući ih da iziđu iz tijesnoga, ograničenog, vidika staroga Izraela. Proširuje njihovo obzorje pozivajući ih da mu budu svjedoci “u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” (Dj 1,8).
Sve će se, dakle, događati u ime Kristovo, ali će se sve također ostvarivati po osobnom djelovanju tih svjedoka.

5. Pred tim zahtjevnim poslanjem, učenici su mogli ustuknuti, smatrajući se nesposobnima preuzeti tako tešku odgovornost. Ali, Isus otkriva tajnu koja će im omogućiti da budu na visini toga zadatka. “Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas” (Dj 1,8). Tom silom učenici će uspjeti, usprkos ljudskoj slabosti, biti istinskim svjedocima Kristovim u svemu svijetu.
Na Pedesetnicu Duh Sveti ispunja svakog učenika i cijelu zajednicu obiljem i raznolikošću svojih darova. Isus objavljuje važnost dara snage (“Dynamis”), koja će poduprijeti njihovo apostolsko djelovanje. U Navještenju Duh Sveti je sišao na Mariju kao “sila Svevišnjega” (usp. Lk 1,35), ostvarujući u njezinu krilu čudo Utjelovljenja. Ista snaga Duha Svetoga proizvesti će nova čudesa milosti u pothvatu naviještanja evanđelja narodima.