“Sredstva društvenog priopćivanja za promicanje žene u društvu” – tema je poruke Ivana Pavla II. za 30. svjetski dan sredstava društvenog priopćivanja koji će se slaviti 19. svibnja o.g. Evo teksta poruke:

Draga braćo i sestre,
ove godine tema Svjetskog dana sredstava društvenog priopćivanja “#!Javna glasila#!: moderni areopag za promicanje žene u društvu”, priznaje da javna glasila imaju osobitu ulogu ne samo kao pokretači pravde i jednakosti za žene, nego i kao promicatelji osobito ženskih darova, koje sam drugom zgodom označio kao ženski “genij” (usp. Mulieris dignitatem, 30; Pismo ženama, 10)
Prošle godine u svom “Pismu ženama” nastojao sam započeti dijalog, osobito s njima samima, što bi značilo biti žena u današnjem svijetu (usp. br. 1). Upozorio sam i na neke od “zapreka koje u tolikim dijelovima svijeta još uvijek onemogućuju potpuno uključivanje žena u društveni, politički i gospodarstveni život” (br. 4). To je dijalog koji osobe koje rade za javna glasila mogu, a to im je doista i dužnost, promicati i podupirati. Djelatnici društvenih sredstava priopćivanja, postajući često, hvalevrijedno, branitelji onih koje se ne sluša i isključenih, u jedinstvenom su položaju da potiču javnu savjest da svrati pozornost na dva ozbiljna problema koji se odnose na položaj žene u današnjem društvu.
Prije svega, kao što sam napisao u svom pismu, majčinstvo je često kažnjavano umjesto da bude nagrađeno, premda čovječanstvo duguje svoj opstanak onim ženama koje su izabrale da budu supruge i majke (usp. br. 4). Svakako je nepravda da s obzirom na te žene postoji diskriminacija bilo gospodarstvena bilo društvena zbog toga što slijede temeljni poziv. Jednako sam tako upozorio na žurnu potrebu postizanja djelotvorne jednakosti dostojanstva s muškarcem, na svakom području: jednaka zarada za jednaki rad, zaštita majki radnica, nepristranost u napredovanju u službi, jednakost za supruge u pravima obitelji i priznanje svega što je povezano s građanskim pravima i dužnostima u demokratskom poretku (usp. br. 4).
Drugo, napredak stvarnog osamostaljenja žena
pitanje je pravednosti koja se ne može dalje zanemarivati; to je pitanje dobrobiti za društvo. Srećom raste spoznaja o zahtjevu da se ženi omogući sudjelovanje u rješavanju ozbiljnih društvenih problema i svoje budućnosti. Na svakom području, “veća društvena nazočnost žene pokazat ae se dragocjenom jer će pridonijeti razotkrivanju protuslovlja društva koje je organizirano prema mjerilima pukoga uspjeha i proizvodnje, što će tražiti preoblikovanje sustava u prilog procesima očovječenja koji ocrtavaju #!civilizaciju ljubavi#!” (ondje, 4).
“Civilizacija ljubavi” sastoji se, konačno, u radikalnoj potvrdi vrijednosti života i vrijednosti ljubavi. Žene su osobito sposobne i povlaštene za oboje. S obzirom na život, one, premda nisu jedine odgovorne za potvrdu svoje nepovredive
vrijednosti, uživaju jedinstvenu ulogu zahvaljujući intimnoj povezanosti koja ih veže s tajnom prenošenja života. Zatim, što se tiče ljubavi, znaju pridonijeti svakom obliku života uključujući odlučne trenutke najveće odgovornosti, to temeljno svojstvo ženskoga genija koji se sastoji u objektivnom prosuđivanju primjerenom sposobnošću temeljitog shvaćanja vlastitog svakom međuosobnom slučaju.
Javna glasila (tisak, film, radio, televizija, glazbena proizvodnja, informativne mreže) predstavljaju suvremeni areopag gdje se informacije brzo primaju i prenose općem “slušateljstvu”, gdje se izmjenjuju pojmovi, gdje se uobličuju nova ponašanja i gdje se doista ocrtava nova kultura. Ona su, dakle, određena za vršenje moćnog utjecaja da se ostvari da društvo prizna i cijeni ne samo prava nego i specifične sposobnosti žena.
Nažalost, često, smo svjedoci iskorištavanja žena u javnim glasilima umjesto njihova uzdizanja. Koliko puta vidimo kako se s njima postupa ne kao s osobama s nepovredivim dostojanstvom nego kao s predmetima kojima drugi utažuju žeđ za užitkom i moći? Koliko puta vidimo podcijenjenu i čak izrugivanu ulogu žene kao supruge i majke? Koliko je puta uloga žena u radu ili profesionalnom životu orisana kao karikatura muškarca, što se vidi po odbacivanju specifične sposobnosti ženske intuicije, suosjećanja i razumijevanja, što su bitni doprinosi “civilizaciji ljubavi”?
Žene same mogu mnogo pridonijeti boljem odnosu prema ženama u javnim glasilima: promičući putem sredstava društvenog priopćivanja odgojne programe, poučavajući druge, osobito u vlastitim obiteljima, da budu kritički potrošači medijske ponude, očitujući proizvodnim kompanijama, izdavačima, radiotelevizijskim odašiljačima, oglašivačima reklama vlastito stajalište o programima i publikacijama koje vrijeđaju dostojanstvo žena ili koji ponizuju njihovu ulogu u društvu. Osim toga, žene se mogu i moraju pripraviti da same prihvate odgovorne i stvaralačke položaje u svijetu društvenih komunikacija, ne sporeći ili oponašajući muške uloge, nego utiskujući svoj osobni “genij” u vlastiti rad i profesionalnu djelatnost.
Javna bi glasila dobro učinila da osvijetle prave junakinje, podrazumijevajući tu svete žene kršćanske baštine, kao uzore da ih slijede novi i budući naraštaji. Glede toga ne smijemo zaboraviti tolike zavjetovane žene koje su žrtvovale sve da slijede Isusa i da se posvete molitvi i služenju siromašnima, bolesnima, nepismenima, mladima, starima i hendikepiranima; ima i onih koje djeluju u javnim glasilima
i rade kako bi “siromasima navijestile radosnu vijest” (usp. Lk 4,18).
“Veliča duša moja Gospodina” (Lk 1,46). Blažena Djevica Marija, priznajući “velike stvari” koje joj učini Gospodin, izgovorila je te riječi kao odgovor na pozdrav svoje rođakinje Elizabete. Slika žene koju nam daju javna glasila trebala bi zahtijevati priznanje da svaki ženski dar pokazuje veličinu Boga, izvora života i ljubavi, dobrote i prijaznosti, izvora dostojanstva i jednakosti između muškarca i žene, i njezina specifičnog “genija”.
Molim da bi trideseti Svjetski dan sredstava društvenog priopćivanja ohrabrio sve one koji djeluju u javnim glasilima, osobito sinove i kćeri Crkve, da promiču stvarno poboljšanje s obzirom na dostojanstvo i prava žene, prikazujući pravu i dostojnu sliku njezine uloge u cijelom društvu, tako da osvijetle “cijelu istinu o ženama” (Pismo ženama, 12).

Iz Vatikana, 24. siječnja 1996.
Ivan Pavao II.