Između 14. i 20. listopada 1991., uoči pada Vukovara, srpske paravojne postrojbe u Sotinu su oformile svojevrsni „logor na otvorenom”. Veći broj Hrvata nasilno je odveden iz svojih domova, a potom u logor u Negoslavcima gdje su bili podvrgnuti zlostavljanjima i ispitivanjima. Nakon toga odvedeni su u logore u Srbiji, najviše u Begejce. Preostale Hrvate u Sotinu okupatori su držali u pritvoru i radnim logorima, tjerali na prinudni rad i postupno ih ubijali.

Župnik Župe Marije Pomoćnice Kršćana u Sotinu bio je u to vrijeme vlč. Zlatko Rajčevac, a ulazak agresora u Sotin, nije dočekao jer ga je ranije dr. Juraj Njavro poslao na odmor u Valpovo. 

“Naši su ljudi bili nespremni, jer su smatrali da ništa nisu krivi. No, kada su agresori upali u selo, onda je bio strašan pokolj. Ilustracije radi, jedna je naša župljanka, nakon što su JNA i lokalni Srbi zauzeli Sotin, svoju susjedu Srpkinju zamolila da se zauzme za nju. Ona joj je odgovorila: Ono je bilo drugo vreme”, prisjeća se vlč. Rajčevac. Zbog svega što se događalo u Sotinu i činjenicu da su u zločinu i prokazivanju sudjelovali i dojučerašnji susjedi, teško je ponovno steći povjerenje. Hvala Bogu, ponovno smo stali na noge, obnovljena je i crkva koju su nam srušili tenkovskim granatama slavodobitno kličući: ‘Nikad više vi crkvu nećete imati’. No, nepovjerenje je i dalje veliko, teško je dalje kad vas netko prevari prvi put, a onda i drugi”, istaknuo je vlč. Rajčevac.

“Vapaj Sotina” naslov je knjige Blanke Ciprić u kojoj se nalaze brojna svjedočanstva branitelja, mještana Sotina, obitelji poginulih i nestalih. U knjizi se nalaze dokumenti sa suđenja za ratne zločine u Sotinu, te razni popisi iz arhiva, a koji prikazuju svo zlo koje su nad nedužnim Sotinjanima počinili domaći Srbi i pripadnici Jugoslavenske narodne armije tijekom 1991.

“U knjizi su imena osoba srpske nacionalnosti, ali ta imena nisu tu da bi se raspirivala mržnja ili, ne daj Bože, netrpeljivost, nego da bi se znalo tko je bio u Sotinu ’91. i što je radio, odnosno tko se borio za ili protiv države Hrvatske”, istaknula je Ciprić. “Svaka osoba s kojom je razgovarala ima svoju priču, i svaka je ta priča različita. No, u suštini se su te priče jednake i završavaju ogromnim vapajem- ‘vapajem za nestalima’. Iz priča žrtava mogao bi se napraviti i slijed događaja od 10. listopada 1991. do travnja 1992. U tom razdoblju Sotin su okupirale snage JNA potpomognute paravojnim postrojbama u kojima su bili i Sotinjani srpske nacionalnosti. Osnovali su svoju vlast, ‘štab’ Teritorijalne obrane u kojem su svi bili Srbi. Njihov je cilj bio sustavno uništiti i protjerati hrvatsko stanovništvo, i stvoriti etnički čist Sotin. Svoje su nakane otkrili odmah nakon početku”, prisjetila se Ciprić.

“Uveli su policijski sat od 17 do 7 sati ujutro. Hrvati su morali nositi bijele trake na rukavima, da se može raspoznati tko su Hrvati, a tko Srbi. Na ogradama su morali objesiti bijele plahte, kako bi tenkovi znali da su to hrvatske kuće koje se mogu rušiti.  Sotin je bio logor na otvorenom. Sotinjani nisu mogli nigdje. Jednostavno su radili sve što je trebalo. Oni su bili okruženi čuvarima i htjeli ne htjeli, morali su raditi. Novačili su naše ljude pod prisilom, morali su na Vučedolu kopati rovove, te prisilno raditi i služiti kao najamna snaga Srbima. Bili su im kao robovi! Noću su odvodili naše ljude u njihov ‘štab’ gdje su ih tukli, maltretirali i iz tog ‘štaba’ su naši ljudi nestajali”, rekla je Ciprić.

Objasnila je: “Uoči iseljavanja sela imali su popis ljudi koji treba iseliti i spisak ljudi koji su bili sposobni za rad – njih su ostavili u selu i kasnije poubijali!  Evakuacija sela bila je, pak, na sam Badnjak. Par osoba srpske nacionalnosti išlo je po kućama i naredilo da se u dva u noći pojave kod jedne gostionice u selu i ponesu samo osobne stvari, dokumente koje su imali. Kada su oni došli, prozivali su ih i prilikom ulaska u autobus, morali su dati ključeve svojih kuća te su ih tražili da potpišu dokument kojim ostavljaju svoju imovinu onima koji su ih čekali na ulazu u bus”, istaknula je naša sugovornica. Oni su međusobno bili u nekom rivalstvu tko će se više uhvatiti u koštac i domaći se nekog kapitala. Te noći kada su naši mještani otišli, okupatori su išli po kućama i izvukli 13 osoba, te ih odveli u svoj štab. Svjedoci su vidjeli traktor u tom štabu naopačke okrenut i tu su utovarili naše ljude. Jedan je svjedok srpske nacionalnosti rekao kako su dobili naređenje da te Sotinjane odvedu u Atar Sotinski gdje su ih postrojili u krug. Jedna djevojka se suprotstavila i pitala zašto im to rade, na što je jedan poludio i poubijao ih svih trinaestero”.

“Ukupno je u Sotinu ubijeno 68 osoba, za njih 50 se zna gdje su im tijela, a za 18 osoba se još i danas traga.  Godine 1998. na vučedolskim vinogradarima pronađena je masovna grobnica gdje je ekskomunicirano osam osoba i predano obiteljima, a 14 tijela je pronađeno u mjesnom groblju. Također, 2013. jednom Srbinu proradila je savjest i nacrtao je gdje se nalazi treća masovna grobnica i u toj grobnici je pronađeno tijelo još triju osoba. Vršili su pritisak na njega, on je bio suradnik i smanjili su mu kaznu na devet godina jer je priznao da su ostala tijela premjestili u klaonicu na kraju sela. U toj klaonici su tijela iz primarne klaonice ubacili su sekundarnu i ubacili ih među otpade životinja i to su sve prekrili živim vapnom. Svjedok je rekao kako je sam vidio da se tijela razvlače, pa je naredio da se tijela ostave, nakon čega je došla vojska i ubacila ih u tu jamu sa životinjama”, pojasnila je.

“U selu nema više nikoga, ostalo je samo nekoliko obitelji srpske nacionalnosti koji smatraju da nisu odgovorni za to, a svi ostali su otišli u Srbiju”, ističe Ciprić, te dodaje kako su za dvije muške osobe iz sela bile raspisane tjeralice, ali su obojica nedostupna pravosuđu. “Jedan je u Kanadi, drugi u Australiji, ističe Ciprić te nastavlja kako je došla do podataka, točnije do pisma, koje je osumnjičenik iz Kanade poslao srpskom veleposlanstvu u toj zemlji. U pismu navodi da želi doći svjedočiti jer su svu krivnju prebacili na njega. Navodno je spreman reći tko je i gdje bio ’91. i što je radio, te kako su ljudi ubijeni. Sve taksativno on je napisao, a to je završilo nigdje. Došla sam i do dokumenata iz štaba teritorijalne obrane gdje su imali raspored kad će koga iseliti, koje su osobe likvidirane sve je bilo u dokumentima. Dokumenti postoje i valjda će iz neke buduće generacije netko pročitati jer se bojim da jednostavno već prelazi u ravnodušnost pogotovo kod mladih”, ističe autorica knjige “Vapaj Sotina”.