Stari Pazin, (IKA) – U staropazinskoj crkvi Sv. Jurja u subotu 27. prosinca održana je svečana akademija u povodu 100. obljetnice rođenja riječko-senjskog nadbiskupa i metropolite Josipa Pavlišića, 50. obljetnice smrti beogradskog nadbiskupa Josipa Ujčića i 50 godina orguljaške službe Bruna Gortana. Između sjećanja, svjedočanstava i stihova redale su se pjesme župnoga i dječjeg zbora, a sve je zaključeno blagoslovom novopostavljenih bisti u kamenom reljefu mons. Pavlišića i mons. Ujčića ispred crkve. Biste je blagoslovio umirovljeni porečki i pulski biskup Ivan Milovan.
Skup je otvoren pjesmom “Krasna zemljo” u izvedbi župnog zbora. Uvodnu riječ pozdrava okupljenima je uputio župnik Željko Zec, koji je ujedno najavio voditeljski par, Petru i Matea, pranećake pokojnih nadbiskupa. Nakon glazbenoga broja dječjeg zbora staropazinske župe referat o mons. Josipu Ujčiću izrekao je novinar i publicist Aldo Sinković.
Nadbiskup Ujčić, rođen 11. veljače 1880., jedan je od trojice biskupa koji su potekli sa šireg pazinskog područja, uz Dobrilu koji je rođen u Ježenju i Pavlišića koji je rođen u selu Srbljani. Pučku školu pohađao je u Tinjanu, gimnaziju na njemačkom u Trstu te bogosloviju u Gorici. Poznavao je latinski i grčki, te se odlično služio hrvatskim, slovenskim, talijanskim i njemačkim, a dobro je govorio i francuski jezik, što mu je kasnije u diplomatskim krugovima veoma poslužilo. Po završetku bogoslovije tršćanski biskup Nagl poslao ga je na daljnje školovanje u Beč na Augustinianum, gdje je prije njega bio biskup Dobrila, a kasnije mons. Božo Milanović i drugi istarski svećenici, istaknuo je Sinković. Godine 1908. doktorirao je s radnjom na latinskom jeziku “Historia glagolicaespecialu cum respectu ad decreta pontificia” (“Povijest posebne glagoljice prema papinskim dekretima”). U to vrijeme bio je tajnik biskupa Nagla, a kasnije je predavao moralnu teologiju na bogosloviji u Rijeci. Potom je imenovan za ravnatelja na Augustinianumu. U isto vrijeme obnašao je službu kapelana na carskom dvoru u Beču. Od 1913. predavao je moralne nauke na teološkom fakultetu u Beču, a potom u Ljubljani gdje je ubrzo imenovan dekanom fakulteta. Pio XI. ga je 1936. imenovao beogradskim nadbiskupom i apostolskim administratorom Banata, te je tako postao drugi biskup te, 12 godina ranije osnovane nadbiskupije. Voditi biskupiju manjinske religije, čiji su vjernici bili ujedno pripadnici manjinskih naroda, u državi gdje su odnosi između Crkve i vlasti bili izrazito teški, zahtijevalo je enormno zalaganje i često značilo rad u izuzetno opasnim uvjetima. Po završetku II. svjetskog rata, nakon osude bl. kardinala Alojzija Stepinca bio je predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije. Sudjelovao je u pripremama za Drugi vatikanski koncil. Tijekom 28 godina biskupske službe zaredio je deset hrvatskih biskupa, među kojima i biskupa Nežića i biskupa Pavlišića. Zahvaljujući nadbiskupu Ujčiću prodrle su u svjetsku javnost mnoge informacije o progonima, zatvaranjima i mučenjima biskupa, svećenika, redovnika i vjernika laika. Preminuo je u 84 godini života, 24. ožujka 1964. u Beogradu, i svečano je pokopan u kapeli Presvetog Srca Isusova. Na sprovodu su, uz katoličke, pravoslavne i muslimanske vjerske poglavare sudjelovali i predstavnici vlasti što je za ono vrijeme bilo nečuveno. Tisak, pa i katolički Glas Koncila, slovenska Družina i beogradska “Blagovest” samo su se kratko osvrnuli na vijest o njegovoj smrt, a ni do danas nije napisan jedan detaljan životopis nadbiskupa Ujčića. To bi trebao biti jedan izazov za hrvatske, a posebno za istarske intelektualce, zaključio je Sinković.
Nakon pjesme Adeste fideles Mirjana Ferenčić izrekla je svoje autorske stihove posvećene nadbiskupu Josipu Ujčiću. Uslijedilo je razmišljanje Ane Hrvatin, pranećakinje nadbiskupa Pavlišića, o obojci nadbiskupa. Ana Hrvatin prva je koju je nadbiskup Pavlišić krstio.
U sljedećem glazbenom intermezzu supružnici Mirjam i Domagoj otpjevali su uz gitaru “Hvalospjev ljubavi”.
Svoja sjećanja na nadbiskupa Ujčića potom je izrekao svećenik Marino Mikolić, nadbiskupov pranećak. Vlč. Mikolić se napose prisjetio nadbiskupove jednostavnosti, skromnosti i spremnosti na šalu. Nadbiskup je sa zanimanjem pratio put do svećeništva tog svog pranećaka, zaredio ga je za svećenika 1961. godine, a posljednji put ga je posjetio, već vidno narušenog zdravlja, 1963. godine na župi u Zamasku.
Uspomene na nadbiskupa Ujčića izrekla je zatim njegova pranećakinja Ines Tomadin. Ona je osim svojih, iznijela i sjećanja svoje majke Vere, na, kako su ga oni u obitelji zvali, “barba Bepa”. Prisjetila se napose pomoći koju je pružio obitelji kada im je kuća tijekom rata bila srušena. Imao je veliko srce za sve Istrane, a napose se zalagao u poraću kada je iz Amerike, preko istarskih iseljenika pribavljao pomoć za ljude u Istri. Posjećivao je rodbinu koliko je, obzirom na zahtjevnu službu, mogao, a prigodom tih posjeta nerijetko bi vjenčao mlade parove, i podijelio sakramente krštenja i krizme. Posljednji put je krizmao male Staropazince 1963. godine, a u toj generaciji sam bila i ja, prisjetila se Ines Tomadin. Kako bi izbjegao provjere i nadzor UDBE obično bi rodbini dogovorom javio dan kasnije kao dan dolaska, prisjetila se Tomadin. Svoju ljubav i povezanost prema Istri pokazivao je i kroz detalj da je u svome vrtu u Beogradu redovito sijao radić i rokulju, a posadio je i lozu i smokvu.
Referat o životu i bogatom djelovanju nadbiskupa Pavlišića izrekao je dr. Stipan Trogrlić, viši znanstveni suradnik i voditelj Područnog centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Puli. Mons. Pavlišić rođen je 28. prosinca 1914. u mjestu Srbljani, župa Stari Pazin, kao osmo dijete u obitelji. Nakon osnovne škole otišao je u Goricu gdje se u ustanovi goričkog nadbiskupa Borgije Sedeja – Alojzevišće – godine 1925. počeo pripremati za pohađanje klasične gimnazije u Kopru, koju je pohađao od 1926. do 1934. Teologiju je studirao u Gorici od 1935. do 1938. U travnju 1938. zaređen je za svećenika u Gorici te je do 1945. upravljao župama Gologorica i Krbune. Od 1945. do ’51. obnašao je službe ekonoma i duhovnika te podravnatelja i ravnatelja u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. Dana 13. prosinca 1951. imenovan je pomoćnim biskupom mons. Viktoru Buriću, senjsko-modruškom biskupu.
Mjesec dana kasnije, 13. siječnja 1952., posvećen je za biskupa u Pazinu, a zatim 5. veljače 1952. imenovan generalnim vikarom hrvatskoga dijela Riječke biskupije i Senjsko-modruške biskupije. Trinaest godina obnašao je službe župnika u Ogulinu i zatim u Gospiću, a 1969. imenovan je nadbiskupom koadjutorom Riječko-senjske nadbiskupije. Godine 1973. službovao je kao apostolski administrator Riječko-senjske nadbiskupije, a 18. travnja 1974. postao je riječko-senjski nadbiskup i tu službu obnašao je do umirovljenja 5. siječnja 1990.
U novom krilu Riječke bogoslovije, izgrađenom najviše njegovim zalaganjem, doživio je najljepši trenutak svoga života: u lipnju 2003. kao gosta sjemeništa mogao je pozdraviti sada sv. papu Ivana Pavla II.
Preminuo je 9. prosinca 2005. godine u Rijeci. Pogrebni obredi održani su 13. prosinca u riječkoj katedrali Sv. Vida, gdje je pokopan u prisutnosti dvojice kardinala, 23 biskupa i 170 svećenika.
“Bio je čovjek i svećenik velikog srca, što je pokazao i kao umirovljenik u vrijeme Domovinskog rata kada je u službi Caritasa proputovao tisuće kilometara. Bio je iskreni domoljub, pravi istarski narodnjak, neiscrpne energije, velikih želja i ostvarenja, a najviše od svega bio je i ostao dosljedan i nepokolebljiv pastir Božjeg naroda”, zaključio je Trogrlić, citirajući riječi riječkog nadbiskupa Ivana Devčića koje je izrekao na sprovodu mons. Pavlišića, te dodao kako nadbiskup Pavlišić svojim likom i djelom zaslužuje jedan ozbiljan znanstveni simpozij povjesničara, teologa i pastoralaca, te drugih srodnih grana.
Luka Ladavac i Josipa Ferenčić, djeca osnovnoškolskog uzrasta, inscenirali su kratki igrokaz o tome kako današnje mlade generacije doživljavaju sjećanje na nadbiskupa Ujčića i nadbiskupa Pavlišića. Živopisnim dijalogom na čakavskom dijalektu Pazinštine istaknuli su uz ostalo povijesni značaj, ali i aktualnu važnost koju Pazinski kolegij ima u formiranju naraštaja intelektualaca koji su bili nosiva snaga u razvoju i napretku toga područja. Josipa Ferenčić pranećakinja je pok. nadbiskupa Pavlišića i posljednje je dijete koje je krstio u 90-oj godini života.
Nakon igrokaza biskup Milovan čestitao je župi na ta dva velikana koja je podarila Crkvi. Biskup se napose prisjetio mons. Pavlišića kojeg je upoznao još u periodu svoje sjemenišne formacije u Pazinu, gdje je mons. Pavlišić tada bio podravnatelj i ekonom. Mons. Milovan se nadbiskupa iz tih dana sjeća kao impozantne figure, šarmantnog, stasitog i simpatičnog svećenika, koji je, uz ostalo, jako lijepo pjevao. Unatoč zahtjevnom poslu ekonoma koji se morao skrbiti za opskrbu hranom i za sve praktične potrebe sjemeništa, često je mladim sjemeništarcima, kojih je tada bilo oko 300, držao jako zanimljiva predavanja koja su svi rado slušali. Bio je osoba izuzetne energije, veoma poduzetan, bio je sila koja probija glavne pravce, istaknuo je biskup Milovan.
Uslijedio je treći dio posvećen dobitniku ovogodišnjeg Biskupijskog priznanja za Pazinski dekanat, orguljašu staropazinske župe Brunu Gortanu. Uime župe vlč. Zec uručio mu je župno priznanje, predstavnik župnog vijeća predao mu je na dar ručni sat, a vlč. Rudi Koraca, član dijecezanskog Vijeća za liturgiju i crkvenu glazbu, uručio mu je prigodnu sliku u tehnici bakroreza u znak zahvalnosti za sudjelovanje u biskupijskim projektima. Nakon toga se okupljenima obratio sam orguljaš rekavši, između ostalog kako mu je jedan od najljepših nastupa bio na proslavi 50. obljetnice biskupstva nadbiskupa Pavlišića.
Uslijedilo je dijeljenje zahvalnica svima koju su imali udjela u realizaciji reljefa dvojice nadbiskupa: Karmelu Krebelu iz tvrtke Kamen Pazin, Cvetku Marinčiću koji je ustupio svoju kamenoklesarsku radionicu, obitelji Ferenčić, te naposljetku je izrečena i zahvala autoru reljefa Dubravku Radmanu koji ih je izradio u rekordnom roku, istaknuo je vlč. Zec.
Po završetku akademije reljefe, smještene s lijeve strane ulaza u crkvu, otkrile su Vera Tomadin i Ana Hrvatin, pranećakinje pokojnih nadbiskupa.