Osijek, (IKA/TU) – Misa zadušnica i sprovodni obredi vlč. Ivana Bubala, umirovljenoga svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je preminuo 13. studenoga u KBC-u Osijek, u 76. godini života i 47. godini svećeništva, održani su 15. studenoga u župnoj crkvi Preslavna Imena Marijina te Donjogradskom groblju. Misu je predvodio umirovljeni đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić, a koncelebriralo je oko 40 svećenika. Nakon procesije od župne crkve do Donjogradskog groblja, ukopne obrede predvodio je generalni vikar mons. Ivan Ćurić. Uime odsutnog nadbiskupa Đure Hranića, cijelog prezbiterija, svih redovnika i redovnica, Božjeg naroda i u svoje osobno ime, mons. Srakić uputio je izraze sućuti obitelji, rodbini, prijateljima i znancima pokojnog svećenika. Ističući da je vlč. Bubalo za života vjerno služio svetim otajstvima, nadbiskup je rekao kako je ta zadušnica i izraz zahvalnosti za milost života pokojnoga svećenika i onoga što je Gospodin po njemu činio u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.
Promatrajući život vlč. Bubala, nadbiskup je rekao: “Htio bih izreći pohvalu o svećeniku, onome koji živi uzorno, dosljedan vlastitom pozivu, a ima još mnogo u našem prezbiteriju takvih svećenika. To su oni koji svaki dan prihvaćaju svoju službu kao dar Božji i kao konkretno zalaganje prema braći i sestrama, ostajući duboko ukorijenjeni u osobnom odnosu s Isusom Kristom, kojega ljube nepodijeljenim srcem, a sebe smatraju beskorisnim slugama o kojima govori evanđelje. Radi se o običnim svećenicima koji djeluju usred puka, predajući se njemu, ne štedeći se. Dolaze navečer umorni, pronalazeći preko dana vremena za molitvu, za očitovanje ljubavi i to s gestama za koje neće nitko saznati, jedino sam Gospodin. Koji imaju malo vremena da misle i sjete se smisla što ga ima to njihovo djelo. Tako uspijevaju ljubiti Gospodina, svoje zvanje i svoj narod, a pokojni Ivan je bio upravo takav svećenik.”
Podsjetio je i na životopis pokojnika, koji je rođen 1938. u Hardomlju, župa Humac. S roditeljma se u Lipovaču kraj Borova preselio 1942., a 1943. u Osijek. Nakon osnovne i srednje škole radio je u ložionici i Saponiji. Misleći da ga Bog zove u redovnike, krenuo je u novicijat Družbe Isusove, ali je brzo uvidio da to nije njegov životni put. Došao je u Đakovo, u Bogosloviju i po završetku studija bio je zaređen za svećenika 1967. godine. Neko vrijeme bio je ekskurent u Slavonskom Brodu, župni vikar u Dalju i Harkanovcima, a onda je imenovan upraviteljem župe sv. Nikole biskupa u Vinkovcima, gdje je ostao od 1969. do 1997 godine, kada je zbog bolesti umirovljen. U Vinkovcima je stvarao novu, živu župnu zajednicu u skromnim prostorima, koju je malo po malo proširivao i spremao teren te sabirao sredstva za gradnju župe i župne crkve. “U svojoj službi i životu bio je revan i zahtjevan, a u osobnom životu krajnje siromašan” rekao je mons. Srakić. “Vjerujemo, da je beskrajno milosrdni Bog svećenika Ivana čekao i radosno dočekao u svom zagrljaju, hrabreći ga”, zaključio je nadbiskup i zahvalio svima koji su s ljubavlju vodili brigu oko svećenika Ivana tijekom posljednjega razdoblja njegova života, napose sestri Tereziji te vlč. Petru Ćorluki.
Od pokojnika se prigodnim govorom oprostio Marijan Jurić, predstavnik vinkovačke župe sv. Nikole biskupa, gdje je pokojni svećenik djelovao tijekom 30 godina. Ističući da je poruka djelovanja vlč. Bubala bila – život je vrijedan tek onda kada je življen za drugoga, Jurić je uime župnika Stjepana Podboja, svih prisutnih župljana i svoje osobno ime izrekao zahvalu za sve što je vlč. Bubalo učinio za tu župu. Uime svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije i kao osobni prijatelj koji se u posljednje vrijeme najviše družio s vlč. Bubalom, svoj oproštajni govor izrekao je vlč. Petar Ćorluka. Ističući kako pokojni svećenik u ratu nijednom nije pomislio čuvati sebe te je ostao u župi uz one koji su ostali, tješeći, krijepeći i posjećujući svoje vjernike i hrvatske vojnike u rovovima, vlč. Ćorluka je rekao: “Cijeli svoj život bio si samozatajan, živeći skromno, a dijeleći obilato, duhovno i materijalno, posebno za misije.” Poznanstvo s vlč. Bubalom i njegovom obitelj nastavilo se i za vrijeme njegove bolesti, unatoč koje nije propuštao priliku za šetnje i druženje. Uime župe Preslavna Imena Marijina, govor je izrekao predstavnik Župnog pastoralnog vijeća, Hrvoje Kurtović. Ističući samozatajnost pokojnika, njegovu revnost koja ga je nukala da i tijekom umirovljeničkih dana ne miruje te podsjećajući na proslavu njegove mlade mise, Kurtović je rekao: “Tko ga nije viđao kako već dobrano načet bolešću, u donjogradska praskozorja šeće uz obalu Drave i kako s radošću prihvaća sve one koji su ga u jutarnjim satima vrebali ne bi li dobili koji savjet, riječ utjehe i nade za svoje poteškoće i probleme. Svećenik, duhovnik, brat, stric, ujak i prijatelj, vlč. Bubalo, bio je gorostas skromnosti, poštenja i čovječnosti. Bio je izuzetna moralna vertikala kao čovjek i svećenik, i uzor mnogima od nas. Onako velikog, duhom i stasom, pamtimo ga kako je satima znao sjediti u onoj maloj kućici, ispovjedaonici, strpljivo i pažljivo slušajući sve one koje je pritiskalo zlo i grijeh, bijeda i jad, odrješujući nas od krivice i praštajući nam u Ime Kristovo. Pun milosrđa, blagosti, ali i ozbiljnosti, odgovornosti, pristupao je svakom čovjeku, upućujući ga odlučno u istinu koja oslobađa.”
Na misi zadušnici i tijekom i ukopnih obreda liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti zbor župe Preslavna Imena Marijina.