Split, (IKA) – Drugoga dana Katehetske ljetne škole za vjeroučitelje osnovnih škola, u petak 28. kolovoza, u velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu održana su dva predavanja. Dr. Ana Thea Filipović govorila je o usmjerenosti prema subjektu i vrednovanju u vjeronaučnoj nastavi, a dr. Vesna Buljubašić-Kuzmanović izlagala je o temi “Metode i instrumenti vrednovanja u praćenju uspješnosti učenja”. Usmjerenost obrazovanja prema obrazovnim ishodima i osposobljenostima, kojoj se vjeronauk kao školski predmet ne može oteti, može biti plodonosan izazov za ponovno promišljanje o ulozi i svrsi vrednovanja u tom predmetu. Vjeroučitelji i vjeroučiteljice se, naime, nerijetko osjećaju nelagodno upravo naspram vrednovanja i ocjenjivanja učevnih ishoda u svom predmetu. Neki ga shvaćaju samo kao nužno zlo koje je bezuvjetno povezano sa školom, ali koje je zapravo teško pomiriti s temeljnim ciljevima i sadržajima kršćanske poruke. Zbog toga treba ponajprije istaknuti neizbježnost i važnost vrednovanja i u vjeronaučnoj nastavi, istaknula je dr. Filipović. Govoreći o vrednovanju u suvremenoj didaktici upozorava da se ono ne svodi na završno vrednovanje nego je prisutno u cijelom nastavnom procesu: na početku kao dijagnostičko vrednovanje kojim se analizira i utvrđuje polazna učevna situacija, u tijeku nastavnog procesa kao longitudinalno, korektivno i formativno vrednovanje koje propituje i usmjerava tijek učenja te kao završno vrednovanje koje se odnosi i na rezultate i na sam proces.
Na kraju svoga izlaganja dr. Filipović iznosi neke značajke religijsko-pedagoškoga poimanja mjerenja i vrednovanja postignuća u školskome vjeronauku. Prvotno smatra da mjerenje i ocjenjivanje postignuća u vjeronauku ne smije biti jedini niti dominantni oblik davanja povratnih informacija u školi. Nadalje, učenju je potrebno priznanje, ali i objektivna informacija koja nuka na ispravljanje. U ispitivanju školskih postignuća učenici/ce polažu račun o tome kako su se zahtjevi nastavnoga plana i programa odrazili u njihovu učenju i u njihovim postignućima. U nastavnim planovima i programima dolaze do izražaja društvena i kulturna očekivanja prema školskome učenju. Na pitanje što se u vjeronauku treba, može i smije mjeriti i vrednovati, moguće je odgovoriti samo u povezanosti s nastavnim planovima i programima. Osim postignuća koja se zahtijevaju izvana, škola i nastava trebaju stvarati prostore u kojima će učenici/ce i sami sebi postavljati ciljeve i zadatke. I ta postignuća moraju biti zapažena i vrednovana, jer inače je uzaludno govoriti o individualizaciji nastave, objasnila je predavačica te nastavila: mjerenje postignuća ne smije se svesti na društvenu zadaću otvaranja pristupa daljnjem obrazovanju i društvenom uspjehu. Ono mora biti pravedno i prema pojedinom učeniku u njegovom vlastitom tempu učenja. Kvaliteta učevnog postignuća najuže je ovisna o kvaliteti nastave. Zbog toga su mjerenja postignuća i evaluacija nastave upućeni jedno na drugo. U vjeronauku se, tvrdi dr. Filipović, mnogo toga može mjeriti, no nešto se ne može mjeriti, a sve se niti ne smije mjeriti. Mjerenje postignuća, prosuđivanje i ocjenjivanje moraju biti objektivni i pravedni. Istodobno se u školi pokazuje da su objektivnost i pravednost složen zahtjev, za kojim se može samo što više težiti. Ovisno o tome je li kod mjerenja postignuća u prvom planu usporedba s učevnom skupinom ili s vlastitom učevnom biografijom, sud će biti različit. Učevne biografije su naime uvijek učevne sudbine koje su usko povezane sa životnim sudbinama. U središtu vjeronauka je religiozno učenje; mjerenje i vrednovanje postignuća njemu je usmjereno, ali ono nije samo to središte, zaključuje dr. Filipović. Dr. Buljubašić-Kuzmanović naglasila je u svom izlaganju da je cilj i zadatak aktivnim i iskustvenim učenjem razvijati metode i instrumente praćenja uspješnosti učenja. Velika pozornost se treba dati i razvojnim osobinama učenika koje se vrednuju (afektivni, kognitivni, psihomotorički) tj. potreban je u vrednovanju cjelovit pristup i u svakom djetetu pronaći ono što je dobro te to razvijati. Govoreći o karakteristikama vrednovanja u tradicionalnoj i suvremenoj školi, predavačica je između ostaloga naglasila da je u suvremenoj školi, gdje je nastava usmjerena prema učeniku, ocjenjivanje trajno i kumulativno usmjereno na razvoj, uspjeh i napredak te je u proces ocjenjivanja uključen i učenik, a njegova samoprocjena je ključ razumijevanja djetetovih tekućih opažanja koja se stavljaju u funkciju nastave i razvoja. Roditelji se smatraju, kazala je dr. Buljubašić-Kuzmanović, prvim učiteljima i partnerima škole i vrijedan su izvor nadopune i jačanja škole te su vijek dobro došli u školu. Govoreći o metodama rada ona potiče na kreativno učenje i umrežavanje, a odgojno-obrazovnu metodu potpomognutu strahom tj. takvim autoritetom koje se temelji na strahu smatra nedjelotvornom. Oba predavanja izazvala su dinamičnu diskusiju.
U poslijepodnevnom dijelu programa održane su pedagoške radionice te kulturni program u kojemu će nastupiti klapa “Kampaneli”.