Spomen na Maceljske žrtve

Gospodine, Bože naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji,
pa što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohodiš?
Ti ga učini malo manjim od anđela,
slavom i sjajem njega ovjenča. (Ps. 8)

Dragi oče Biskupe,
mnogopoštovani oci provincijali,
draga braćo svećenici, redovnici i časne sestre redovnice,
poštovani predstavnici državnih vlasti,
predraga braćo i sestre!

Došli smo danas u Macelj kako bismo puni poštovanja i sućuti mogli sudjelovati u činu ukopa posmrtnih ostataka brojnih žrtava mučki ubijenih u svibnju i lipnju 1945. godine.

Mrtve pokopati nije nipošto samo čin dobre volje ili stvar civilizacijskog imperativa, naprotiv za nas kršćane ova gesta ima duboko značenje koje ponajprije proizlazi iz temeljnoga stava da je svaki čovjek dijete Božje, da je svaki čovjek djelo Božje i da kao takav zaslužuje poštovanje, ljubav i brigu od trenutka začeća sve do naravne smrti. Pokapanje mrtvih je za kršćane djelo milosrđa. Takvo djelo milosrđa želimo danas izvršiti prema našoj pokojnoj braći za žrtve kojih se do devedesetih godina gotovo ništa nije smjelo znati, a njihove kosti do današnjeg dana nisu našle mir.

Što je čovjek da ga se spominješ, o Bože? Ti ga učini malo manjim od anđela, slavom i sjajem njega ovjenča. Čovjek nije poput neke beznačajne stvari na ovoj zemlji prema kojoj se možemo ponašati kao prema predmetima ili nečemu što nema vrijednosti i dostojanstva. Čovjek se mjeri mjerom njegova Stvoritelja. Čovjek je slika Božja. Isus Krist, Sin Božji došao je na svijet, podnio muku i prolio svoju Presvetu Krv kako u Vjerovanju ispovijedamo “radi nas ljudi i radi našega spasenja”. Bog je toliko povezan sa čovjekom kojega je učinio, kako današnji psalam kaže, malo manjim od sebe, od Boga.

Stoga, draga braćo i sestre, pred ovim kostima treba stati, šutjeti i moliti. Ovdje se postavlja pitanje o smislu i svrsi čovjekova života i moćnoj sili zla koja ga stalno ugrožava i prijeti mu zatiranjem.
Svi filozofski sustavi, političke, gospodarske i ine ljudske i ovozemaljske tvorevine i ideologije stoje i padaju sukladno odgovoru što ga daju na jedno jedino i temeljno pitanje: tko je i što je to čovjek? Čovjek je kruna svih zemaljskih stvorova. On zrači Božjom dobrotom i veličinom, Božjom slavom i sjajem, jer Bog je u čovjeku na osobit način prisutan, jer je u čovjeku nešto božansko, jer je “stvoren na sliku Božju”. Bez obzira na to u koje vrijeme i na kojem dijelu zemlje boravio, kojem narodu i rasi pripadao, samim time što je čovjek on je “slika Božja”.

Ovdje, u maceljskim šumama, u vrijeme Titova režima izvršen je pokolj nad brojnim hrvatskim vojnicima i civilima, među kojima bijaše svećenika i bogoslova, a za žrtve kojih do danas nije nitko odgovarao. Sve se to dogodilo u ime ideologije koja je unaprijed planirala krvavi obračun s neistomišljenicima i koja je stvarajući svoju viziju raja na zemlji ovima ovdje priredila pakao. I ne samo njima! Godine 1945. ideolozi komunizma u našoj zemlji nametnuli su sustav koji je nagoviještao svekoliki razvoj i napredak, a zapravo je duboko u svojoj biti prezirao čovjeka. Čovjek je u tom sustavu bio u drugom planu. U središtu je bila ideja kojoj su svi trebali služiti. Pojedinac je bio samo kotačić u velikom stroju kolektiva koji je trebao samo izvršiti svoju ulogu.

Stoga je s pravom papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Centesimus annus istaknuo kako je temeljna greška socijalizma bila antropološkog karaktera, tj. u njegovom krivom poimanju čovjeka. Papa to pojašnjava ovako: “Socijalizam, naime, gleda pojedinog čovjeka kao jednostavni elemenat i jednu molekulu socijalnog organizma, tako da je dobro pojedinca posvema podređeno funkcioniranju ekonomsko-društvenog mehanizma, dok smatra, s druge strane, da se to isto dobro može ostvariti bez slobodna izbora toga pojedinca, bez njegova jedinstvena i isključiva prihvaćanja odgovornosti pred licem dobra ili zla. Tako se čovjeka svodi na niz društvenih odnosa, te nestaje pojam osobe kao slobodna subjekta moralne odluke koji stvara društveni poredak pomoću takve odluke… Ako se, zatim, zapitamo odakle se rađa ta pogrešna koncepcija naravi osobe (…) treba odgovoriti da je prvi uzrok ateizam… Nijekanje Boga lišava osobu njezina temelja i, dosljedno, navodi je da reorganizira društveni poredak ne mareći za dostojanstvo i odgovornost osobe” (Centesimus annus br. 13). Stoga je taj sustav u sebi samome imao klicu propadanja što se zbilo potkraj 80-tih godina dvadesetoga stoljeća. Zahvalni smo Bogu što smo to mogli doživjeti za razliku od tolikih muževa i žena, žrtve kojih su postale zalogom naše slobode.

Božja riječ o čovjekovoj veličini i dostojanstvu i trag razorne moći zla učinjenog ljudskom rukom danas se u Macelju susreću dok ukapamo posmrtne ostatke naše braće koja su bila ponižena, njihovo dostojanstvo pogaženo, život na okrutan način oduzet, a spomen na njih trebao biti prepušten zaboravu i ništavilu. Njihov je glas utihnuo prije 60 godina, šutnja o njima bila je nametnuta i prisilno provođena, ali došlo je vrijeme da istina iziđe na vidjelo i da ovi naši stradalnici pronađu svoj mir i spokoj.

Prije četiri mjeseca poručio sam s ovoga istoga mjesta, a to želim i danas ponoviti: “Voljeli bismo konačno hrabro i iskreno zatvoriti tu stranicu povijesti, bez mržnje i želje za bilo kakvom osvetom, imenujući pravim imenom sve ono što se događalo. Čini se pak da istina i danas nailazi na veliki otpor o čemu svjedoči sustavno veličanje ideologa i nositelja zala poraća kao i zatiranja elementarnih ljudskih sloboda i tolikih nepravdi koje su obilježile komunističku vladavinu u našoj domovini. Naime, za razliku od drugih naroda kojima je 1945. godine vraćena sloboda i demokracija uvođenje marksističkog totalitarnog sustava za nas je značilo nov početak zatvora i ubijanja nevinih ljudi.”

Želim vjerovati da će se konačno naći spremnosti i hrabrosti među onima koji odlučuju da se istraži prava istina o ratnim i poratnim događajima i njihovim sudionicima. To je minimum zadovoljštine što ga dugujemo tolikim žrtvama, a danas na osobit način onima kosti kojih ćemo položiti u grob. Nipošto ne želimo s mržnjom i željom za osvetom tragati za istinom, naprotiv ispunjeni milošću kršćanske spremnosti na opraštanje progovaramo i o ovoj tako bolnoj rani na biću hrvatskog naroda i ove zemlje Hrvatske. Kao kršćani znamo da “istina oslobađa” (Iv 8, 32) te vjerujemo da će traganje za istinom i njezino iznošenje donijeti dobra i onima koji su sudjelovali u izvršavanju ovih zločina kako bi se oslobodili tereta i pritiska koje nose u svojim srcima.

Danas smo ovdje da kao vjernici molimo. Zavapimo Gospodinu u prvom redu za žrtve koje su ovdje pale da im dobri Bog bude milostiv i da ih uvede u svoje nebesko zajedništvo kako bi mogli uživati u njegovoj milosti i blizini. Uvjeren sam da su mnogi umirali s molitvom na usnama poput tolikih kršćanskih mučenika opraštajući svojim mučiteljima.

Danas ovdje molimo oproštenje i za oproštenje. Kakvo to oproštenje može dati čovjek? Ljudsko opraštanje siže uglavnom najviše do primirja. Sastoji se u tome da nastupamo kao da počinjena djela više ne postoje. Sastoji se uglavnom u nekoj vrsti zaborava. A zaborav može značiti i podcjenjivanje, jer ostavlja onome koji je sagriješio protiv Boga i ljudi teret krivnje u samoći. Mi stoga danas ovdje molimo za krivce i krvnike ovih nedjela. Molimo da u Božjoj svijetlosti osjete pokajanje i Božje pomilovanje.

S ovog maceljskog prostora misli nam hite i prema drugim mjestima teškog stradanja: Jasenovcu, Jazovki, Golom otoku, Vukovaru i drugima na kojima se u nesretnom dvadesetom stoljeću dogodila teška tragedija na tlu naše domovine. Blagopokojni papa Ivan Pavao II. je na misi proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici govorio o tri velika zla: fašizmu, nacizmu i komunizmu koja su pogodila Hrvatsku i Europu u prošlom stoljeću. Molimo Gospodina da ovaj naraštaj napravi hrabri odmak od zabluda, bilo lijevih bilo desnih, koje vode do tih zala. Stoga ovdje danas u tišini i poniznosti molimo za sve žrtve.

Braćo i sestre, dok se s bolom i pijetetom osvrćemo na patnju i stradanje naše braće i sestara nameće mi se i jedno drugo pitanje. Koliko mi danas živimo ideale zajedništva, solidarnosti, Bogoljublja, čovjekoljublja, rodoljublja i domoljublja u ovoj našoj zemlji u kojoj su podnesene tolike žrtve. Bit ćemo krivci pred ovima ovdje, pred nama samima i budućim naraštajima ako svi zajedno ne poradimo na tome da Hrvatska bude zemlja poštenog rada, kvalitetnih međuljudskih odnosa, zemlja solidarnosti, socijalne osjetljivosti, društvene pravednosti i mira. Plaćena je previsoka cijena da bismo se mogli ponašati neodgovorno i razmetnički.

Smatram da nam je danas u našoj domovini toliko potrebna kršćanska vrlina o kojoj tako zorno govori današnje evanđelje. Matej evanđelist nam je progovorio o općem sudu na kojem će jedini temelj prosudbe biti odnos prema bratu i sestri u potrebi. Tako smo čuli kako će se Krist o svojem drugom dolasku poistovjetiti s gladnima, žednima, putnicima, golima, oboljelima i utamničenima. Isus je konkretan i jasan. Traži od nas da budemo milosrdni i da u tome budemo vrlo konkretni. Sve što činim bratu i sestri, to će biti kriterij i mjera mojega spasenja. U ovom odlomku Matejeva evanđelja nisu nabrojana sva djela milosrđa. No to nije ni potrebno jer je svako iskreno milosrđe stvaralačko, dosjetljivo, nije zatvoreno u neke sheme. Svako vrijeme ima svoje potrebe. Sve su povezane u jednome: milosrđe treba svjedočiti djelima, a to stvara civilizaciju ljubavi. Kako bi naša milosrdnost bila domišljata potrebno je imati otvorene oči, zapažati brata i sestru u potrebi. Prečesto, smo naime zaokupljeni svojim poslom, svojim probicima i sebičnostima da jednostavno niti ne primjećujemo one koji tu pred našim očima propadaju gladni, nemoćni, odbačeni. Sve češće čitamo kako čovjek danima zna ležati mrtav u stanu, a da to nitko niti ne primijeti. Uzmimo ozbiljno Kristove riječi i otvorimo oči za potrebne u svojoj blizini.

Danas u Macelju molimo i za našu Domovinu, za sve njezine stanovnike i njihove potrebe te za sve one koji su svoju patnju i život ugradili u našu slobodu da ne propadne ništa od njihovih zasluga. Neka dobri Bog svim poginulima i mrtvima udijeli vječni pokoj u svojoj slavi. Amen.