Požega, (IKA) – Požeški biskup Antun Škvorčević na Spomen svih vjernih mrtvih, Dušni dan, 2. studenoga u požeškoj katedrali predvodio je euharistijsko slavlje za sve vjerne mrtve grada Požege. S biskupom su koncelebrirali kanonici Stolnog kaptola, gradski svećenici te svećenici iz središnjih biskupijskih ustanova. Uvodeći u misno slavlje, rekao je da ovaj dan Crkva diljem svijeta u svoju molitvu želi uključiti sve one vjerne mrtve koji su po krštenju na ovoj zemlji bili Isusovi. Pozvao je nazočne da u tu molitvu uključe preminule roditelje, rodbinu i prijatelje, stanovnike Požege koji su svoje živote uložili u njezin boljitak, hrvatske branitelje koji su položili živote za slobodu Grada i Domovine, svećenike, redovnike i redovnice koji su tijekom stoljeća služili duši ovog Grada.
U homiliji je spomenuo da se o smrti može govoriti s različitih polazišta, ali „ostaje nedokučivo što se na koncu događa s nama u cjelovitosti našega bića kad umremo”. Rekao je da nitko od živih nema iskustvo smrti, a oni koji su umrli, ne mogu nam priopćiti svoje iskustvo. No, ustvrdio je da se ovu večer nisu okupili tek pripovijedati o smrti, nego „na temelju naviještene Božje riječi o Isusovoj smrti i uskrsnuću spomenuti se naših preminulih i povjeriti ih njegovoj pobjedi nad smrću”. Apostol Pavao u ulomku prvog čitanja iz Prve poslanice Solunjanima uvjerava da vjera u Isusovu smrt i uskrsnuće pruža istinsko znanje o smrti, do kojeg nijedna ljudska znanost ne može doći. Biskup je ustvrdio da „Pavlov argument vjere uvelike nadilazi bilo koji pozitivistički dokaz ljudske znanosti, to jest ono što možemo provjeriti našim ljudskim instrumentarijem”. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda smo se uzdigli k stvarnosti smrti kako se ona očitovala na Bogo-čovjeku, istaknuo je biskup. Jer vjera o kojoj govori sveti Pavao nije nešto ljudsko i samo racionalno, nego Božji dar čovjekovoj najdubljoj egzistencijalnoj spoznaji koja ide kroz cjelovitost njegova bića. Rekao je da je naše iskustvo smrti voljenih osoba bolno zato što njihovom smrću gubimo fizičku blizinu koju smo s njima ostvarivali kroz njihovu tjelesnost. No, pojasnio je biskup, gubitak fizičke blizine nije najgore što nam se u smrti voljenih osoba događa, jer postoje životne situacije u kojima nam fizička blizina neke osobe postaje nepodnošljiva. Za primjer je naveo česte situacije u braku kad muž i žena nakon određenog vremena zajedničkog života više ne mogu fizički podnijeti jedno drugo te se odlučuju na rastavu braka. Naprotiv, rekao je biskup, kad među supružnicima u braku postoji blizina kojoj je ime međusobno povjerenje, prijateljstvo i ljubav, među njima se događa snažna nutarnja povezanost od koje žive i kad su fizički daleko. Kad vjerujemo, mi u dubini svoga bića živimo povezanost s Isusom Kristom koji je pobijedio smrt, i u toj povezanosti s njime imamo iskustvo da je on živ.
Biskup je rekao potom da sveti Pavao s pravom uzima Isusa Krista kao argument s obzirom na smrt, jer je on jedini pobjednik nad smrću, ustao na puninu života, i kao takav „jedino nam on može posvjedočiti što se događa u smrti”. Upravo to on čini u pročitanom ulomku Evanđelja, kad tumači da smo mi bića uznemirena srca pred smrću i poziva da joj pristupimo s vjerom u Boga i u njega samoga i tako se izdignemo iz nemoći koju pred njom osjećamo. Kroz vjeru, koja dohvaća nadspoznajnu stvarnost, naše se srce smiruje u odnosu blizine, topline, povjerenja, zajedništva i ljubavi Oca u njegovu domu. Biskup je pojasnio da naše kuće i stanovi ne postaju dom izvanjskim uređenjem, već onda kad njezini ukućani žive u međusobnom povjerenju i ljubavi. Isus nas poziva i potiče da već u ovozemaljskom domu nastojimo živjeti onu blizinu koju ćemo u punini postići u vječnom zajedništvu s Bogom, jer on je zato i postao čovjekom da nama ljudima omogući takvo zajedništvo s Bogom. Premda je smrt događaj u kojem na neki način ostajemo sami, jer ne može netko drugi umrijeti umjesto nas, mi nismo izgubljeni jer se Bog utjelovljenjem Sina svakome od nas tako približio da je preuzeo na se našu smrt, premostivši najveću razdaljinu između Boga i čovjeka, i među njima uspostavio zajedništvo za svu vječnost.
Svi znamo da umiremo, da smo stvoreni za odlazak s ovog svijeta, ali kamo odlazimo i kamo se stječu naši životi, ne znamo. Isus nam obznanjuje u pročitanom Evanđelju da je on Put i Istina i Život. Kao što svaka rijeka ima svoje more u koje utječe i u kojem se smiruje, tako i ljudski život ima svoj uvir u kojem pronalazi svoj mir i svoju puninu, a to je ona Božja beskrajna ljubav koja je progovorila u Isusu Kristu i pobijedila smrt, rekao je biskup. Zaslugom Isusa Krista, njegove muke i smrti, na koncu svega ostaje Bog čija ljubav, toplina srca i posvemašnja blizina povjerenja ostvaruje puno zajedništvo svega stvorenog, poput doma u kojem vlada duboka povezanost i međusobno zajedništvo koje nadilazi fizičke dimenzije, rekao je biskup. Zamolio je Gospodina Isusa da pomogne nazočnima zaustaviti se budnom vjerom pred onima koji su preminuli, te već ovdje na zemlji žive u zajedništvu, blizini i ljubavi s njima po Isusu Kristu koji je pobijedio smrt, i po njemu stignu jednom u vječni dom na nebesima za kojim čeznu. Potaknuo je nazočne na trajnu molitvu za preminule, jer tako premošćuju daljinu između sebe i Boga, između sebe i svojih dragih pokojnika.
Na koncu misnog slavlja biskup, svećenici i vjernici spustili su se u kriptu katedrale na molitvu za ondje pokopane svećenike i građane iz 18. i 19. st., kao i za sve druge skupine preminulih stanovnika grada Požege: nositelje vlasti, članove različitih crkvenih i građanskih udruga i društava te hrvatskih branitelja. Na završetku molitve biskup je rekao da „svijetle i griju lampioni koje smo upalili u spomen naših preminulih, ali da još više svijetli i grije toplina u njihovim vjerničkim srcima kojima su im se molitveno približili”. Zaželio je da ta blizina između njih i preminulih potraje onom snagom ljubavi kojom je Isus pobijedio smrt, i da im ona bude utjeha. Uime preminulih zahvalio je nazočnima za njihovo sudjelovanje na molitvenom slavlju te na sve njih zazvao Božji blagoslov.