Bučje, (IKA) – U župnoj crkvi u Bučju 28. studenog na misi zadušnici za preminulog župnika mons. Ignacija Fostača okupilo se šezdesetak svećenika, rodbina, brojni vjernici iz župe Bučje i Lipovljani u Požeškoj biskupiji. Slavlje je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević koji je u uvodu istaknuo vjernost, neumorni rad i plemenitost preminulog svećenika te pozvao nazočne da na zemaljskom oproštaju prikažu molitve za njegovu dušu i tako mu iskažu svoje poštovanje i zahvalnost.
U homiliji biskup je podsjetio na važnije nadnevke i događaje iz života preminulog svećenika Ignacija. Rodio se 31. siječnja 1938. u Stupničkim Kutima, filijali župe Bebrina, od oca Franje i majke Jelke rođ. Kajder. Pučku školu polazio je u rodnim Stupničkim Kutima. Gimnaziju je započeo i prvi razred završio u Slavonskom Brodu a ostale razrede kao sjemeništarac na Šalati u Zagrebu, gdje je maturirao 1957. Iste godine prijavio se u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište i upisao studij teologije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, kojeg je morao prekinuti od 1958. do 1960. kad je bio na odsluženju vojnog roka u Bitoli, Prizrenu i Kosovskoj Mitrovici. Nadbiskup Franjo Šeper zaredio ga je za svećenika 29. lipnja 1964. Prvo mjesto njegova svećeničkog poslanja bila je služba kapelana u Kutini od ljeta 1965. do jeseni 1969. godine. U rujnu 1969. imenovan je upraviteljem župe Kratečko i Lonja. Nakon dvije godine, u rujnu 1971. povjerena mu je na upravu velika i zahtjevna župa Lipovljani, u kojoj ostaje župnikom punih trideset godina. Ovdje mu je u njegovu svećeničkom djelovanju od posebnog značenja bila povezanost sa stricem isusovcem Antunom koja mu je omogućila da se ocima isusovcima u Zagrebu može uvijek obratiti za pomoć.
Za svoga lipovljanskog župnikovanja bio je 1974. izabran za člana Prezbiterskog vijeća a više od sedam godina obnašao je službu novogradiškog dekana (od 1980. do 1987.). Pohodila ga je bolest, doživio je i preživio srčani udar te je pisao Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagreb: “U ovoj godini 1987. bio sam dva puta na operaciji. Zdravlje kao i kondicija sada je slabije” te je molio da ga se razriješi službe novogradiškog dekanata. Oporavljen od bolesti u Lipovljanima je dočekao 1997. utemeljenje Požeške biskupije, kojem se iskreno radovao. Kolikogod je s ograničenom funkcijom srca bio spreman nositi i dalje teret te župe, rado je poslušao savjet da prijeđe na manje zahtjevno mjesto te je prihvatio imenovanje za župnika u Bučju 2. srpnja 2001. godine.
Biskup je istaknuo da manja župa nije smanjila njegov pastirski žar, nego se Ignacije na sebi svojstven način, sav dao na nastojanje oko produbljenja duhovnog života, kako u samom Bučju, tako u Brodskom Drenovcu, Zagrađu i Lovčiću. Bio je duboko uvjeren u snagu svetih sakramenata, te je poticao vjernike na čestu svetu ispovijed i pričest, i bio im na raspolaganju za prvi petak i u drugim prigodama u župnoj crkvi i filijalama. Rado je i lijepo propovijedao. Ostat će upamćen kao svećenik osobite srdačnosti u susretu s ljudima, uvijek pun duha i duhovitosti. Za svaku prigodu i susret sročio bi stih i u njemu na jednostavan način svjedočio evanđeosku istinu i ljudsku blizinu. Bio je svećenik ozbiljne duhovnosti, koju je njegovao u iskrenoj svakodnevnoj molitvi i pobožnosti, savjesnom vršenju svoga poslanja, bratskom odnosu prema svakom svećeniku, poštovanju prema Svetom Ocu i biskupima. Resila ga je posebna zauzetost za duhovna zvanja te se silno radovao mladim misama, na njima je sudjelovao i oduševljavao vjernike da i oni budu dionici tih slavlja. Sinovski je bio odan Isusovoj Majci, išao od djetinjstva na hodočašće u Kloštar, a u novije vrijeme Gospi Brze Pomoći u Slavonski Brod i Gospi od Suza u Pleternicu, kamo je svoje župljane poticao i vodio na devetnicu i hodočašće svake posljednje subote u mjesecu, požrtvovno im služio u ispovjedaonici, rado im govorio na propovjedaonici i pobožno s njima i za njih prinosio svetu žrtvu na oltaru. Tim svećeničkim žarom, nastojeći biti s vjernicima u svakom dijelu svoje župe, proslavio je nedavno Svetkovinu svih svetih i Spomen svih vjernih mrtvih. U tom pastoralnom naporu srce mu je oslabilo te je smješten u požešku bolnicu, gdje mu je pružena sva potrebna medicinska pomoć. Prevezen je u Zagreb na dodatnu bolničku obradu, ali srce nije izdržalo te je minuloga 25. studenoga umro u 71. godini života i 45. svećeništva.
Biskup je podsjetio na Papino odlikovanje kada je 7. prosinca 1999. bio ubrojim među njegove kapelane s pravom na titulu monsignora i spomenuo da mu je tada u čestitci poželio da na kraju života bude odlikovan čašću, koju je sam Isus Krist pripravio onima koje je nazvao svojim prijateljima. Tada je biskup nastavio: “Svećeniče i brate Ignacije! Vjerujem da se upravo tako dogodilo, da si se – prešavši s ovoga svijeta u vječnost – susreo sa svojim uskrslim Gospodinom Isusom licem u lice, da živiš s njime u punoj stvarnosti ono prijateljstvo, koje si ovdje na zemlji svjedočio svojom požrtvovnošću, velikom srdačnošću i ljubavlju, ulažući svoj život za dobro Crkve i čovjeka u Hrvatskoj. Usuđujem se izreći Ti čestitku za to Božje odlikovanje!”
Biskup se osvrnuo na oporuku preminulog svećenika i zaključio: “Svećeniče Ignacije! Još si u svojoj oporuci zamolio da na Tvoj grob stavimo natpis: ‘U svetom križu našao sam smisao života, u njegovoj nauci služio sam bližnjemu, u njegovom svjetlu očekujem dan uskrsnuća’. Mi ove riječi želimo sačuvati u svom srcu kao Tvoju posljednju propovjedničku poruku i ostati s Tobom u molitvi trajno povezani. Povjeravamo Te Isusovoj Majci koju si tako djetinje i odano volio i štovao. Povjeravamo Te milosrdnoj Božjoj ljubavi, kojoj si svim srcem vjerovao, s toliko vjernosti i ustrajnosti služio i u koju si se uzdao. Bio primljen na vječno slavlje Isusove uskrsne pobjede i postao dionik ljubavi bez kraju u zajedništvu Boga živoga i njegovih svetih.”
Nakon popričesne molitve u ime svećenika Pleterničkog dekanata i cijele Biskupije uputio je oproštajnu riječ dekan Antun Ćorković, podsjetivši na svećeničko djelovanje preminulog Ignacija, osobito u pleterničkom kraju. U ime vjernika župe Bučje progovorio je riječ zahvale Mladen Itrak, član Župnog ekonomskog i pastoralnog vijeća a u ime mladih Vesna Japundžić.
Potom je povorka s mrtvim tijelom krenula od bučjanske župne crkve prema mjesnom groblju u njegovim rodnim Stupničkim Kutima, župa Bebrina, gdje su mrtvo tijelo svećenika Ignacija brojni vjernici ispratili na vječni počinak. U ime generacije iz sjemenišnih i bogoslovijskih dana od preminulog svećenika oprostio se dr. Juraj Kolarić, prebendar zagrebačke katedrale. Za tridesetogodišnje svećeničko djelovanje Ignacija Fostača u Lipovljanima zahvalnost je izrekao Stjepan Crnko, član Župnog pastoralnog vijeća u toj župi.
Koliko je svećenik Ignacije bio poštovan i voljen u župi Bučje posvjedočili su vjernici na različite načine prigodom oproštaja s njime. Posebno je bio dirljiv doček njegova mrtvog tijela iz bolnice u Zagrebu gdje je preminuo, kojeg je pokraj ceste kojom je prolazio pozdavljao brojni svijet, mnogi klečeći na koljenima, u suzama i molitvi, potom bdijući pokraj njega tijekom noći u župnoj crkvi i postavljajući na prozore svojih kuća zapaljene lampione.