“U tebe se, Gospodine, uzdam.” Biskupski moto blaženog mučenika Alojzija Stepinca uzet je iz početnih redaka Psalma 71: “In te, Domine, speravi et non confundar in aeternum! – “O, Gospodine, tebi se utječem, ne daj da se ikada postidim!”. Molitva Psalma 71. daje nam naslutiti duh koji je pokrenuo ovog velikog crkvenog pastira. Nalazimo se pred čovjekom izvanredne nutarnje jakosti, čovjeka koji ljubi pravdu i mrzi svaku nepravdu, čovjeka progonjenog, oklevetanog, iskušanog, ali ne i nadvladanog. Taj čovjek – iz Psalma 71 – otkriva nam svoju tajnu u razgovoru s Bogom: “Ti si, Gospodine, ufanje moje, uzdanje od moje mladosti (…) Mnogima postadoh čudo, jer ti si mi bio silna pomoć.” Kada je Alojzije Stepinac izabrao uvodni redak ovoga psalma za svoj biskupski moto, imao je samo 36 godina. Naravno da tada još nije mogao niti zamisliti teške kušnje koje mu je Gospodin stavljao na put za vrijeme 26 godina njegovog biskupstva. Ipak, u svemu tome jedna stvar mu je bila očita: njegova snaga nije dolazila od njega samoga, nego od Boga koji ga je bio odabrao.
Taj odabir, kako nam tumače upravo poslušana biblijska čitanja, stavlja odabranog – predodređenog – u jednu poziciju kontradiktornosti. “Svijet će vas mrziti” i „progonit će vas”, potvrđuje Isus u Ivanovom evanđelju. I nastavlja: Svijet „prije vas mrzio je mene” i “ako su progonili mene, progoniti će i vas”. Proganjanje se čini kao logična posljedica pripadnosti Isusu. Gospodin nas ne ostavlja u nejasnoći: tko njega slijedi, neće imati lagan život: “Ja vas izabrah od svijeta, zato vas svijet mrzi… Sve će vam to činiti zbog mojega imena…”.
Ono što vrijedi za svakog krštenika – izabranika Gospodnjega – vrijedi i za nas, njegove službenike, kojima je povjerio svoje stado. Znamo, dakle, ali unatoč tome čudimo se kada se susretnemo s poteškoćama u pastoralu, kada naša poruka ne bude prihvaćena, kada sjena javnog mišljenja prekrije naše učenje, kada Crkva bude izrugana i ismijana. U tim situacijama postajemo svjesni da nismo mi ti koji odabiru, nego da smo bili odabrani od Gospodina. I ne poradi toga što smo dobri, poradi naše genijalnosti i snage da se odupiremo i idemo dalje, nego poradi nade u Njemu kojemu i pripadamo. „Poradi njegova imena” živimo njegovu istu sudbinu, ali i u istom njegovom imenu pronalazimo našu snagu i jakost.
Knjiga Mudrosti, o kojoj govori prvo čitanje, osvjetljava nam situaciju “pravednih” koji svu svoju nadu stavljaju u Boga. Njihova sudbina je opisana iz dvije različite perspektive:
„Očima se bezbožničkim” čini da su pravedni mrtvi i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća. Sve je, dakle, beskorisno: čestitost, napori, trpljenje, žrtve, molitve… Čini se kao da su kažnjeni i od samoga Boga jer ne postižu nikakav uspjeh.
Postoji i druga perspektiva u biblijskom tekstu i to ona Božja. Ono što se očima bezbožničkim čini kao kraj, kao potpuni neuspjeh, u stvarnosti će zapravo donijeti nagradu mira i nadu. Ono što je u ljudskim očima kazna, zapravo je samo kušnja, čišćenje u Božjem taljiku kako bismo postali čisto zlato u njegovim rukama. To je perspektiva uskrslog Krista, onoga koji je nadišao ovozemaljski svijet kako bi postigao puninu Božjega svijeta.
Te iste perspektive pronalazimo i u životu blaženog Alojzija Stepinca: u bezbožničkim očima njegov život je izgledao kao slijed nesreća, a montirani proces protiv njega koji ga je osudio kao sudionika fašističkog režima i neprijatelja vlastitog naroda, nije mu samo oduzeo fizičku slobodu, nego i čast, dostojanstvo pred njegovim sunarodnjacima i svijetom. No, kardinal Stepinac je znao da je u Božjim rukama. Ta spoznaja dala mu je snagu i hrabrost. Kao što je i sam potvrdio više puta, bio je spreman žrtvovati vlastiti život za istinu, za jedinstvo Crkve u Hrvatskoj s nasljednikom Svetoga Petra. God. 1945. napisao je svojim svećenicima: “Moja je savjest čista i mirna pred Bogom, koji je najvjerniji svjedok i jedini sudac naših djela, pred Svetom Stolicom, pred katolicima ove države, pred hrvatskim narodom.” Tko na ovakav način razmišlja i djeluje, takvoga obično smatramo herojem. No, ovdje se radi o nečemu puno više od herojstva. Alojzije Stepinac ostavio je iza sebe ljudsku perspektivu i gledao je na svoj život Božjim očima. Ta promjena perspektive pogleda osvjetljava svaku životnu okolnost novim svjetlom, svjetlom Uskrsa, svjetlom Božje istine koja nadilazi ljudski pogled.
Na to smo pozvani svi mi koji se nazivamo kršćanima, a na poseban način mi zaređeni za službu Dobroga Pastira. Često puta i mi znamo suditi po viđenju i lako se zastrašiti suprotnim vjetrovima. No neka nam teški trenuci u našemu životu i službi ne oduzmu nadu, jer su to cijenjeni darovi koje nam sam Gospodin daje: izazovi da produbimo našu vjeru, pozivi da nadiđemo površne vidike i da utemeljimo naš život na jedinom temelju – istini koja je sam Gospodin. Nije jednostavno postići tu novu perspektivu, taj novi način promatranja događaja i ljudi, jer se takva duboka promjena ne postiže od danas do sutra. Tko želi gledati Božjim pogledom stvari u Istini, mora uvijek iznova i neprestano tražiti Gospodinovu blizinu i identificirati se, poistovjetiti s njim, njegovim životom, mislima, poslanjem, živeći tako u svakom trenutku svoga života.
“Štujte u svojim srcima Krista kao Gospodina – govori nam drugo čitanje – spremni uvijek na odgovor svakomu tko vam zatraži razlog nade koja je u vama.” Blaženi kardinal Stepinac dao je primjer Dobroga Pastira svojim svećenicima. Mogao se spasiti otišavši živjeti u inozemstvo, ali nije htio ostaviti svoje stado. Njegova nazočnost, iako kao zatvorenik, bila je za njegove znak nade i istine. Oslobođen zatvora, započeo je u tajnosti pisati svojim vjernicima i svećenicima kako bi ih ohrabrio. Mnogi svećenici su potvrdili: “Da nije bilo njega, tko zna gdje bismo završili!”
In te, Domine, speravi et non confundar in aeternum. U jednoj od svojih propovijedi, kardinal Stepinac povjerio je tajnu svoje nade: “Netko bi mogao pitati: A naša nada na čemu se temelji? Odgovaram: na vjernosti Bogu, jer on ne laže. Na božanskom sveznanju, kojemu ništa ne može promaknuti. Na Božjoj svemogućnosti, koja je uvijek gospodar svega.” – Čovjek Božji! Iz toga proizlazi njegova nutarnja sloboda koja dolazi do vidjela u opraštanju i molitvi za one koji su ga progonili i nadgledali. Iz toga proizlazi njegov poziv vjernicima na opraštanje i ljubljenje neprijatelja, koji se ostvaruje u njegovom svjedočanstvu. A pečat samog poziva jesu njegove posljednje riječi koje je izgovorio prije smrti: “Fiat voluntas tua! Neka bude volja tvoja!”
Zahvaljujemo Gospodinu za život i dugo mučeništvo ovog njegovog izabranika. U prigodi beatifikacije, papa Ivan Pavao II potvrdio je: “Izvanredno svjedočenje ne gubi ništa od svojeg govorništva prolaskom vremena, nego nastavlja širiti svjetlost i ulijevati nadu.” (Ivan Pavao II., 3. 10. 1998.) Uistinu, i nakon 50 godina, svjedočanstvo blaženog mučenika Alojzija Stepinca još je uvijek aktualno. Dapače, još više nego ikada, naročito za nas svećenike i biskupe Katoličke crkve. Kardinal Stepinac nikada nije mogao nositi obilježje kardinalskog dostojanstva, ali je živio ono što ona predstavljaju, kao što i tumači obred stavljanja kardinalskog bireta: „budite spremni vladati se jakošću, sve do prolijevanja krvi, za rast kršćanske vjere, za mir i spokoj Božjeg naroda i za slobodu i širenje Svete Rimske Crkve.”
Još uvijek mi je u sjećanju čvrsti dojam onog neprestanog dolaska vjernika na molitvu na njegov grob iza glavnog oltara, kada sam po prvi put posjetio katedralu u Zagrebu. Stoga, molimo i mi danas, po zagovoru blaženog kardinala Stepinca, da nas Gospodin učvrsti u vjeri, nadi i ljubavi kako bismo postali uistinu ne samo učitelji, nego i svjedoci za njegov narod. Amen.