Rim, 24. 6. 1999. (IKA) – Posljednjih se dana u zapadnom tisku, na temelju pisanja srpske spisateljice Rudmile Radić, vodi rasprava o ulozi Srpske Pravoslavne Crkve u ratnim zbivanjima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini a napose na Kosovu. Srpska spisateljica je okrivila vodstvo Srpske Pravoslavne Crkve za, kako ju je nazvala, balkansku katastrofu. To proizlazi, prema njezinu uvjerenju, u pretjeranom stapanju pravoslavlja s državnom.
Sličnu kritiku na račun SPC-a iznio je i poznati pravoslavni teolog Olivier Clement u razgovoru s novinarom talijanskoga katoličkog dnevnika “Avvenire u kojem je ustvrdio da “Srpska Pravoslavna Crkva nije sposobna za samokritiku”. “Srpska Pravoslavna Crkva ima velikih poteškoća s priznavanjem svojih pogrešaka”, ističe Clement. “Ona ne zna moliti oproštenje i kajati se. U pravoslavnom teološkom poimanju Crkva je Krist, što je istina”, nadodao je Clement navodeći kako ne prihvaća ni tvrdnju da je Crkva mjesto gdje se Krista zaboravlja i ponižava. Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi treba jedino sposobnost samokritike.
Teolog Clement priznaje da su neki srpski metropoliti podupirali Karadžića i Mladića, a neko vrijeme i Miloševića, ali da su u posljednje vrijeme oštro kritizirali etničko čišćenje na Kosovu i tražili poštivanje ljudskih i nacionalnih prava naroda na tome području. U Rambouillettu je Srpska Pravoslavna Crkva bila predložila kantonalno rješenje za Kosovo. Svakako u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi postoji, prema riječima pravoslavnog teologa, snažna napetost između nacionalističkih i ultranacionalističkih krugova koji su od Kosova napravili predmet idolopoklonstva. To je Miloševićev režim iskoristio u svoje političke svrhe i na temelju toga poduzeo etničko čišćenje. Niti jedan srpski biskup, pa ni oni ultranacionalisti, nisu nikada pozivali na protuislamsku križarsku vojnu.