Nova Gradiška, (IKA) – Na završetku Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, 25. siječnja, u novogradiškoj župnoj crkvi Bezgrešnog začeća BDM središnje ekumensko molitveno slavlje Požeške biskupije predvodio je biskup Antun Škvorčević uz sudjelovanje članova požeškoga Stolnog kaptola na čelu s prepoštom, apostolskim protonotarom Josipom Devčićem i voditeljem Povjerenstva za ekumenizam i dijalog mons. Matijom Jurakovićem, svećenicima Novogradiškoga dekanata predvođenima župnikom i dekanom Pericom Matanovićem. Uime slavonskog episkopa Save Jurića na slavlju je sudjelovao arhijerejski zamjenik i eparhijski tajnik protojerej stavrofor Đorđe Teodorović, a uz njega su bili novogradiški paroh Dragan Antonić i đakon Milan Tomašević.
Biskup je u pozdravu istaknuo kako se ovim ekumenskim slavljem pridružuju mnoštvu kršćana koji diljem svijeta ovih dana mole za jedinstvo kršćana, i sjedinjuju se s Isusovom velikosvećeničkom molitvom “Da svi budu jedno”. Na početku homilije ukratko je protumačio što je ekumenizam. Za polazište je uzeo riječi sv. Pavla iz Poslanice Galaćanima, gdje Apostol tvrdi da su svi kršteni u snazi Duha Svetoga postali Jedan u Isusu Kristu te ih to uzdiže u stanje gdje više nemaju značenja nacionalne, socijalne ili bilo koje druge razlike. Ovim ekumenskim slavljem želimo obnoviti tu istinu vjere, slaviti je, za nju Bogu zahvaljivati i moliti da bismo je kao pripadnici različitih Crkava u svakodnevnom životu mogli svjedočiti, gledajući jedni druge Isusovim očima i iskazujući si uzajamno poštovanje. Istaknuo je kako nas naviještena čitanja potiču da promislimo o svom životu kao svojevrsnom hodu te se zapitamo s kime duhovno koračamo ovim svijetom i do kuda s njime možemo stići. Podsjetio je na iskustvo proroka Miheja koji je živio u vrijeme kad su Asirci osvojili judejsko kraljevstvo te gubitak slobode svoga naroda prorok pripisuje nevjernosti Bogu i manjku vršenja pravice koja donosi mir. Biskup je istaknuo kako se Isus u evanđelju pridružuje dvojici učenika kao suputnik u hodu prema Emausu te im tumači smisao povijesti i svoga puta kao hoda kroz patnju i smrt k proslavi i punini života. Kad netko iz svog životnog hoda isključi Boga, rekao je biskup, gubi snažan nutarnji orijentir po kojem može stići k cilju što mu ga je on postavio te ne uspijeva ostvarivati istinske vrijednosti po kojima čovjek postiže puno dostojanstvo. Svjedoci smo, nastavio je biskup, kako se i u nedavnoj našoj prošlosti upravo po onima koji nisu bili ispunjeni Božjim svjetlom dogodio ratni sukob u kojem je gubitnik bio čovjek. Dodao je kako je tužno što danas ima onih koji osporavaju pravo roditeljima da u javnim školama odgajaju i obrazuju djecu i mlade u skladu sa svojim uvjerenjem te da ona u velikim životnim pitanjima i opredjeljenjima koračaju s Bogom, jedinim jamcem čovjekova istinskog dostojanstva. Istaknuo je da se slično događa i samim vjernicima kad više povjeruju svojim vlastitim interesima nego Isusu Kristu, te žive podjele, optužbe i sukobljavanja. Zaključio je kako nas ovogodišnja Molitvena ekumenska osmina potiče da u svojim zajednicama i osobnim životima nastojimo vjernije hoditi Isusovim putom te s njime u našoj domovini svjedočiti pravednost, ljubav i mir, biti na putu smisla koji nam samo on može darovati.
Pri svršetku slavlja nazočnima se obratio o. Đorđe Teodorović, prenijevši pozdrave episkopa Save. Zatim je kazao kako smo se okupili u novogradiškoj crkvi posvjedočiti zajedništvo u Kristu i evanđeosku zapovijed ljubavi. Podsjetio je da se ekumenski susreti odvijaju pod geslom “Da svi budu jedno” te istaknuo ljepotu tih riječi i upitao se koliko ih želimo čuti i srcem prihvatiti. Jesmo li dobri kršćani, imamo li silu Duha Svetoga u sebi, pa da istinski možemo slijediti evanđelje i riječi Kristove o pokajanju, praštanju, ljubavi i toleranciji, ili ipak dozvoljavamo da posljedice naše pale ljudske naravi ovladaju nama te nas obuzimaju osjećaji mržnje i činimo sve suprotno od onoga što bi trebali kao kršćani. Podsjetio je na 1700. obljetnicu Milanskog edikta cara Konstantina koji je označio prekretnicu u životu Crkve. Istaknuo je da su do tada svi koji su ispovijedali vjeru u Krista bili izloženi progonima i mučenjima, ali da to nije dovelo do istrjebljenja kršćana, nego naprotiv iz krvi mučenika rađali su se novi kršćani. Istaknuo je da su tada kršćani bili okupljeni oko križa, da je kroz povijest Crkve bilo mnogo kriza, teških trenutaka, pogrešnih učenja koja su unosila razdor u Crkvu i željela je rastrgati na komade, ali da je ona pobijedila kao živi organizam u snazi Duha Svetoga. Spomenuo je kako je život pun iskušenja i tereta, da dolazi do razdora, do trenutaka kada brat ustaje na svoga brata, krv se prolijeva i ljudski život ne vrijedi ništa. Dodao je da su to trenutci pomračenja ljudskoga uma i srca i kazao da ne smijemo zaboraviti kako je Bog ljubav, da ona treba kršćaninu prožimati srce kako bi njome vođen u svakom čovjeku vidio biće Božje, brata svoga u Kristu Isusu, jednakoga lika, jednakoga tijela i duše. A ljubeći jedni druge, ljubimo Gospodina svoga i ispunjavamo njegovu zapovijed o ljubavi prema bližnjima, zaključio je o. Đorđe.