Nadbiskup je zahvalio Bogu za dar života s. Cecilije, za njenu ljubav prema Bogu i bližnjemu, za svako djelo, molitvu i žrtvu, za njenu vjernost, blagost i pjesmu, kako je i voljela pjevati u liturgiji. „Ljubav koju je s. Cecilija utkala u naša srca ostaje kao most između neba i zemlje, između nas i nje. Vjerujemo da je ušla u puninu zajedništva s Gospodinom kojega je ljubila i kojemu je vjerno služila cijeloga života“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je s. Cecilija bila „tiha službenica Kristova, kćer Crkve, plod molitve svoje obitelji i župne zajednice te blagoslov svoje redovničke zajednice“.

S. Cecilija je rođena 20. lipnja 1950. u Bibinjama, u obitelji desetero djece, „u kući molitve i rada, gdje je vjera bila snaga života. U toj obitelji rodila se i njena duhovna čežnja da život ne proživi samo za sebe, nego da ga daruje Bogu“, istaknuo je mons. Zgrablić. Iz te obitelji potječe i zvanje njenog brata fra Tomislava Kere, TOR – redovnika u vjeri, predanju i posvećenju, koji je također bio na ispraćaju svoje sestre.

„Vezivala ih je ista ljubav prema Gospodinu, a njihovi redovnički putevi, iako različiti, tekli su istim putem služenja, molitve, žrtve i vjernosti“, rekao je nadbiskup Zgrablić, naglasivši da je s. Cecilija „živjela istinu svoga zavjeta do kraja. Nije se povlačila u bolesti, nemoći, bolovima. Bila je strpljiva, blaga, ustrajna, uzor i znak. Njena prisutnost bila je tiha, ali snažna“.

S. Cecilija ušla je u samostan sv. Marije u Zadru kao djevojčica od 15 godina, na dan svog krštenja, 2. srpnja. „S. Cecilija oblikovala se u poniznu duhovnu kćerku sv. Benedikta, u službenicu Crkve, u vjernu sestru zajednice benediktinki. Položila je prve zavjete 1969., a svečane 7. prosinca 1975., predajući sebe u potpunosti Onome koji je pozvao. Svojim životom i djelovanjem, tiho, nenametljivo, ali čvrsto, pokazivala je kako izgleda ustrajna i vjerna ljubav“, rekao je nadbiskup. S. Cecilija je bila ekonoma, učiteljica novakinja, vratarica, čuvarica umjetničkih dragocjenosti, „ali najdragocjeniji su njeni molitva, blagost, jednostavnost i predanost“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Od 1989. do 1995. bila je opatica samostana benediktinki u Pagu. „Kao majka zajednice, vodila je sestre s mudrošću, odlučnošću, ali ponajprije s ljubavlju. Sestre svjedoče da je s. Cecilija, čak i kada je bolest uzela snagu tijelu, nastavila ići na molitvu, činiti što može. Nikad se nije žalila. U tome je bila prava monahinja – suobličena Kristu koji ne traži svoje, nego ljubi do kraja“, naglasio je nadbiskup.

S. Cecilija preminula je na blagdan Preminuća sv. Benedikta u petak, 21. ožujka, u 75. godini života i 56. godini monaškog posvećenja. „Kako je duboka simbolika u tome! Svetac po čijem je pravilu živjela, postao je njen pratitelj u vječnost. U molitvi blagdana sv. Cecilije, svoje zaštitnice, pjevala je antifonu: ‘O vojnici Kristovi, odbacite djela tame i obucite se oružjem svjetlosti’. To je njen poziv nama – da se ne bojimo tame, jer svjetlost Kristova je jača“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Monaško geslo s. Cecilije je bilo: „Hvalit ću Gospodina sveg života svog; dok me bude, Bogu svom ću pjevati“ (Ps 146, 2). „Doista, s. Cecilija je pjevala srcem, životom, tišinom, radom, trpljenjem. Njena pjesma ne prestaje, samo se preselila u Vječnost. To monaško geslo nije bila samo ukrasna rečenica, nego stvarnost njenog svakodnevnog predanja. U radosti i bolesti, u radu i molitvi, njena hvala Bogu bila je postojana melodija vjernosti. Pjevala je pjesmu života svojom ustrajnošću, blagim osmijehom i nenametljivim služenjem“, rekao je nadbiskup.

S.Cecilija je „uspjela sačuvati mir i vedrinu čak i kad je tijelo slabilo, a bol bivala veća. Bila je žena nenametljive, ali snažne nade; ne lažne, površne, nego duboke nade koja počiva na Božjoj ljubavi. Ljubav Božja, razlivena u njenom srcu, bila je vidljiva u njenom osmijehu, trpljenju, molitvi, u svakodnevici. Ljubav koju je primila u krštenju, njegovala u tišini samostana i dijelila kroz geste svakodnevne vjernosti, nosila ju je kroz život, pa i kroz bolest i davala joj snagu da u svemu ostane vjerna, jer je znala: Bog koji ljubi, ne napušta“, poručio je mons. Zgrablić.

S. Cecilija živjela je svoje zvanje u duhu gesla sv. Benedikta „Moli i radi“. „Molitva je s. Ceciliji bila izvor snage i blagoslova za njen osobni život, za susestre i za cijelu Crkvu. Snagu koju je od Gospodina po molitvi primala, pretvarala je u rad i služenje zajednici. Nije tražila priznanja, nagradu, plaću – bila je prisutnost Božje blizine među sestrama, u mjesnoj Crkvi, u molitvi za sav svijet, živi i vjerodostojni znak vjernosti, ustrajnosti i strpljivosti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Rekavši da je s. Cecilija slijedila „realističan i kršćanski pogled na smrt“ sv. Benedikta, koji je rekao: „Spominji se svakoga dana da ćeš umrijeti“, nadbiskup je istaknuo da sv. Benedikt to „nije rekao da nas uplaši, nego da nas podsjeti kako svaki dan ima vrijednost i da ga treba živjeti potpuno – u molitvi, radu, ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Tako je živjela i s. Cecilija – svjesna da se život ne mjeri duljinom godina, nego dubinom predanja u ljubavi“, poručio je mons. Zgrablić.

„Isusove riječi ‘Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će’ nisu poetska utjeha, već istina života. Isus ne govori samo o budućem životu. On je uskrsnuće i život sada, u ovom trenutku. Tko živi u njemu, nosi već sada sjeme vječnoga života. Život s. Cecilije, prožet molitvom i radom, bio je tihi, prekrasni hvalospjev toj vjeri i životu, vječnosti u sadašnjosti“, rekao je nadbiskup, potaknuvši da nam primjer s. Cecilije bude „poticaj da u molitvi i radu, u tišini i u služenju, bolesti i žrtvi, tražimo lice Božje i jednom ga nađemo, kao što ga je našla i s. Cecilija“.

Uz rodbinu, svećenike i puk, s. Ceciliju ispratile su koludrice samostana sv. Marije s opaticom Anastazijom Čizmin i o. Jeronim Marin, opat Slavenske benediktinske kongregacije.

FOTO Sprovod s. Cecilije Kero