Liturgijska čitanja: 1Kor 12, 12-14.27-31a; Lk 7, 11-17

Draga subraćo u svećeničkoj službi!
Braćo i sestre!
1. Kao nadbiskup se radujem i divno mi je vidjeti ovaj skup našega prezbiterija. Hvala vam što ste se odazvali pozivu i došli na ovo znakovito mjesto koje u cjelini Tjedna proslave desete obljetnice beatifikacije kardinala Stepinca uistinu puno govori našemu svećeničkomu pozivu. Krenuli smo putem uzništva kardinala Stepinca, da bismo ojačali u sebi slobodu i dar poziva na koji nas je Bog pozvao u našoj Crkvi i hrvatskomu narodu.
Naše današnje hodočasničko i svećeničko zajedništvo, koje nalazi smisao i opravdanje u zajedništvu Crkve, prodahnuto je primjerom zajedništva dvaju svetaca, mučenika, koje liturgija časti današnjim spomenom. Uspomena na njih vraća nas u treće stoljeće, ispunjeno bolnim progonima kršćana ali i ranama koje je Crkva trpjela zbog nutarnjega razdora i nejedinstva. Papa Kornelije nosio je odgovornost hrabrenja kršćana pred Decijevim progonima, ali i odgovornost za pomirbu u vjerničkim zajednicama koje su bile podijeljene pred pitanjem: treba li one kršćane koji su pokleknuli pred progonstvom i nametnutim poganskim kultom ponovno primiti u zajedništvo Crkve?
Svećenik Novacijan, svojom revnošću, koja nije bila hranjena kristovskom ljubavlju i željom za zajedništvom Crkve, snažno se opirao pomirbi i njihovu povratku u zajednicu vjernika. Mudri pastir Kornelije neustrašivo je propovijedao da ljubav pobjeđuje grijeh, a Božja milost ljudsku slabost. Potporu mu je pružio svojim pismima kartaški biskup Ciprijan, zdušno predan u nastojanju za čvrstim zajedništvom svih u Crkvi. Rečenica iz jednoga njegova pisma papi Korneliju nalazi svoje naslovnike u nama danas: “Uvijek se sjećajmo jedni drugih, budimo složni i jednodušni, molimo jedni za druge, uzajamnom ljubavlju olakšavajmo jedni drugima progonstva i tjeskobe” (Časoslov IV., str. 1078).

2. Koliko li je samo sličnosti s ohrabrujućim riječima blaženoga Alojzija tijekom progonstava. No, i prije onih najgrubljih događaja: uhićivanja, zatvaranja i ubijanja svećenika, dobro je znao što znači svećeničko zajedništvo.
U nagovoru svećenicima o značenju i važnosti svećeničkih susreta, kao nadbiskup-koadjutor, između ostaloga, kaže: “Držimo zajedno! Nije bez razloga sv. mati Crkva u kanonskom pravu odredila da se svake godine drže svećeničke konferencije (can. 131). A Sinoda nadbiskupije zagrebačke također vruće stavlja na srce svećenstvu što češće sastajanje. Da Ordinarij mora zahtijevati od klera ovaj minimum – jednom u godini sastanak – to je jasno samo po sebi. Ali da je veoma korisno i za pojedinca i za stvar Božju uopće izrabiti svaku priliku za međusobno sastajanje, toga još mnogi ne uviđaju. Jedna lijepa prilika pruža nam se prigodom sastanaka svećeničke kongregacije, koji se održavaju po našim većim mjestima više puta u godini. Tužio mi se jedan svećenik iz provincije: ‘Koliko put smo već zvali nekoje, pa neće nikada doći. A kako je lijepo na tim sastancima!’ A ja velim ne samo kako je lijepo, nego kako je i korisno.
Zato s pravom govori sv. Pismo: ‘Melius est duos esse simul quam unum; habent enim emolumentum societatis suae!’ (Prop 4,9: ‘Bolje je dvojici nego jednome, jer imaju bolju plaću za svoj trud.’). Taj emolumentum (plaća), ali nije materijalne naravi i ne donosi materijalne prednosti, donosi ono što je mnogo više, a to je da se međusobno potiču na dobro, da izdrže u dnevnim kušnjama i patnjama života. A kad je to više potrebno negoli danas? Danas, kad se više puta sve urotilo protiv svećenika, te iz najmanje njegove pogreške načine zločine teške naravi. Kako će izdržati pojedinac, ako se nema na koga osloniti? A nađe li bratsko svećeničko srce, koje ima za njega razumijevanja, biva i pojedinac jak prema onoj: ‘Funiculus triplex difficile rumpitur’ (Sir 4,12) […] Nema čovjeka na svijetu, koji ne bi osjećao potrebe za iskrtenim prijateljem, kojemu se može povjeriti. A i svećenik je čovjek! I on osjeća potrebu za pravim prijateljem. Ne mogu vjerovati da bi gdje svećenik našao tako iskrena prijatelja, kao što će ga naći u svećeniku, koji živi s Crkvom i dan i noć radi na svom posvećenju” (Nagovor svećenicima o značenju i važnosti svećeničkih susreta, 22. studenoga 1934.; u: J. BATELJA – C. TOMIĆ [prir.], Alojzije Kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke [1941-1946], Zagreb 1996., str. 36-37).

3. Braćo svećenici! Kao što progonstva nisu umanjila revnost biskupa Ciprijana, tako je to bilo i s blaženim Alojzijem. Ciprijana je progonstvo prisililo da napusti Kartagu, sjedište svoje biskupije, i početkom 250. godine pronađe utočište u nekoj zabiti izvan grada. Odatle ravna svojom biskupijom, osobito pismima kojima rješava najrazličitija pitanja. U međuvremenu njegova je biskupija lišena dobara koja je posjedovala. A on je ostao postojan, boreći se za čistoću kršćanskoga nauka i za jedinstvo povjerenoga mu stada.
Kao da se povijest preslikava svaki put kad silnici svijeta požele pokazati moć nad logikom Božje snage i njegove ljubavi. I već je toliko puta povijest pokazala da Kristovu Crkvu ne može uništiti nijedna sila kojoj se suprotstavi vjernost evanđelju.
Biskup Ciprijan, snažni oslonac i utjeha papi Korneliju, dobro je prepoznavao koliku snagu vjera crpe iz zajedništva Crkve. Nije se plašio različitosti, ali je nastojao da sve različitosti čuvaju i vjerno pronose nutarnje jedinstvo te je mudro pisao svomu puku i svećenicima: “Kad iz jednoga vrela poteku razni potoci, u izvoru se čuva jedinstvo, premda se čini da se izobilje prevelikoga bogatstva rasipa na prekobrojnost. Nije moguće odijeliti sunčanu zraku od sunca, jer jedinstvo ne dopušta diobu svjetla. Slomiš li sa stabla granu, slomljeno neće moći prolistati. Odvojiš li potok od vrela, rukavac će presušiti. Tako i Crkva – obasuta Gospodnjom svjetlošću – rasprostire svoje zrake po cijelome svijetu, a jedinstvo se tijela ne cijepa” (S. CYPRIANUS, De catholicae Ecclesiae unitate, 5.).

4. Doba u kojem je Crkva bila razdirana – iznutra krivo usmjerenim revnostima i učenjima, a izvana optužbama da je “opasna sljedba” koja širi “opasan nauk” – kao da se preslikava na naše vrijeme. Zajedništvo Crkve, utemeljeno na Kristu i prodahnuto zajedničkom molitvom, oduprlo se svim tim ugrozama. Zato nam i danas Crkva, ujedinjujući u zajednički liturgijski spomen dvojicu pastira, pred oči stavlja njihovo zajedništvo i čvrstu povezanost u crkvenoj službi. Premda se, po svoj prilici, nisu nikada susreli, Kornelija i Ciprijana povezao je isti žar za stado koje im je povjereno. I danas se nadahnjujemo njihovim zajedništvom i prijateljevanjem poticanim istim htijenjima i jačanim predanošću istim brigama. Oni su sveci zajedništva.
Draga subraćo u Kristovu svećeništvu! Naše je zajedništvo utemeljeno na jednome Tijelu, na Crkvi, mističnome Tijelu Kristovu, kojega smo udovi. Tijelo osjeća bol svojih udova, kao što su i udovi nemoćni kad tijelo boluje. Osjećamo li bol i radost, svoje subraće? Osjećamo li bol i radost Crkve? Jesu li radosti i tjeskobe Kristove Crkve uistinu i naše radosti i tjeskobe? Kolika je naša zdušnost u radovanju s Crkvom i trpljenju s Crkvom?
Naš je Blaženik, 7. prosinca 1941., na sastanku zagrebačkih kateheta govorio ovako: “Nema sumnje, da se u čitavom svijetu osjeća strašna nestašica svećenstva. Ali nema sumnje ni o tom, kad bi oni, koji su tu, bili puni oduševljenja za Božju stvar i napeli svoje sile, da bi u mnogim krajevima bila sasvim druga situacija za Crkvu negoli jest. Svojstva jednoga apostola Pavla nisu bila komotnost, nerad, nebriga, nego nešto sasvim drugo. […] Kakvu bijednu figuru prave u poredbi s apostolom Pavlom oni svećenici, koji hoće da im se rad u ovim teškim vremenima ograničuje na samu njihovu dobru volju! Kako bijednu figuru u poredbi s apostolom Pavlom prave oni svećenici, kojima je prvo pitanje kad im se povjeri koja zadaća, kakva će biti nagrada! Kakvu bijednu figuru u poredbi s apostolom Pavlom prave oni svećenici, kojima je prvo pitanje kad se žele natjecati za koje mjesto, da li je u materijalnome pogledu bolje nego ono koje ostavljaju, i ima li na novom mjestu više prilike za razonodu negoli u dosadanjem! Amice ad quid venisti! (Mt 26, 50). […] Rad za Boga naša je najveća čast, rad za Boga naša je prva dužnost! Naša najveća ambicija mora biti da u svemu postanemo slični Kristu” (Nagovor prigodom plenarnog sastanka zagrebačkih kateheta, 7. prosinca 1941.; u: J. BATELJA – C. TOMIĆ [prir.], Alojzije Kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke [1941-1946], Zagreb 1996., str. 70-71).
Spomen na blaženoga Alojzija, živo nas potiče na nesebično zalaganje za zajedništvo Crkve, osobito na zajedništvo među pastirima i svećenicima. Samo takvi možemo drugima naviještati život s Bogom i uskrsnuće koje vraća nadu i radost.

5. Isus se u Nainu, gradiću nedaleko od Nazereta, svojim učenicima i mnoštvu koje ga je pratilo objavio kao istinski Mesija, ali ne u neposrednoj očitosti. Osim mnoštva koje je bilo s njim, susreće i drugo mnoštvo, a to je pogrebna povorka koja prati na ukop tijelo mrtvoga mladića. Dvije povorke: mesijanska povorka oduševljenoga mnoštva koja objavljuje nadu i žalosna povorka onih koji su u kušnji da pred prijetnjom smrti izgube nadu. I jedna i druga povorka traže odgovore na pitanja, izražavaju sumnju, razmišljaju o životnome smislu. U nekoliko riječi, u nekoliko gesta, Isus izražava sve svoje čovještvo i božanstvo. Uskrišavanje mladića i njegovo vraćanje majci znak su Kristova vazmenog otajstva koje je darovno Crkvi. Isus odgovara svojim učenicima, navješćujući spasenje koje je moguće dohvatiti i živjeti u vjeri. Povorka u plaču i povorka koja traži Mesiju susreću se u vjeri.
Takvo susretište moguće je također vidjeti u Blaženoj Djevici Mariji. Ona je u sebi stopila suze iznenađenja zbog pozvanosti da bude Majkom Spasiteljevom, da donese Mesiju na naš svijet; suze boli pred patnjom svoga Sina i suze radosti što smije biti dionicom velikoga Božjega djela uskrsnuća i života u Duhu. Draga braćo u svećeništvu, budimo uporište jedni drugima i – kako bi rekao naš Blaženik: Držimo zajedno!

Amen.