Drugi dio znanstvenog skupa, kojim su presjedali Branko Jozić i Francisco Javier Juez Gálvez, započeo je izlaganjem Aleksandera Sroczyńskoga (Varšava) na temu „Horoskopi za Bernardina Galleilija (Gallus) iz Zadra (BJ rkps 3225) i renesansna astrološka kultura u Krakovu“, u kojemu je izlagač, između ostalog, istaknuo „kako je među dalmatinskim humanistima koji su ostvarili karijeru izvan zavičaja Bernardin Gallelli izgledao kao primjer izvanredna uspjeha. Tijekom svoga poljskog razdoblja on je bio tajnik u službi kardinala Fernardina Jagelovića, potom kanonik Kaptola u Gnieznom i Krakovu te napokon generalni vikar Krakovske biskupije. U krakovskim intelektualnim krugovima pamti ga se iz dva razloga. S jedne je strane bio na glasu kao stručnjak za historiografiju, o čemu svjedoči prepiska nadbiskupa Laskog i posveta kancelara Drzewickog uz pjesmu Filippa Buonaccorsija Lorenzu de Mediciju. S druge strane, bio je poznat po svojim bliskim odnosima s prognanim talijanskim humanistom F. Buonaccorsijem, koji je pred papinom srdžbom utočište pronašao daleko na sjeveru, o čemu svjedoči Gallellijev natpis na Buonaccorsijevoj nadgrobnoj ploči u dominikanskoj crkvi u Krakovu. Njegova književna ostavština je nevelika, pa ipak su ga njegovi suvremenici smatrali važnim likom intelektualnog života u Krakovu.“ U izlaganju autor je razmatrao uključivanje Bernardinovih horoskopa u kodeks unatoč ozračju Krakova 16. vijeka koje se protivilo takvim zapisima. U središtu izlaganja bila je raščlamba različitih uloga koje je dalmatinski prelat igrao u poljskoj prijestolnici, u krugu intelektualne i političke elite Krakova, a što je sve navelo astrologe da sačuvaju horoskope toga zadarskog humanista.

Peter Kasza (Segedin) u svom izlaganju „Dijalog humanista: Paolo Giovio i Antun Vrančić o padu Budima“, usredotočio se na dva teksta napisana nekoliko godina poslije opsade grada Budima. Prvi je čin poglavlja posvećen opsadi Budima 1541. iz opsežnog djela glasovitog talijanskog povjesničara Giovija „Historiarum sui temporis libri“. Istaknuo je da, „iako je to golemo djelo tiskano 1552., zanimljivo je da je njegova rukopisna verzija već 1548. bila dostupna Antunu Vrančiću, članu Zapoljina dvora i Giovijevu bliskom prijatelju. A Vrančić ga nije samo čitao nego je na njega i odgovorio, te u svojem pismu upućenom talijanskom prijatelju u svibnju 1548. on hvali Giovijevo djelo i prikazuje se kao da mu skromno želi dodati tek nekoliko bezazlenih komentara, no u biti je sam sastavio svoj cjelovit izvještaj o padu Budima.“ U radu su istaknuti oni ulomci koji su posebno potaknuli Vrančićev odgovor, te istražuje reakcije koje odražavaju prave ciljeve usporednog izvješća hrvatsko-ugarskog humanista te kako se to svjedočanstvo uklapa u cjelinu Vrančićeva djela.

Aleksander Sroczynski Francisko Javier Juez Galvez i Branko Jozić

Ivan Lupić (Stanford,. SAD) i Irena Bratičević (Zagreb) održali su izlaganje na temu „Hrvatska znanost o rukopisima u osamnaestom stoljeću“, te su u središte svog izlaganja stavili nekoliko dosada nepoznatih pisama koja su razmijenili Ivan Marija Matijašević i Miho Džonov Rastić, a u kojima se isključivo raspravlja o rukopisima. Prvi zadatak im je bio ustanoviti o kojim se rukopisima radi te jesu li uopće preživjeli, a drugi je zadatak bio prepoznati kako nam Matijašević i Rastić mogu pomoći u suvremenom opisu rukopisa koje spominju ili s kojima su bili u doticaju, te su Matijaševića i Rastića, smjestili u šiti intelektualni kontekst hrvatskog osamnaestog stoljeća, kako bi se bolje razumio njihov rad.

Francisco Javier Juez Gálvez (Madrid) u svom izlaganju „Hrvatski prijevod Voditelja od grešnika fra Luisa de Granade (Dubrovnik, AMB 589, str. 417-472)“ istaknuo je da se u arhivu Male braće u Dubrovniku, među raznorodnom građu nalazi Kodeks koji među inim sadržava i anonimni djelomični hrvatski prijevod klasičnog djela „Vodič za grešnike“, španjolskog trojezičnog pisca, dominikanca fra Luisa de Granade (Granada, 1504. – Lisabon,1588.). „Prvi je svezak toga djela, poznatoga pod skraćenim naslovom Guia de percadores, svjetlo dana u gledao u Lisabonu 1556., a drugi svezak je objavljen 1557. Riječ je o takozvanom prvotnom tekstu „Vodiču za grešnike“, nakon kojeg se u Salamanki 1567. pojavio takozvani definitivni tekst (zapravo sasvim drugo djelo), pod naslovom Guia de Peccadores… Hrvatski prijevod sadrži samo prvu knjigu Granadina Vodiča, o tome nas obavješćuje naslov ispisan na zasebnoj naslovnici (str. 417) drugom rukom i na drugačijem papiru… Prevedeni naslov prve knjige iznad samoga teksta (str. 419) ujedno daje i njegov kratki sadržaj. Ispod toga druga, kasnija ruka dodaje talijanski podnaslov, u kojem se ukazuje na talijansko podrijetlo predloška za hrvatski prijevod. Na posljednjoj stranici (str. 472) tekst završava riječima: „Svarha od parvog libra“. U samom rukopisu nema nikakvih drugih podataka o prijevodu: izostavljeni su svi prethodni tekstovi (sadržaj djela, pismo posvete gospođi Elviri de Mendozi, proslov čitatelju…), a ni na kasnijoj naslovnici nije preveden potpun naslov Granadina „Vodiča za grešnike“. Već i jednostavni uvid u prijevod pokazuje kako je prevoditelj pred sobom imao prvotni tekst Granadina djela. Budući da talijanski podnaslov ukazuje na to kakao je hrvatski prijevod nastao prema talijanskom, a ne španjolskom predlošku, trebao je ispitati koji su prijevodi mogli biti dostupni dubrovačkom prevoditelju.“ Autor je ustanovio da postoji nekoliko različitih talijanskih prijevoda Granadina prvotnog teksta… Usporedna analiza hrvatskog prijevoda i španjolskog izvornika ukazuje na veliku bliskost dvaju tekstova, dok prvi talijanski prijevod znatno netočnije prenosi španjolski original, te do odgovora na upit kojim se prijevodom odnosno izdanjem koristio anonimni dubrovački prevodilac došlo se tekstološkom raščlambom. Bez obzira na to što nije načinje s izvornika, dubrovačka je verzija važna kao i prvi, i to vrlo rani prijevod kojega Granadina djela na hrvatski, zaključio je predavač.

Mateo Žagar (Zagreb) održao je izlaganje na temu „Posebnosti Libra od mnozijeh razloga (1520) u kontekstu dubrovačke ćiriličke pismenosti“ u kojem je kazao „da je ‘Libar’ zbog književnih jedinica koje su u njemu objedinjene zauzeo dolično mjesto ponajprije u antologijama našeg književnog srednjovjekovlja, a i u svim relevantnim povijestima hrvatske književnosti, sve to upravo kakav je bio običaj u filologiji 20. stoljeća. No iz istih razloga nisu bili istraživani na paleografski ni kodikološki aspekti ovoga višestruko zanimljivog zbornika. Naposljetku, uspoređujući strukturu pisanja u ovom svesku sa strukturom pisanja drugih dviju sačuvanih knjiga, ovaj put liturgijske naravi, (s Dubrovačkim/Dominikanskim/lekcionarom s kraja 15. ili s početka16. stoljeća i Lajpciškim lekcionarom s kraj 16. st.), može se zaključiti kako je u samom gradu Dubrovniku, ne samo u njegovoj okolici i zaleđu, na početku novog vijeka živjela ćirilička pismonovna knjiška kultura, naposljetku, proveo je i usporedbu s prvim hrvatskim ćiriličkim tiskanim izdanjem, dubrovačkom „Ofičju Blažene Djevice Marije“ tiskanom u Veneciji 1512. godine.“

Posljednje izlaganje, na znanstvenom skupu bio je rad Natalie Stagl Škaro (Dubrovnik) i Sanje Vulić (Zagreb) pod nazivom „ O ‘Narodnim pjesmama’ iz kodeksa 124 Male braće iz Dubrovnika“ koji se temeljilo na analizi rukopisa, iz pera anonimnih prepisivača. U radu je, između ostaloga, istaknuto da „tekstovi koje kodeks sadržava nisu jezično homogeni, na što među inim upućuje različita slovo pisana rješenja i različite realizacije odraza jata u okviru istih riječi. Ipak, veći je dio jezičnih značajki u pjesmama značajan za dubrovačko područje. Po mišljenju Mile Brleka i Milana Rašetara kodeks potječe iz 18. stoljeća. Tu pretpostavku potkrjepljuje i papir samog Kodeksa. Kodeks je podijeljen u 11 cjelina, pri čemu je jedanaesta cjelina ispisana na posljednje 34 stranice. Riječ je o sedamnaest pjesama, od kojih je u izlaganju bilo raščlanjeno prvih dvanaest jer su napisane drugačijim stilom i imaju posve drugačije teme i motive – kraljeve, kraljevske dvorce, mramor, itd. Jezične značajke ovih pjesama kao i njihove stilske značajke upućuju na zaključak da im je predložak pjesništva iz Ranjinina doba. Raščlamba pjesma obuhvatila je poetsku i stilsku analizu, raščlambu slovopisa (koji nije uvijek dosljedna) i pravopisa te raščlamba na različitim jezičnim razinama u cilju utvrđivanja mjesta nastanka rukopisa pojedinih pjesma.“

Jedanaestom kroatističko tekstološkom radionicom na kojoj su studenti iz Splita, Zadra i Zagreba imali mogućnost čitanja Držićeva „Skupa“ i „Novele od Stranca“, koju su vodili Sanja Vulić i Miroslav Palameta, te trinaestom latinističkom tekstološkom radionicom pod nazivom „Marulićev prijatelj i aemulus Frane Božičević – čitanje uz 550. obljetnicu rođena“ na kojoj su sudjelovali studenti iz Mostara, Zadra i Zagreba i po prvi put učenici I. gimnazije Split, a voditelji su bili Željka Salopek i Anamarija Žugić, završen je znanstveni, književni i izdavački program „29. Marulićevih dana“ priređen u organizaciji Književnog kruga Split, a posvećen pjesniku, prozaistu, teologu, moralistu, kanonskom piscu kršćanske književnosti i književnosti europskoga humanizma Marku Maruliću (Split, 1450-1524), „ocu hrvatske književnosti“, tvorcu prvog epa (Judita) na hrvatskom jeziku.