Požega, (IKA) – Na Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan, 2. studenoga, biskup Antun Škvorčević predvodio je u požeškoj katedrali euharistijsko slavlje u koncelebraciji svećenika iz središnjih biskupijskih ustanova i gradskih župa. Među nazočnima bili su i požeško-slavonski župan Alojz Tomašević, predstavnici gradskog poglavarstva, članovi obitelji poginulih hrvatskih branitelja, predstavnici hrvatske vojske i policije te gradskih ustanova i udruga. Biskup je u pozdravnoj riječi podsjetio na spomen svih vjernih mrtvih te rekao kako ih u večerašnjem misnom slavlju na poseban način preporučujemo Božjoj ljubavi, istaknuvši napose one koji su ugradili sebe u život grada, među kojima su hrvatski branitelji i mnoštvo sudionika križnih putova od II. svjetskog rata pa sve do Domovinskog rata, članovi pojedinih udruga i gradskih postrojbi, preminuli požeški gradonačelnici, župnici, kao i svi redovnici i redovnice. Dodao je kako okupljeni u Katedrali kao predstavnici Grada “u molitvi povezujemo smrt sa životom, grob s vječnošću, našu prolaznost s pobjednikom Isusom Kristom”. Pozvao je stoga na pokajanje za sve ono što je nesposobno za tako važan korak te potpomognuti Božjim milosrđem u euharistijskom slavlju ustanemo na onu razinu života na koju smo pozvani.
Homiliju je biskup započeo ispričavši o događaju susreta s jednom poznanicom prigodom pohoda mirogojskom groblju. Rekao je kako je bio iznenađen njezinim radosnim raspoloženjem u povratku s groba svoje nedavno preminule majke. Upitao ju je za razlog takvoga stanja, na što mu je ona odgovorila kako je majka od samog rođenja utkala u nju silno mnogo svoje ljubavi, te ona bez obzira na teškoće s kojima se susreće zna da živi od tog dragocjenog majčina dara više nego li da joj je pribavila velika materijalna blaga ovoga svijeta. Po toj ljubavi, kazala je, njezina majka trajno je u njoj živa, nosi je duboko u nutrini svoga bića. Dodala je da kad god dođe na njezin grob obnovi se u toj istini i razveseli. Biskup je spomenuo kako ga je to svjedočanstvo njegove poznanice potaknulo na razmišljanje te je sam za sebe zaključio kako nije u nas ugrađena samo ljubav naših majki, nego i ljubav Isusa Krista koji je na križu bio razapet da nama posvjedoči koliko je Bog s nama i koliko je Bog za nas.
Podsjetio je kako Isus u evanđelju nakon smrti prijatelja Lazara uvjerava njegove sestre da je on uskrsnuće i život, i tko vjeruje u njega, živjet će ako i umre. Tom svojom tvrdnjom Isus svjedoči istinu da je on Bog, ljubav sama te da svojim povjerenjem u njega – kao i kod svake druge ljubavi – postajemo njezinim dionicima, sudionicima one stvarnosti koju Božja ljubav može ostvariti. Dodao je kako u današnjim svetim čitanjima nema govora o smrti nego o pokojnima i o onome što ljubav može kad nadođe tjelesna smrt. Istaknuo je da je po krštenju u naša bića ugrađena Božja ljubav pobjednica nad smrću i započela vječnost. Tako naš život nije praznina i prolaznost a naša smrt svršetak, nego dinamizam ispunjen nadom vječnosti u zajedništvu s Bogom, koji daje smisao našem ovozemaljskom hodu. Spomenuo je kako tu vjeru živimo u svim situacijama tijekom godine, obnavljajući je napose u nedjeljnim euharistijskim slavljima, svjedočeći i sebi i drugima tko je Isus Krist u našem životu i smrti.
Homiliju je zaključio kratkim razmišljanjem: “Pred smrću nameće se šutnja. Ona nam pomaže da uđemo u dijalog s vječnošću i budi razgovor ljubavi, stavlja nas u duboku komunikaciju s neistraživim misterijem. Postoji veoma snažna povezanost između onih koji su prestali živjeti u vremenu i prostoru i onih koji su još uvijek u njega uronjeni. Ako fizički nestanak dragih osoba daje patnički osjetiti nedostiživu daljinu, posredstvom vjere i molitve postiže se iskustvo najintimnijeg zajedništva s njima. Kad se učini da nas oni napuštaju, uistinu je trenutak u kojem se oni najčvršće smještaju u naš život, ostaju prisutni, postaju dijelom naše nutrine. Pronalazimo ih u onoj domovini koju već nosimo u srcu, ondje gdje prebiva Trojstvo. Sveti Pavao ohrabruje na pozitivno življenje misterija smrti, susrećući je dan za danom, prihvaćajući je kao zakonitost naravi i milosti, da bismo postupno bili svučeni od onoga što treba proći sve dok se ne nađemo čudesno preobraženi u ono što trebamo postati. Svakodnevna smrt tako se pojavljuje kao rođenje: polagani odlazak i zalazak promeće se u svijetlu zoru. Sva trpljenja, napori, muke sadašnjeg života dio su ovog nužnog svakodnevnog umiranja da bismo prešli u besmrtni život. Potrebno je živjeti s uprtim pogledom na ono što je predmet blažene nade, oslanjajući se jedino na Gospodinovu vjernost, i njegovo obećanje vječnosti. Ako budemo tako živjeli, kad stignemo k zalazu ovoga života, nećemo vidjeti kako nas zahvaća noćni mrak, nego će se pred nama pojaviti – iznenađujuće iščekivana – zora vječnosti i bit ćemo neizmjerno obradovani što smo postali jedno s Gospodinom. Nakon dugih patnja postat ćemo posvema njegovi i ta pripadnost bit će punina blaženstva u gledanju licem u lice”, zaključio je biskup.
Nakon popričesne molitve krenula je iz Katedrale procesija s upaljenim lampionima u kriptu, gdje je ukopano 35 svećenika i više od 200 požeških građana u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća. Biskup je pozvao nazočne da o Spomenu vjernih mrtvih iskažu molitvenu zahvalnost i poštovanje svima ondje pokopanima i da preporuče Bogu živome sve druge koji su svojom žrtvom i ljubavlju u novije vrijeme, posebno poginuli hrvatski branitelji pomogli da grad Požega i cijela Hrvatska budu prostori slobode, ljudskog dostojanstva, duhovnog rasta i napretka. Izrečena je molitva za pokojne kanonike, svećenike, redovnike i redovnice Grada, za one koji su se svojim dosljednim katoličkim životom nesebično zalagali za kršćanske vrednote u našem društvu, za one koji su umrli u djetinjoj ili mladenačkoj dobi, za poginule u domovinskom ratu, za članove različitih gradskih udruga te za one koji su položili živote na križnim putovima. Nakon pojedine molitve svi nazočni pjevali su “Pokoj vječni”, a predstavnici pojedinih slojeva građana za koje se molilo polagali su upaljene lampione pred veliki križ. Molitvu je zaključio biskup odrješenjem za sve preminule a slavlje je završilo pjesmom “Kraljice neba raduj se”.