Spomen na fra Vjeku Ćurića
priredba u centru Otac Vjeko (nedjelja.ba)
Budući da su vlasti u Ruandi zbog pandemije koronavirusa odredile zatvaranje crkava za misna slavlja s narodom, ove je godine obljetnica smrti bosanskog franjevca misionara fra Vjeke Ćurića obilježena na drukčiji način, prenosi nedjelja.ba.
Iz Kivuma, gdje se nalazi centar “Otac Vjeko”, fra Ivica Perić izvijestio je kako su, s obzirom da su škole otvorene i da je 300-tinjak djece zajedno s djelatnicima ostalo u školama i školskim domovima, organizirali i pripremili komemoraciju 29. i 30. siječnja.
Obilježavanje obljetnice smrti započelo je misom zadušnicom koju je predvodio biskupov izaslanik vlč. Eugen, ekonom Biskupije Kabgayi, zajedno s vlč. JVM Samarwaom, iz iste biskupije.
Vlč. Samarwa podsjetio je na osobu fra Vjeke te posebno govorio o njegovoj ljubavi prema Kivumuu i Ruandi općenito. „Vjeko nikada neće umrijeti u nama, nego živjeti vječno. Prisjećat ćemo se njegove velikodušne ljubavi, čije djelovanje nikada neće prestati – čemu je dokaz i ova škola s njegovim imenom. Vjeko treba biti naš uzor u činjenju djela ljubavi, trebamo ga oponašati te voljeti jedni druge“, kazao je svećenik.
Nakon mise komemorativni program nastavljen je poemom u kojoj su se učenici i djelatnici prisjetili fra Vjekinih djela i ljubavi koju su i roditelji, bake i djedovi njegovih učenika osjećali prema njemu, premda ga nikada nisu vidjeli licem u lice – nego ga upoznali kroz priče, te su se divili njegovu junaštvu i prozvali ga „velikim djetetom“.
Na kraju, okupljeni su pozvani na modnu reviju koja je održana 30. siječnja u fra Vjekinu čast.
Hrvatski misionar fra Vjekoslav Ćurić ubijen je 31. siječnja 1998. godine u glavnom gradu Ruande Kigaliju. Član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, rođen je 26. travnja 1957. godine u Lupoglavu u župi Osova. U franjevački red stupio je 15. srpnja 1976. godine, a za svećenika je zaređen 21. lipnja 1982. godine u Sarajevu. Iste te godine odlazi u Pariz na priprave za misionarski poziv, a 18. kolovoza 1983. godine u Ruandi započinje svoju misionarsku djelatnost. U građanskom ratu između dvaju najbrojnijih ruandskih naroda, Hutua i Tutsia, bio je poznat kao pomiritelj i pomagač brojnim stradalnicima obaju naroda, a iz ratnog je pakla izbavio i brojne bijelce: biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i ostale, koji su se tada našli u Ruandi.