Simpozij “Stari zavjet – vrelo vjere i kulture” u organizaciji Teologije u Rijeci i Biblijskog instituta Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu okupio je 5. i 6. prosinca u Rijeci širok krug stručnjaka, koji su svoj znanstveni rad posvetili različitim disciplinama: od teologije, arheologije, preko književnosti, likovne umjetnosti do glazbe.

Simpozij je, prema zamisli doc. dr. Ivana Šporčića, pružio samo pregled mogućih tema i dostignuća na području istraživanja Starog zavjeta. U tijeku dva dana čule su se teze i sažeci istraživanja koji će biti objavljeni u zborniku simpozija. Prvi blok predavanja odnosio se na tekstove Starog zavjeta u njihovome starozavjetnom kontekstu. O pripovjednim tekstovima Starog zavjeta i njihovomu specifičnom prenošenju sadržaja vjere govorio je doc. dr. Marijan Peklaj, ističući da SZ nije knjiga u kojoj bi bile sistematizirane istine vjere, već se kroz pripovjedne tekstove na primjerima pojedinaca pokazuje na koji su način oni živjeli vjeru. O specifikumu prenošenja vjere u tekstovima Starog zavjeta nastavio je prof. dr. Adalbert Rebić pojasnivši pojam etiologije kao posebne književne vrste koja pripovijedajući prošle događaje tumači sadašnje stanje i to na primjeru duboke teološke terminologije u naizgled jednostavnoj pripovijesti o Adamu i Evi. Semantičko polje vjere u Hebrejskoj Bibliji na shematski je način predstavio dr. Šporčić, istaknuvši kako se u hrvatskom prijevodu “vjera” u Starom zavjetu spominje tek dva puta, dok u hebrejskoj Bibliji tu dinamičku stvarnost na plastični način izražava još barem desetak korijena riječi s njihovim izvedenicama, primjerice: osloniti se, čuti, tražiti, znati, bojati se, vidjeti, biti jak, pričvrstiti se. U dušu biblijskih pisaca zavirila su tri predavača. Prof. dr. Nikola Hohnjec pojasnio je napeto iskustvo vjere Koheleta i Joba, pritom istaknuvši, kroz Jobov primjer, da je istina “životno usmjerenje koje se čini kao napuklo uže”. Prof. dr. Božo Lujić sagledao je vjeru kod proroka, na primjeru Izaije, Jeremije i Ezekijela, istaknuvši da proroci, suočavajući svoje sunarodnjake s istinom, svojom riječju izazivaju krizu koja pročišćava. Mr. Božo Odobašić, govoreći o vjeri molitelja u pokorničkim psalmima na primjerima psalama 51 i 130, istaknuo je općeljudska iskustva molbe, tužbe, zahvale koja progovaraju kroz psalme, a dr. Mario Cifrak je, govoreći o Vjeri praotaca u Hebrejima 11, istaknuo da je definicija vjere stjecanje ili spašavanje života.

Veliko pitanje odnosa Pavla i Zakona obradio je dr. Ilija Čabraja istaknuvši da je teško govoriti o Pavlu bez poznavanja Tore, jer njemu se kao nekadašnjem farizeju, nakon obraćenja, bilo teško odrediti prema Zakonu. Odatle i razlike između pojedinih pavlovskih spisa: dok je u Galaćanima vrlo oštar, u Rimljanima svoje tumačenje Zakona već ublažuje. Govor o odnosu Starog i Novog zavjeta zaključen je osvrtom Anđele Jeličić koja je istaknula da se starozavjetni citati mogu koristiti i kao jedan od ključeva za tumačenje Novog zavjeta. Na primjeru Šema, “najvažnijeg židovskog teksta”, vidimo da autori evanđelja (u ovom primjeru Marko) očekuju od svojih čitatelja dobro poznavanje Starozavjetnog teksta. Prof. dr. Marijan Jurčević uvodi u materiju povijesti religije, koja nam komparativnom metodom otkriva slojevitost razvoja izraelitske religije u monoteizam. Pri tome Abraham, tradicionalni praotac monoteizma, u svome povijesnom kontekstu ne može biti nego monolatrist. Kao dobri poganin Abraham štuje Boga otaca (El), ali vjeruje i u sumerske bogove. El je opći naziv za boga u semitskom svijetu, te njegovo ime, ističe prof. Jurčević, nije nedostojno samoga Boga. Dr. Nela Gašpar, govoreći o starozavjetnom pojmu ruah te o njegovu korištenju u kršćanskoj pneumatologiji, pita: koliko je Stari zavjet izvor vjere i nauka u osobnost i božanstvo Duha Svetoga? Potrebno je učiniti usporedbu između duha u grčkoj misli i pojma ruah u Starom zavjetu, ali jasno je da se Carigradski sabor 381. godine u svom govoru o Duhu oslonio na ideju starozavjetne riječi ruah.

Pneumatologija se, prema naputku Dei verbum 24, oslanja više nego ostale grane dogmatske teologije na Sveto pismo, zaključuje dr. Gašpar. Predavanje o pojmu qahal u koncilskoj viziji Crkve imao je mr. Ivan Stošić. Qahal je višeznačni pojam, čije je temeljno značenje “skup ljudi”, s naglašenim kvantitativnim momentom, ali ne “institucija” već – aktualni skup ljudi. Iz njega proizlazi ključni koncilski pojam: Božji narod. Izraz je moćan, teološki dramatičan, i kao takav nije posljednji domet ekleziologije, jer joj on sam postavlja izazove na koje ona mora odgovoriti. Dr. Josip Grbac progovorio je o Starom zavjetu u katoličkoj moralnoj teologiji danas, povezujući starozavjetni ethos s oblicima moderne etike koja svoj pogled zaustavlja na svakodnevnom. Ističe da su mišljenja o upotrebi SZ podijeljena, sažeta oko klasičnog proročkog pitanja: teocentrizam ili toracentrizam, odnosno hoće li ideal biti površna ili duboka vjernost Bogu. Konsenzus je teško pronaći, ali na putu smo da se važnost SZ otkrije u svome bogatstvu.

Prof. dr. Milan Šimunović, sintetizirajući temeljne principe pristupa Starom zavjetu u suvremenoj hrvatskoj katehezi, ističe da Biblija nije jedini locus cateheticus. Povijesni pregled hrvatskih katekizama pokazuje da se SZ sve više koristi u katekizmima, proporcionalno dostupnosti i prikladnosti prijevoda, kao i razvoju egzegeze koja otkriva bogatstvo nekad neshvatljivih tekstova. Time se pokazuje da SZ ima vrijednost u samome sebi, a ne samo u odnosu na Novi. Mr. Ivan Milovčić otvorio je pogled u Rimski misal i njegovo korištenje Starog zavjeta, koje je prije svega uvjetovano reformom liturgije nakon II. vatikanskog sabora, a koja traži da se posegne u riznicu Božje riječi i iz starozavjetnih knjiga. Statistika pokazuje da su u lekcionaru psalmi najzastupljeniji, a od ostalih SZ knjiga prorok Izaija se s 83 odlomka najčešće pojavljuje u misnom lekcionaru, dok je knjiga proroka Obadije jedina knjiga koja nije zastupljena u lekcionaru. Dr. Milan Špehar je progovorio o važnosti Starog zavjeta u ekumenizmu, kao izvoru primjera i inspiracije za zajedničku molitvu, egzegezu i dijalog s kršćanskog braćom, ali i sa židovima i muslimanima. O pojmu kulture u Starom zavjetu govorio je prof. dr. Stipe Jurič istaknuvši među ostalim da je pitanje kulture izraelskog naroda vezano uz pitanje njegova nastanka. Konkretno, jesu li se Izraelci razvili iz kanaanskog miljea ili su u zemlju ušli po tradicionalnoj shemi osvajanja? U nemogućnosti da osobno nazoči simpoziju svoje predavanje poslao je prof. dr. Tomislav Vuk. Govoreći o civilizacijskome i kulturnom ozračju izraelske vjere i biblijskih spisa, prof. Vuk ističe ukorijenjenost Biblije u životnom ambijentu i povijesnoj stvarnosti, i njenu važnost do te mjere da je nemoguće shvatiti biblijski tekst bez toga povijesnog konteksta. Mr. Danijel Berković govorio je o Starom zavjetu u hrvatskoj protestantskoj tradiciji, istaknuvši povezanost hrvatske i slovenske protestantske tradicije kao i veliki doprinos Matije Vlačića Ilirika razvoju hermeneutike. Ističe Vlačićev imperativ o učenju Svetog pisma koje mora postati: notum-perspicuum-familiarum (poznato-jasno-blisko), jer Pismo je nejasno sve dok je nepoznato. Interkonfesionalni blok zaključen je doprinosom mr. Jasminke Domaš koja je istaknula kako u pozadini doprinosa Tore kulturi u Hrvatskoj leži vjerska obveza popravljanja svijeta, promicanja ljudske dobrobiti, koja rađa i osnivanjem prvih hrvatskih dobrotvornih društava od strane Židova. Osim toga, mr. Domaš daje osvrt i na izdavačku djelatnost, koja ima dugu tradiciju izdavanja prijevoda Biblijskih tekstova i klasičnih rabinskih djela. Uz ostale, posebice je istaknula veliki doprinos hrvatskoj biblicistici zagrebačkog nadrabina Miroslava Šaloma Freibergera.

Prof. dr. Stipe Botica govorio je o Starom zavjetu u hrvatskoj tradicijskoj kulturi, gdje usmena tradicija preuzima biblijske simbole Babilona, duge, golubice, gore, grmljavine, kovčega, vrta, zmije, saveza… te razvija viši, patetiziran stil. Pod utjecajem Biblije čuva se i sustav vrijednosti u Hrvata. Temu nastavlja mr. Božidar Petrač, govoreći o širokom utjecaju na hrvatsku književnost te ističući potrebu za opširnom studijom u kojoj bi se istražio Biblijski kod hrvatske književnosti.
Govor o utjecaju Starog zavjeta na likovnu umjetnost započinje mr. Dino Milinović kroz ikonografski primjer uznesenja Ilijina, gdje ukazuje na utjecaj poganske ikonografije na ranokršćansku umjetnost, konkretno, Ilijin četveropreg odražava ikonografski motiv boga sunca – Heliosa, i isprepliće se s motivom apoteoze vladara (rimskog). Kasnije je taj motiv reinterpretiran i primijenjen na Krista. Marija Mirković govorila je o starozavjetnim temama u baroknoj likovnoj umjetnosti sjevero-zapadne Hrvatske, kroz primjer sakralne, ali i nesakralne umjetnosti. Primjerice, u franjevačkoj ljekarni u Varaždinu 4 alkemičarska elementa (vatra, voda, zrak i zemlja) predstavljena su kroz likove starozavjetnih proroka – Ilije, Jone, Ezekijela i Danijela. Od prikaza u sakralnim prostorima istaknuta je crkva u Remetama, gdje je autor prikaza (Ranger) očekivao veliko poznavanje Starog zavjeta od strane onih koji će te freske gledati.
Dr. Nina Kudiš-Burić s asistenticama Barbarom Španjol-Pandelo, Laviniom Belušić i Miom Kalogjerom dala je prikaz korištenja starozavjetnih motiva u vremenskom slijedu od kasne gotike do baroknog slikarstva u Istri, Rijeci i na Kvarneru, otkrivajući kako sakralnu tako i nesakralnu interpretaciju starozavjetnih motiva.
Konačno, dr. Marija Riman daje sažeti pregled Starozavjetnih tekstova u hrvatskoj glazbenoj baštini, s posebnim osvrtom na dugu i bogatu povijest uglazbljivanja psalama. Svoje pismene doprinose poslali su i doc. dr. Karlo Višaticki (O vjernosti Zakonu prema Ezri, nehemiji i Ljetopisima) i mr. Pero Vidović (O važnosti Starog zavjeta za ranokršćansku kerigmu. Citat Septuaginte u Dj 8, 32-33).

U dva dana održavanja simpozija samo su odškrinuta vrata problematike korištenja Starog zavjeta. Postavljeni su temelji za buduće susrete i projekte, od kojih je prvi izdavanje zbornika radova u kojem će u cijelosti biti objavljena istraživanja i razmišljanja, na ovom simpoziju tek orisana.
(ika-aj/tš)