Poljica, (IKA) – Na svetkovinu župnog zaštitnika sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja, u Poljicima na Hvaru obilježena je 70. obljetnica gradnje župne crkve, kojoj je na pročelju spomen-ploča s natpisom: “Bogu na slavu, sv. Ivanu na čast, sebi na spomen i diku, 1940. u vjeri i slozi obnovili mještani”. Autor toga teksta i ujedno najzaslužniji za gradnju današnje jednobrodne crkve, dvostruko veće od prethodne, je don Juraj (Zore) Paršić (Sv. Nedjelja na Hvaru, 1911. – Glonn blizu Muenchena, 1991.), župnik u Poljicima od rujna 1937. do Velike Gospe 1942. godine.
Sadašnji poljički župnik don Josip (Bepo) Franulić, predvodeći svečano misno slavlje na blagdan župnoga zaštitnika, upoznao je vjernike s najznamenitijim poljičkim župnikom i odanim domoljubom. Nakon službovanja u Poljicima don Zore Paršić je od blagdana Svih svetih 1942. do siječnja 1945. g. djelovao kao župnik u Jasenovcu, gdje je razvio zapaženu karitativno-humanitarnu djelatnost, o čemu je redovito izvješćivao bl. Alojzija Stepinca, s kojim je uspješno surađivao. Imajući stalno pred očima slavu Božju i spasenje duša, u svojoj domišljatoj ljubavi vlč. Paršić našao je načina da pred kraj II. svjetskog rata izvede gotovo nemoguće, štoviše tada spojeno s opasnošću po život. Naime, u travnju 1945. g. podijelio je sakramente umirućih utamničenim ministrima dr. Mladenu Lorkoviću i Anti Vokiću, osuđenima na smrt zbog njihova neuspjelog pokušaja da NDH napusti sile Osovine i priključi se Saveznicima.
Nakon drugoga svjetskog rata, promijenivši ime (Matej Marušić) pastoralno je djelovao u tadašnjoj Senjsko-modruškoj biskupiji, dok radi vlastite sigurnosti 1958. nije napustio domovinu, te je do umirovljenja 1981. radio kao svećenik najprije u Austriji, zatim u Njemačkoj. Ondje ga je pohodio i prvi hrvatski predsjednik “zbog jednog svjedočanstva iz drugoga svjetskog rata, koje sam osobno htio provjeriti”, kako je sam Franjo Tuđman izjavio.
Gorljiv i duboko pobožan svećenik don Zore Paršić rado je hodočastio na mjesta povezana s Isusovim i Marijinim životom, pa je čak izražavao želju kupiti grob u Lurdu, kako bi bio što bliže Gospi. No, pokopan je u zavičaju.
Život i djelovanje vlč. Paršića sažeto je ocijenio jedan njemački svećenik, njegov prijatelj u posmrtnom slovu: “Svi hvale njegovu dušobrižničku revnost, spremnost pomoći i ljubaznost. Bio je dobar čovjek i dobar svećenik. Kroz osobnu tešku sudbinu, u jednom životnom razdoblju i gubitak vlastite domovine, sazrio je u svojoj nutrini i stoga je imao razumijevanja za mnogovrsne nevolje svojih bližnjih.”