Propeće i preminuće. Bijaše oko 3 sata popodne u petak (Mk 15,34), 8. travnja godine 30. kad Isus umrije. Sutradan subota, a velik dan bijaše ona subota, Pasha, spomen na Izlazak iz egipatskoga sužanjstva: ne mogu se obavljati nikakvi poslovi, pa ni mrtve pokapati. A subota počinjaše već u 6 sati na uočnicu. Tako nasta žurba da se dolično pokopa Isusovo izmučeno i mrtvo Tijelo. Često se događalo da se tjelesa osuđenika nisu ni pokapala, nego ih se ostavilo orlovima i drugim zvijerima lutalicama. Neki misle da se to mjesto i zove Golgota, tj. Lubanja upravo zato što je tu bilo mnoštvo lubanja raspetih osuđenika, koje su oglodane godinama stajale, a bilo ih je više nego kamenja.

Ali – kaže nam evanđelist Marko (15,42-47) – našao se jedan vrijedan i imućan čovjek koji je mogao od civilnih vlasti isposlovati da se Učiteljevo Tijelo čestito počasti. Bijaše to Josip Arimatejac, bogat i pobožan Židov, vijećnik, potajni Isusov učenik, koji iščekivaše kraljevstvo Božje. On se osmjeli i otiđe k Pilatu zatražiti da se Kristovo Tijelo dostojno ukopa. Pilat se začudi kad ču da je Isus tako brzo umro. Događalo se ponekada da razapeti ostanu živi na križu po dan-dva. Stoga Pilat, hoteći se uvjeriti, zovne satnika koji mu potvrdi činjenicu Isusove smrti. Potom “darova” Isusovo Tijelo da se pokopa. Josip Arimatejac kupi platno, skine Propetoga s Križa – Trinaesta postaja – Gospa se približava, zaviju Tijelo u platno i polože ga u kameni grob, koji bijaše isklesan i u koji ne bijaše još nitko pokopan. A Bog dao da grob bijaše u vrtu do Kalvarije, izvan grada. I dokotrljaše na grobna vrata kamen koji “bijaše doista veoma velik” (Mk 16,4).

Evanđelist Ivan dopunja Markov izvještaj kazujući da je drugi potajni Isusov učenik, Nikodem, otišao kupiti sto litara smjese smirne i aloja (Iv 19,39). I sve proli po ovojima u koje povi Isusovo Tijelo kao kad se radi o kakvu velikome Kralju.

Evanđelja nam prenose što je odlučivao židovski Sinedrij, religiozno i političko Vijeće. To znamo po svoj prilici od Josipa ili Nikodema, dvojice potajnih učenika. Oni su mogli ispričati kako se odvijao proces iza zatvorenih vrata. To znači da su Josip i Nikodem sudjelovali ne samo u posljednjim počastima, nego i u pisanju Evanđelja, u svjedočenju onoga što su sami vidjeli i doživjeli u židovskom Vijeću.

Ali ima nešto i sjenovito u životu toga Arimatejca. Ne znamo da je za života Isusova ikada branio Učitelja i da se za nj zauzeo. Nikodem je jednom podigao glas u Vijeću i bi ušutkan (Iv 7,52). Ali, evo, nakon smrti, Josip se pokaza više nego odvažnim da Isusu daruje svoj vlastiti grob, da mu vodi molitveni sprovod i da sve obavi po vjerskom propisu. Tužno je koliko puta iskazujemo pohvale nad grobom nekoga, a za života ga nismo počastili ni rukovetu cvijeća ni riječju zahvale. Josipa su mogle za života privući Isusove riječi, i kao da je na tome ostalo. Ali kad ga je vidio umirućega i mrtva, nije odolio srcu, svjestan valjda i sve krivnje svoga Vijeća u Isusovoj osudi. Stotnik izreče one glasovite riječi o Sinu Božjemu. Tako se obistini ono što Isus proreče: “A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (Iv 12,32).

Uskrsnuće. I onda: prvoga dana u tjednu, “još za mraka” (Iv 20,1), “veoma rano” (Lk 24,1), “u osvit” (Mt 28,1), “o izlasku sunčevu” (Mk 16,2), neke od naših dođoše na grob, kad tamo – kamen odvaljen, a grob prazan! Bog s nama! Jesu li Rimljani počinili još jedan zločin, ovaj put nad mrtvim Tijelom? Ili su ga Židovi obeščastili? Tko ga je odnio? Gdje je straža, policija? Nečuvena krađa? Možda nije ni pokopan u ovaj grob? Možda nije pravo ni umro, pa se po noći probudio i izišao na zrak? Prolaze munjevito misli kroz glavu prvim svjedokinjama i svjedocima jedinstvene činjenice: Isus nije više u grobu, povoji su složeni kao da su ih anđeli Božji složili, ne vidi se traga zločinu, doista se mrtvi Isus božanskom snagom probudio i izišao iz groba. A to im sve reče anđeo Gospodnji koji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i lijepo sjede na nj (Mt 28,2). I proču se Svetim gradom i Svetom zemljom najradosnija vijest svijeta: Resurrexit! I stade se USKRSLI ukazivati onima koji vjerovahu u njega, čak i jednomu progonitelju, Savlu. I svi koji su dobro činili uskrsnut će na Život vječni (Iv 5,29).

Mostar, 28. ožujka 2002.