Požega, (IKA) – U sklopu Biskupijskog dana 26. rujna u požeškoj katedrali održano je središnje slavlje Godine sv. Terezije Avilske, zaštitnice požeške stolne crkve. Na početku slavlja okupljeni sudionici Biskupijskog dana završili su svoj prethodni rad u skupinama molitvom za Požešku biskupiju i svoje poslanje u vlastitim župama. Zatim je biskup Antun Škvorčević pozdravio predvoditelja slavlja Želimira Puljića, zadarskog nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, Marina Srakića, đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita u miru, Đuru Gašparovića, srijemskog biskupa, Josipa Mrzljaka, varaždinskog biskupa kojem je čestitao 18. obljetnicu uspostave Varaždinske biskupije, Vjekoslava Huzjaka, bjelovarsko-križevačkog biskupa, sve svećenike Požeške biskupije i druge sudionike Biskupijskog dana. Pozvao je djecu iz Katoličke osnovne škole, odjevenu u narodne nošnje, da nazočne uvedu u slavlje na čast sv. Tereziji Avilskoj. Stojeći pred svetičinom relikvijom djeca su podsjetila na snagu Terezijina lika, njezinim mislima čestitala biskupu Škvorčeviću 18. obljetnicu uspostave Požeške biskupije i njegova biskupskog ređenja, te biskupima u znak dobrodošlice uručila bukete cvijeća.
Nadbiskup Puljić na početku se obratio biskupu Škvorčeviću, podsjećajući na događaj uspostave Požeške biskupije i njegova biskupskog ređenja. “Prošlo je, dakle, punih 18 godina od onog svečanog dana kad se zlatna kotlina digla na noge dočekati biskupe iz Hrvatske na čelu sa slugom Božjim kardinalom Kuharićem. Silno mnoštvo ispunilo je tada Trg svete Terezije s pokrajnjim ulicama zbog tog radosnog povijesnog događaja. Grad Požega, izgrađen po mjeri čovjeka ima prepoznatljivu srednjoeuropsku dušu, pa je kao poznato kulturno središte, na prijedlog hrvatskih biskupa i odlukom svetog Ivana Pavla II. 1997. postao biskupskim sjedištem. Sjećam se tih dana i Bogu zahvaljujem što sam kao mladi biskup imao čast sudjelovati u diskusiji i dignuti ruku za taj važan čin. Dva apostolska pisma Ivana Pavla II. od 5. srpnja 1997. urodila su radošću i zahvalnošću. A svojim sadržajem i znakovitim naslovom obilježila taj povijesni događaj. Bulom osnutka ‘Preslavno djelo evangelizacije’ uz blagdan sv. Ćirila i Metoda (5. srpnja) intonirano je misijsko, evangelizacijsko i kulturno djelovanje tada najmlađe dijeceze u Hrvata. Apostolskim pak pismom ‘Da bude jedno Tijelo’ Papa je imenovao prvim požeškim biskupom prof. dr. Antuna Škvorčevića, pa mu u samom naslovu bule označio zadatak i poslanje: Biti i ostati “signum unitatis”, znak jedinstva Božjeg naroda. Biskup, naime, svojim životom i službom objavljuje spasonosni Božji plan i zauzima se za one koji su ugroženi i siromašni. Budući da njegova odgovornost nadilazi osobne sile i snage, on će okupljati oko sebe svećenike i redovnike; vjeroučitelje i odgojitelje, roditelje i sve kojima je njegovo vodstvo potrebno. A u svim tim službama i različitim zadacima biti i ostati ‘vidljivo počelo i temelj jedinstva Božjeg naroda (LG 23).”
Nadbiskup je potom posvjedočio i svoj osobni dojam s povijesnog događaja 27. rujna 1997., ne skrivajući radost zbog svega onoga što je Požeška biskupija u svojih osamnaest godina postojanja postigla: “Gledajući tada nasmijana i zadovoljna lica ljudi u prigodi uspostave nove biskupije i ređenja vašeg biskupa Antuna, moj dobri susjed biskup iz Šibenika upitao me tada potiho: Bili bi bilo dobro, Želimire, da se naše dvije stare biskupije dokinu i onda opet poslije nekog vremena osnuju; pa da i naši vjernici osjete što znači nemati biskupijskog središta. Prošlo je dakle punih 18 godina od tog važnog povijesnog datuma. Biskupija je postala punoljetna te skupa sa svojim biskupom, klerom i pukom Božjim položila ispit mature s odličnim uspjehom (summa cum laude). Čestitam i radujem se. Uz Vas, dragi Antune i uz nazočne biskupe, drago mi je pozdraviti svećenike i vjeroučitelje, redovnice i redovnike, novoizabrane članove župnih ekonomskih i pastoralnih vijeća, lektore, izvanredne djelitelje svete pričesti, članove društava i pokreta, te članove pjevačkih zborova koji će svojim anđeoskim glasovima uresiti ovu svetu liturgiju. Okupili smo se u ovoj crkvi koju je sv. Ivan Pavao II. uzdigao na čast katedrale. U Godini sv. Terezije odanim srcem zahvaljujemo Providnosti što je ona više od dva i pol stoljeća prisutna u Požeškoj dolini kao zaštitnica ovoga Božjeg doma, a sada i samog grada Požege. Pozdravljam, stoga, u ovoj prigodi predstavnike društvenog, kulturnog i političkog života. Okupljeni u katedrali sv. Terezije a u velikoj 500. obljetnici njezinog rođenja, želimo reći da smo ponosni što je najznačajnija od svetih redovnica, zaštitnica ove prvostolnice. Vi ste, draga braćo i sestre, na poziva vašeg biskupa Antuna u velikoj obljetnici, a u znaku njezinog gesla ‘Samo je Bog dostatan’, tijekom prošle korizme čitali i učvršćivali vjernost Isusu Kristu i Crkvi njegovoj, temeljem njezinih spisa i razmatranja. Bila je to osobita prigoda zahvaliti Bogu diljem biskupije za dar ove osobite zaštitnice, kao i za dar biskupije i moliti neka ona pomogne kako bi Crkva požeška mogla u ovo izazovnom vremenu izvršiti poslanje koje joj Gospodin povjerio na misijskom, evangelizacijskom i kulturnom polju.”
Pojašnjavajući nadalje događaj Biskupijskog dana, nadbiskup je usmjerio vjernicima pogled na sv. Tereziju, veliku redovnicu i crkvenu naučiteljicu: “U ovoj prigodi čuli smo neke odlomke iz Svetoga pisma koji nam pomažu shvatiti ovu svetu ženu, obnoviteljicu karmelskih samostana iz 16 stoljeća. Ona, naime, predstavlja vrhunac kršćanske duhovnosti svih vremena. Istina do koje je ona došla može se sažeti u dva temeljna načela: S jedne strane “činjenica kako je sve što je od ovoga svijeta prolazno”, a s druge strane Bog koji je “zauvijek”, neprolazan. Prolazno i vječno tema je koja se vraća u onoj poznatoj pjesmi: “Nestaje nemir, nestaje tjeskoba. Sve ima onaj tko je uz Boga. A tko ima Boga, ni u čem ne oskudijeva. Samo Bog je dovoljan”. Terezija nije imala akademsku naobrazbu, ali se uspješno koristila bogatstvom nauka teologa, pisaca i duhovnih učitelja. Iako je teško sažeti njezinu duboku duhovnost, lako su uočljive bitne točke koje ona predlaže. A to su: Evanđeosko siromaštvo, ljubav, poniznost i odlučnost kao plod kršćanske smionosti. No, ona ne zaboravlja ni one obične ljudske vrline kao što su prijaznost, skromnost, uljudnost, veselje i kultura. Posebice pak ističe osobni odnos s Isusom, pa joj je od bitne važnosti razmatranje muke Isusove i otajstva euharistije kao živog i stvarnog Boga među nama, u krilu Crkve. Kao uzorna učiteljica molitve i ona je poput pisca knjige mudrosti “molila i razbor dobila; zavapila i duh mudrosti primila”. Te s današnjim psalmistom trajno klicati i ponavljati: Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine nad vojskama! Duša mi gine i čezne za dvorima Tvojim, Kralju moj i Bože moj! Nošena tom nebeskom čežnjom ona je bezuvjetno voljela Crkvu, te usred podjela i sukoba svoga doba očitovala osobiti ‘sensus Ecclesiae’. U svako doba branila je ‘svetu Katoličku Crkvu’ i za nju je bila spremna dati svoj vlastiti život ako ustreba. Tako je postala učiteljica i uzor kršćanskog života, vjernicima svih vremena. Kad se, naime, uvjerila i u duši osjetila da Bog nije dalek i nejasan, nego vidljiv i prepoznatljiv u liku i imenu Isusa Krista, raspetoga i uskrsnuloga, uobličila je onu poznatu istinu “samo je Bog dostatan”. I otkrila temeljnu vrijednost za svako vrijeme. Mi, braćo i sestre, imamo osobitu povlasticu susresti Isusa u njegovim sakramentima, posebice u Presvetoj Euharistiji. Imamo milost ne samo susresti ga, nego i primiti ga u svoje srce. Jer, on, koji je prošao zemljom čineći dobro, i danas nastavlja po euharistiji liječiti bolesne, hraniti gladne, tješiti žalosne, obraćati grešnike i praštati naše grijehe. On nas gleda i poziva istim onim milim licem i dobrim srcem. I spremanje svakog trenutka da nas prosvijetli, ojača, blagoslovi, posveti, utješi i pomogne. ‘Dragost je moja biti sa sinovima ljudskim. Ostanite u mojoj ljubavi’ (Iv 15, 9). Stoga mu hrli svatko tko ga voli i tko ga treba. Da mu se izjada i iznese svoje tegobe i probleme. Dobije njegov blagoslov. Preporuči mu sebe i svoje. Crkvu i domovinu. Grešnike i patnike. Radnike i đake, putnike i težake. Ali, i da mu se povjeri i zahvali za udijeljene milosti i darove.”
Zaključujući homiliju, nadbiskup je ustvrdio kako je “ovogodišnji skup Biskupijskog dana dobra je prigoda za sve nas obnoviti ono Terezijino iskustvo i predanje kako nam je ‘Bog uistinu dostatan’, i učvrstiti vjeru da je misna pretvorba navještaj njegova konačnog dolaska, pa u zajedništvu zahvalno moliti i pjevati: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, Tvoje uskrsnuće slavimo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Dođi Gospodine Isuse! Dođi i ispuni nas onom vjerom i čežnjom za tobom kako si ispunio srce velike redovnice svete Terezije. Neka i nama ova kontemplativna i radišna svetica, s osobito jakom vjerom i mističnim iskustvom pomogne da shvatimo i prihvatimo kako je Bog jedini čovjekov cilj i smisao. A čovjek istinsko središte i briga njegovoga Božanskog Srca. Zato se rado i okupljamo oko stola Gospodnjeg čuti njegove riječi i nahraniti se Tijelom njegovim. I moliti zaufano i žarko neka dođe u srca vjernika ove mlade biskupije koji poput Samarijanke mole i vape: ‘Gospodine, daj nam te vode’! Pridružujemo se predanju svete Terezije pa sa psalmistom skladno kličemo: ‘Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine nad vojskama! Duša nam gine i čezne za dvorima Gospodnjim.’ Zato i molimo: Dođi, Isuse, u domove naših obitelji diljem ravne Slavonije i donesi ljubav i mir. Dođi u naša sela i gradove i probudi radost, vjeru i nadu. Dođi, Gospodine Isuse!”
Uvodeći u ispovijest vjere, biskup Škvorčević pozvao je nazočne: “Draga braćo i sestre! Požeška Crkva o 18. obljetnici svoje uspostave vašim ustima ispovijeda a vašim srcem i životom svjedoči svoju pripadnost Isusu Kristu u njegovoj Crkvi Katoličkoj. Sabrano i pobožno, uime svih vjernika naše biskupije, na ovom slavlju u crkvi majci, sjedinjeni sa svetom Terezijom Avilskom, ispovjedimo vjeru kako su nam je apostoli predali, a očevi naši i majke tijekom 13. stoljeća živjeli.” Biskup je izgovarao pojedine članke Apostolskog vjerovanja a nazočni se pridruživali pjevajući “Umnoži nam vjeru!”
Nakon popričesne molitve biskup Antun je pozvao nazočne da obdareni u svetoj pričesti istim Isusovim Tijelom i njegovom snagom od koje je živjela sv. Terezija, uzdignu svoj trostruki poklik zahvalnosti, potvrđujući ga pjevanjem gesla “Samo je Bog dostatan”. Potom je kancelar Josip Krpeljević pročitao pozdrav papi Franji s čestitkom za njegov imendan, koji mu upućujemo s Biskupijskog dana, što su svi pozdravili pljeskom.
Biskup Škvorčević podsjetio je nazočne da je Biskupijski dan već tradicionalno prigoda u kojoj Poveljom zahvalnosti i biskupijskom medaljom iskazujemo priznanja pojedinim zaslužnim osobama za poseban doprinos u životu Požeške biskupije. Istaknuo je da je donesena odluka o dodjeli spomenutog odličja njemačkoj Zakladi “Renovabis” za potporu koju je dala u izgradnji nove zgrade u okviru Odgojno-obrazovnog centra u Požegi te je ona predana voditelju te ustanove dr. Gerhardu Albertu na otvorenju zgrade, minuloga 12. rujna. Uručio je Povelju i medalju nazočnoj Ruži Bilić u znak zahvalnosti za dugogodišnje vjerno i požrtvovno služenje u župnoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Antunovcu te za uzorno svjedočenje vjere u obiteljskom i društvenom životu, te Tomislavu Ivaniševiću za veliki doprinos u životu župe sv. Antuna Padovanskom u Starom Petrovom Selu i za savjesno i primjerno vršenje vjeroučiteljske službe u školi.
Na kraju slavlja svima prisutnima biskup je zahvalio za sudjelovanje na programima Biskupijskog dana, napose biskupima na čelu sa nadbiskupom Želimirom Puljićem, predvoditeljem euharistijskog slavlja.