Pozdravljajući vjernike biskup je kazao kako je znakovito što su se okupili oko kipa Ivana Pavla II. i njegove relikvije “pa izgleda kao da je on s nama danas ovdje prisutan. Relikvija svjedoči njegovu smrtnost i prolaznost, ali i snagu Duha Svetoga koji je u njegovoj ljudskoj slabosti ostvario veliki Božji projekt”. Biskup je podsjetio kako je Bog u toga čovjeka, koji za nas Hrvate ima veliko značenje, ugradio svoj naum. Kako bi izgledala druga polovica 20. stoljeća; kako bi izgledalo osamostaljenje naše domovine da nije bilo toga velikog čovjeka, upitao je biskup. Pozvao je nazočne da Bogu zahvale za dar velikog pape, ali da zahvale i samom sv. Ivanu Pavlu II. što je usred tolikih briga razumio što je to hrvatska sloboda, što je to naše dostojanstvo, te na kraju što je to Požeška biskupija koju je u slobodnoj domovini utemeljio.

Na početku homilije biskup je kazao da se u Božjoj riječi koja je naviještena može prepoznati nutarnja dimenzija u kojoj se odvijao život pape Ivana Pavla II., od njegova rođenja do smrti. Osvrnuvši se na ulomak iz Djela apostolskih, biskup je upozorio kako smo čuli da je sveti Pavao stigao u grad Filipe u Makedoniji, koji je dobio ime po ocu Aleksandra Velikoga, i očito bio grad velikih ljudi. No, sveti pisac kaže kako u tom gradu nisu našli sinagoge. Jesu li se Židovi posvjetovnjačili ili ih ondje nije ni bilo? Kako god bilo, nedostajalo je Božje riječi u tom gradu, koju dolazi navijestiti sv. Pavao: Isusa Krista, pobjednika nad smrću. Zatim je biskup istaknuo da je među slušateljima bila bogata prodavačica grimiza po imenu Lidija, kojoj je Gospodin otvorio srce te je prihvatila ono što je Pavao navijestio.

Kakvi su to događaji, upitao je biskup, kad Bog nekom otvori srce tada ta osoba prihvaća ono što je Božje, od toga živi, za to umire i u tome nalazi svoj smisao! Kako je Bog bio velik kad je otvorio srce Karola Wojtyłe, koje smo osjetili i mi u Hrvatskoj, ustvrdio je biskup. Zaželio je da i naša srca budu poput srca sv. Ivana Pavla II. uvijek otvorena za Boga. Zatim se biskup osvrnuo na riječi iz evanđeoskog ulomka: “Kada dođe Branitelj koga ću vam ja poslati od Oca — Duh Istine koji od Oca izlazi — on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom.” O tome kakav je svjedok 20. stoljeća bio Ivan Pavao II. biskup je kazao nazočnim vjernicima neka poslušaju iz Pisma Poljske biskupske konferencije napisana za stotu obljetnicu njegova rođenja.

Kazao je kako se poljski biskupi u Pismu ponajprije pitaju, što bi nam danas u vrijeme pandemije koronavirusa sv. Ivan Pavao II. rekao? Odgovor pronalaze u riječima njegove homilije na početku njegova pontifikata: “Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom rastvorite vrata Kristu! Njegovoj spasiteljskoj moći otvorite granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, civilizacije i razvoja! Ne bojte se! Krist zna ‘što je u čovjeku’ (usp. Iv 2,25). Samo on zna!” Sveti Ivan Pavao bio je čovjek čiji je život jasno pokazao patnje i neizvjesnost za sutra. Iskusio je mnoga teška životna iskustva, smrt majke, II. svjetski rat, smrt brata. No, prihvatio je te događaje s vjerom da Bog vodi ljudsku povijest, jer smrt nije njegova želja. Da je poljski papa živio danas sigurno bi razumio ljude koji su u izolaciji i karanteni jer je i sam više puta bio bolestan te patio u uvjetima izolacijske bolnice bez mogućnosti da slavi misu s vjernicima.

Put prema svećeništvu mladi Karol započeo je za vrijeme II. svjetskog rata. Bio je žrtva dvaju totalitarnih sustava: nacional-socijalizma i komunizma. Oba su odbacila Boga i oslonila se na prezir i mržnju prema drugome, no mladi Karol ostao je vjeran Bogu i njegovom pozivu. Za vrijeme svećeničkog službovanja u Krakovu u komunističkom režimu branio je kršćanske vrijednosti, bio je otvoren za dijalog te je u svakom čovjeku vidio brata. Dana 16. listopada 1978. izabran je za papu. Propovijedao je Evanđelje cijelom svijetu. Pohodio je 132 zemlje te je bio otvoren za nove načine komuniciranja, napose kroz internet. Zauzimao se za poštivanje prava svake ljudske osobe od začeća do prirodne smrti. Nosio se s patnjom i bolešću, a na kraju je preživio i atentat te se u trenutku borbe za život povjerio Djevici Mariji i rekao da oprašta onome koji ga je ranio. Posljednjega dana svoga zemaljskog hodočašća, 2. travnja 2005. Papa je bio pun unutarnjeg mira i predanosti u volju Božju, zaključuju poljski biskupi. Poljski biskupi podsjećaju u Pismu da ga je kanonizirao papa Franjo, koji je u uvodu knjige objavljene u Vatikanu povodom stogodišnjice rođenja poljskog pape kazao: „Mnogo sam ga puta kao svećenik i biskup promatrao te molio za dar vjernosti evanđelju koju je on svojim životom svjedočio.“ Nakon smrti sv. Ivana Pavla II., pišu poljski biskupi, ljudi iz cijelog svijeta neprestano mole na njegovu grobu u bazilici Sv. Petra.

Oni po njegovu zagovoru od Boga traže potrebne milosti. Pridružimo im se i mi te molimo na nakane koje duboko nosimo u srcu. „Pomolimo se za svoju domovinu, Europu i cijeli svijet. Pomolimo se da se pandemija okonča, za bolesne, mrtve i njihove obitelji, za liječnike, medicinsku službu i sve one koji stavljaju u opasnost svoje živote za našu sigurnost. Neka nam stota obljetnica rođenja poljskog Pape bude poziv na bratstvo i zajedništvo. Neka to bude izvor nade i povjerenja u Božje milosrđe. Sveti Ivane Pavle II. moli za nas“, završava Pismo poljskih biskupa.

Na kraju misnog slavlja nazočni vjernici uputili su Molitvu papi Ivanu Pavlu II. Biskup Škvorčević zaključio je: Zahvalni Bogu za rođenje Ivana Pavla II. i sve što je po njemu Bog ostvario, molimo da i mi sjedinjeni s njime rastemo u vjeri, nadi, ljubavi i svjedočanstvu svoga života. Istaknuo je kako je papa Ivan Pavao II. postao blizak našim srcima osnutkom Požeške biskupije, te je kapela njemu u čast u sklopu katedrale s njegovom relikvijom posebno mjesto molitvenog susreta s njime. Pozvao je vjernike da rado u nju svraćaju.