Split, (IKA) – U Pinakoteci samostana Gospe od zdravlja u Splitu Kršćanski akademski krug (KRAK) priredio je 22. ožujka predstavljanje najnovijega broja časopisa “Nova prisutnost” (IV/2-2006) u cjelini posvećenog preminulom dr. Željku Mardešiću, sociologu religije, neumornome istraživaču suvremenog društva i svijeta, religioznih gibanja i sekularizacije u njemu, autoru brojnih radova i studija, donedavnom predsjedniku Kršćanskoga akademskog kruga, istinskome promicatelju mira i čovječnosti.
Časopis je već predstavljen u Zagrebu, gradu u kojem je Mardešić studirao i u kojeg se uvijek rado vraćao, te u Zadru u kojemu je sve donedavno predavao, a sad i u Splitu u kojem je živio i djelovao. Časopis za intelektualna i duhovna pitanja “Nova prisutnost” predstavili su Mardešićevi bliski suradnici, ali prije svega veliki prijatelji i poznavatelji: akademik Ivan Supičić, istaknuti muzikolog, idejni začetnik i glavni pokretač Kruga te bliski Mardešićev prijatelj, dr. Inga Tomić-Koludrović, sociologinja i predavač na Filozofskom fakultetu u Zadru i Splitu, osoba iz kruga najbližih prijatelja Željka Mardešića, dr. fra Špiro Marasović, profesor na KBF-u Sveučilišta u Splitu i jedan od najbližih prijatelja iz svećeničkih i redovničkih krugova te dr. Stipe Tadić, sociolog s Instituta “Ivo Pilar”, urednik “Nove prisutnosti”. Program je uveličao zbor Splitski liječnici pjevači pod ravnanjem prof. Rajimira Kraljevića, a uz pratnju prof. Rozarije Samodol na glasoviru.

Akademik Supičić govorio je o duhovnom profilu Željka Mardešića. O njemu se može govoriti kao o znanstveniku, ali u prvom redu kao o čovjeku. Ono što je on govorio bio je život, uvjerenje, svjedočanstvo i utoliko više je sjalo, blistalo. Mardešić je bio veliki predstavnik humanizma, a humanizam uvijek znači afirmaciju i poštivanje čovjeka, ne isključujući ništa što je ljudsko. Bio je i predstavnik univerzalnog personalizma koji poštuje ljudske slobode i prava, čija je bit jedincatost i jedinstvenost. Stoga je Mardešić smatrao da ako čovjeka doista poštujemo minimum je koji možemo učiniti ulazak u istinski dijalog s njim. Bio je i zagovornik mirotvorstva i zauzetog praštanja, ekumenizma i opće otvorenosti prema ljudima. Njegova znanstvena strana obilježena je radikalnim, poštenim i iskrenim traženjem potpune istine. Mardešić je izgovarao i ono što drugi nisu htjeli čuti, dostojanstveno, bez optuživanja, otkrivajući velike laži koje su bile prisutne i u institucijama i u odnosima i u povijesti. Njegov kritički duh proricao je i gledao ne samo kakve stvari jesu, nego i gdje vode. Na tragu projekcionizma, smatrao je da je sve projekcija i da ako želimo mijenjati svijet, da najprije moramo mijenjati sebe, jer se jedino tako može mijenjati svijet. Njegov govor o kršćanstvu može se svesti na 5 točaka: ne oslanjati se na ideologije, zauzimati se za personalističko kršćanstvo, biti svjetlo dobrote, a ne zagovornik svoje grupe, imati povjerenje u slobodu i slobodnog čovjeka te podržavati demokratsko društvo unatoč njegovim greškama i poteškoćama, pokušavati najprije sebe promijeniti. I njegova vizija Crkve može se svesti na 5 točaka: Crkva ako želi biti autentična mora biti Crkva siromaha i zapostavljenih, Crkva dobrote i milosrdne ljudskosti, Crkva nade i radosti, Crkva mirotvorstva, pomirenja i praštanja te Crkva dijaloga sa svijetom. Akademik Supičić je svoje predstavljanje završio riječima: “Mi Krugom i časopisom želimo dalje širiti te misli i ideje. Ljudi koji su sličnih stavova neka se dalje povezuju iz kruga u krug, iz zajednice u zajednicu, iz grada u grad”.
Sociologinja Inga Tomić-Koludrović govorila je o Mardešićevim stručnim dometima. Mardešić je bio onaj koji je koncizno, a suvereno govorio o svim suvremenim fenomenima. To je jedan od razloga zbog kojih će se sva sociološka i društvena istraživanja tek pozabaviti njegovim radom, a što je započeto ovim zbornikom. Mardešić je bio otvoren i iznimno radoznao čovjek, zainteresiran za jačanje privatne religioznosti i identiteta, javnog i privatnog. Smatrao je da je religioznost odrednica svakog čovjeka, koja nikad ne nestaje, ali se njeni oblici mogu mijenjati. Bio je zabrinut zbog jačanja religijskog fundamentalizma. Shvaćao je da porast alternativne religioznosti nije slučajan, kao što je shvaćao da postoji velika ponuda smisla i da će ljudi prihvatiti ono što žele. Naprosto, bio je svjestan da živimo u društvu koje su zahvatile globalne promjene čije obrise ne vidimo. Doduše, smatrao je kako upravo religija, a ne bezvjerstvo, ima najveću korist od globalizacije, senzibiliziranjem vrednota dobra, ljubavi, požrtvovanosti, solidarnosti, volonterstva. Budući da je živio u Hrvatskoj, posebno ga je zanimalo hrvatsko društvo. Svojim intelektualnim habitusom svjedočio je u Splitu, prožet kulturnim i intelektualnim gradom koji sve više nestaje s osobama kao što je bio i sam Mardešić.
Fra Špiro Marasović Mardešića je predstavio kao čovjeka Drugoga vatikanskog sabora. Na njemu je Crkva prepoznala sebe kao narod, što je laikatu vratilo izvornu eklezijalnost. Takvo uzdizanje laikata učinilo je da sama Crkva bude otkriće laika. I Mardešić je na taj način otkrio svoj laikat te je bio predvodnik kršćanskog laikata na tragu Koncila. Geslo Drugoga vatikanskog sabora bilo je: “Crkvo što ti kažeš sama o sebi?” To je pitanje koje je Mardešić uporno postavljao Crkvi na ovim prostorima, ali odgovor kakav je očekivao nije se dogodio. Premda po formalnoj vokaciji pravnik, jedan je od najvažnijih sociologa religije na ovim prostorima te rodni začetnik fenomenologije religije. Radovi koje je do smrti neumorno objavljivao podsjećaju na krik čovjeka koji u nedostatku koncilskog kisika sve teže diše. Otud i njegova potreba da se stavi u prvi red svjedočenja vrednota. To je njegovo poslanje, a ne zvanje. S jedne strane kao znanstvenik uživao je ugled, a s druge nerazumijevanje. Kao uvaženi intelektualac mogao je biti sretan, ali kao zauzeti katolik bivao je sve više sjetan. Ipak, sve što je rekao nije bilo uzalud. Njegova riječ se čula i razumjela i nije bila rečena uprazno. Ovo predstavljanje zaključio je urednik “Nove prisutnosti” dr. Stipe Tadić pozivom kršćanima, intelektualcima, ljudima otvorenim svijetu i svim ljudima dobre volje bez obzira na vjeru koji žele autentično intelektualno svjedočiti i koji će svoj život pretvoriti u riječi, ali ne radi intelektualizma, nego svjedočanstva, da se pridruže časopisu. Mardešić, koji je bio i zamjenik glavnoga i odgovornog urednika razbio je monoteorijski okvir i učinio časopis otvorenijim. Iz pera njegovih prijatelja izišli su članci ovoga tematskog broja.