Objavljujemo ovo otvoreno pismo kako nam ga je dostavio zagrebački srpskopravoslavni svećenik Milenko Popović, pozivajući se na Ikino izvješće o govoru kardinala Franje Kuharića na zasjedanju predsjednika Europskih biskupskih konferencija u Mariazellu.

Nije nam dostupan tekst izvještaja o stanju u Hrvatskoj, koji je Uzoriti kardinal Kuharić podnio na 16. plenarnom zasjedanju predsjednika biskupskih konferencija CCEE u Mariazellu od 30. 5. do 2. 6. 1996. godine. Međutim, koliko nam je poznato sva hrvatska štampa objavila je izvještaj IKA-e, pa pretpostavljamo da se radi o autoriziranom tekstu. Kako se u tom tekstu, objavljenom pod naslovom: “Kuharić: #!Srbi su bježali iz Hrvatske, jer je nisu željeli” iznosi niz neistina, netačnosti i optužbi Srpske pravoslavne crkve i srpskog pravoslavnog naroda, smatramo da imamo moralno pravo dati naš odgovor.
Kao što je motu tog izvještaja poslužio gore navedeni naslov: “Srbi su bježali iz Hrvatske, jer je nisu željeli”, tako bismo i mi mogli kao moto našeg odgovora staviti: “Srbi su bježali iz Hrvatske, jer ih ona nije željela”. Da bismo dokazali našu tvrdnju moramo se vratiti malo u istoriju. Davne 1867. godine onda kad nije bilo ni “karađorđevske” ni “komunističke diktature”, da upotrebimo tu već otrcanu frazu, Hrvatski je Sabor donio sljedeći zaključak: “Sabor trojedine kraljevine izjavljuje svečano, da Trojedina kraljevina priznaje narod srpski, koji u njoj stanuje, kao narod s hrvatskim narodom istovjetan i ravnopravan”. Tako je to bilo u K. u K. Nakon perioda “stare” Jugoslavije, koju su Srbi doživjeli kao svoju državu svih južnoslovenskih naroda, došao je period NDH, kad je srpski narod u Hrvatskoj bio stavljen, zajedno sa svojom Crkvom van zakona. Boreći se, u vrlo visokom procentu, u odnosu na ukupan broj stanovništva, zajedno sa hrvatskim antifašistima, protiv tog zločinačkog režima. Srbi u Hrvatskoj bili su priznati kao konstitutivan narod. Pa i po Ustavu iz 1974. godine, na koji se poziva Uzoriti Kardinal, Hrvatska je bila država Hrvatskog naroda, ali i Srpskog naroda u Hrvatskoj. Znači da je u momentu secesije, srpskom narodu trebalo dati neka osnovna egzistencijalna prava, koja su mu pripadala, što Ustavom iz 1990. godine nije učinjeno. Naprotiv, em je donešen taj Ustav, započela je diskriminacija. Masovna otpuštanja, uskraćivanje zakonski stečenih prava, miniranje kuća (sjetimo se samo sistematskog terora nad građanima srpske nacionalnosti u zagrebačkim prigradskim naseljima), lokalni pogromi, ne pojedinačni, nego oni koji su se penjali na trocifrene brojke. (Gospia, Pakraeka Poljana, Osijek), lokalna ubistva a bez sankcionisanja poznatih počinioca (slučaj porodice Zec i ubistvo 12-godišnje djevojčice).
Često se operiše sa famoznim Ustavnim zakonom. Nažalost taj Zakon, usput rečeno, donesen tek pod pritiskom međunarodne javnosti, nikada nije u praksi bio primjenjen. A ekspresno je suspendovan nakon akcije “Oluja”, što najbolje dokazuje činjenicu da se nikada nije ozbiljno mislilo na njegovu primjenu.
Uzoriti Kardinal tvrdi kako Hrvatska vojska nije sustavno i namjerno razarala. Moramo ga podsjetiti na pogrome prilikom akcije u Zapadnoj Slavoniji 1991. godine, akciji Maslenica i Medački džep. Naročito ova posljednja. Međunarodna zajednica utvrdila je da je prilikom akcije Medački džep izvršen pogrom civilnog stanovništva. Čak je objavljeno da je suspendovan jedan visoki oficir Hrvatske vojske i da će biti pozvan na odgovornost. Međutim, slučaj je zataškan i isti oficir je dobio generalski čin i odlikovanje.
Kakva je bila opšta pogromaška atmosfera, najbolje ilustruje blamaža koja se desila u Hrvatskom saboru. Sabor je, kao nadležan za imenovanja i otpuštanje državnih sudaca i njihovih zamjenika imao na redu smjenjivanje zamjenika državnog suca Kalanja iz Gospića, “jer se ne javlja na dužnost”. U Saboru je – uz javnu blamažu – utvrđeno da je Kalanj (zajedno sa svojom ženom Hrvaticom) ubijen u poznatom gospićkom pogromu. Organizator pogroma bio je poznat, ali je ostao nekažnjen.
Danas je više nego evidentno da je poziv predsjednika Tuđmana Srbima da ne bježe, a na koji se poziva Uzoriti Kardinal, bio najobičnija taktička finta za propagandnu upotrebu, naročito prema naivnom inostranstvu. Da nije tako ne bi ga on sam demantovao svojom neukusnom izjavom u “Vlaku slobode”. “Otišli su a da nisu sobom ponijeli ni prljave gaće, otišli su i sretan im put!” Da je iskreno želio da Srbi ostanu i ne bježe, dao bi takvu naredbu svojoj vojsci, koja bi unaprijed spriječila one masakre koji su se desili za vrijeme i poslije “Bljeska” i za vrijeme i poslije “Oluje”. Jer, nisu pojedinačne osvete mogle rezultirati sistematskim rušenjem i paljenjem čitavih naselja (najbolji primjer su Kistanje), niti bi se još uvijek definitivno neutvrđeni broj ljudskih žrtava penjao na petocifrenu brojku. Pogotovo što je zvanična vlast Rebublike Hrvatske učinila sve da se što veći broj žrtava sakrije od domaće i međunarodne javnosti, ili da se zločini hrvatskih vojnika pripišu žrtvi. O odvoženju tijela civilnih žrtava nakon akcija “Bljesak” i “Oluja” hladnjačama i kremiranju na više lokacija Uzoriti Kardinal je sigurno morao nešto čuti, budući da je takve informacije na terenu dobio i g. Mazovjecky.
Pljačka pokretne imovine i stoke, koja još uvijek traje, zauzela je takve razmjere da je javna tajna da su dolazili kamioni i tegljači iz sjeverne Hrvatske i odvozili sve do čega su došli. Čitava stada opljačkane stoke prodavana su u bescijenje u Bosni.
Što se tiče povratka izbjeglih Srba, stvari stoje malo drukčije nego što to prikazuje Uzoriti Kardinal. Propisi o povratku sročeni su tako da što više otežavaju povratak, a u praksi se i takvi propisi često ne primjenjuju. Povjerenici Vlade za područje Krajine javno se hvale da mogu raditi šta hoće, a da ih nitko ne može pozvati na odgovornost. O tome je bila i intervencija u Saboru, na koje Premijer Mateša nije dao konkretan odgovor.
Istina o rušenju pravoslavnih crkava izgleda ovako: i na području gdje nije bilo ratnih operacija rušene su pravoslavne crkve. Navešćemo nekoliko primjera: Crkva u Stupovači kod Kutine, u maloj Trešnjevici kod Bjelovara, dve brvnare kod Grubišnog Polja, U Novoj Gradišci, Vinkovcima, Gospiću. Sve srušene još 1991. godine. Srušene su skoro sve crkve na području Zapadne Slavonije prilikom akcije Hrvatske vojske 1991. godine. Od četiri sjedišta episkopa, 3 su minirana ili spaljena: Pakrac, Zagreb i Karlovac, a u Šibeniku je nekoliko puta pljačkano. 1995. godine, kada je rat prestao potpuno je srušena crkva u Slavonskom Brodu, a nedavno, tačnije prije deset dana potpuno je nestala crkva u Velikim Zdencima, kao i parohijski dom, iako je upućen apel, Patrijarha Pavla, Evropskih posmatrača i moj, Vama uzoriti, kao i zvaničnoj Vlasti Republike Hrvatske, da se to spriječi. Ovo sve navodimo tek kao primjer.
Čudi me uzoriti da nemate uvid u stradanje pravoslavnih crkava u ovom ratu, pošto sam Vam lično poslao knjigu “Duhovni genocid 1991-93.”, sa svim podacima za taj period u svih 10 naših eparhija na području Republike Hrvatske i Republike BiH. Ako tvrdite da su razaranja rimokatoličkih crkvenih objekata bila namjerna i sistematska, uvidom u činjenice morate priznati da to isto vrijedi i za pravoslavne crkvene objekte. A čuvanje pravoslavnih crkava poslije “Bljeska” i “Oluje” je samo propagandni potez “za van”. Crkve su tobož sačuvane, a naselja oko njih su spaljena!! Ali, prešućuje se da su sve te crkve iznutra oskrnavljene, provaljene i opljačkane. Pravoslavne ikone i knjige sa tog područja, prodaju se ispod ruke u bescijenje.
Moram vas uzoriti podsjetiti da smo mi sveštenici u Zagrebu još 21. oktobra 1990. godine uputili Vama i Predsjedniku Tuđmanu apel i molbu za zaštitu nas i naše crkve u Zagrebu uz precizno navedene sve slučajeve napada ekstremista, ali od Vas nismo dobili ni odgovora.
Nećemo polemizirati o razlozima bijega Srba iz Hrvatske, ali Vas podsjećam da je na tu Krajinu krenula armija od 200.000 do zuba naoružanih vojnika, punih mržnje, pa vas pitam koji bi razuman čovjek čekao takve “oslobodioce”. Pogotovo kad se uzme u obzir šta se dogodilo o onom malom broju preostalih Srba za vreme i posle navedenih akcija. I pored toga sigurno je da poziva na bijeg od strane Srpske pravoslavne crkve nije bilo.
Žao mi je što ste me Vašim pomenutim izvještajem prisilili da Vam odgovorim. Tim prije, što smo nakon Vašeg susreta sa Mitropolitom Jovanom potkraj 1995. godine u Zagrebu, očekivali da će na ovim prostorima zavladati duh većeg međusobnog razumijevanja, kao i razumijevanja za probleme srpskog naroda i njegove crkve na ovim prostorima. Mi tu nadu i sada imamo.

U Zagrebu, 21. juna 1996. godine

Paroh Zagrebački
protonamesnik Milenko Popović