STEPINAC – SVETAC ILI RATNI ZLOČINAC?
Ovomjesečni broj časopisa “Glaube in der 2. Welt”
u središte stavlja Hrvatsku i Sloveniju.

Švicarski časopis “Vjera u drugome svijetu” (Glaube in der 2. Welt) ovaj mjesec u središte stavlja vijesti i članke koji pokušavaju objasniti aktualno stanje u hrvatskome i slovenskom društvu, te nove načine djelovanja Katoličke Crkve u tim novonastalim demokratskim državama. I ovaj puta na vrlo su istaknutom mjestu “povijesni osvrti” koji započinju već uvodnim člankom glavne urednice Anne Herbst koja, među ostalim, pojašnjava da je “povod” za travanjski broj (s nastavkom u svibnju) bilo nedavno proglašenje blaženim kardinala Alojzija Stepinca, koje se nekima čini “nepovoljno odabrano i isforsirano”, te časopis stoga konačno želi ponuditi i “odmjeravanje propagande” sa “čvrstim činjenicama”.
O blaženom Alojziju Stepincu piše Klaus Buchenau, asistent za istraživanje na berlinskom Sveučilištu u svom članku “Svetac ili ratni zločinac? Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i njegovo shvaćanje kod Hrvata i Srba”. Već na samome početku članka, autor Buchenau ističe da je za Hrvate “stvar jasna”: Stepinac je svetac. “Stvar” je jasna i za Srbe: Stepinac je zločinac i, kako pišu, uz poglavnika Antu Pavelića “stvaratelj fašističke ustaške države”. Kao da je riječ o dvije različite osobe, nastavlja autor, jer je Stepinac u Hrvatskoj “vjerski, ali i nacionalni identifikacijski lik”, čovjek i junak koji se znao oprijeti komunističkom nasilju, ali i “radikalno nacionalističkom ustaškom pokretu”. Uz Katoličku Crkvu u Hrvatskoj, u Stepinčevu svetost uvjerena je i Sveta Stolica koja ga je 1997. godine proglasila mučenikom, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim na jesen 1998. u Mariji Bistrici.
“Za Srbe je Stepinac jedna od najomraženijih povijesnih osoba, jedan od glavnih krivaca za nacionalnu katastrofu u II. svjetskom ratu, kada su tobože stotine tisuća pravoslavnih Srba bili žrtvama užasnog istrebljenja u ‘Nezavisnoj Državi Hrvatskoj'”, piše dalje Buchenau i ističe kako su argumentima “genocida i progona, kao i prisilnog obraćanja pravoslavnih kršćana” Srbi tumačili “imperijalističke interese Vatikana i katoličkih biskupa”, a blaženoga su Stepinca smatrali najvažnijim zločincem u “protusrpskoj i protupravoslavnoj zavjeri Vatikana i ostalih zapadnih sila”. Malo je “umjerenih”, smatra Buchenau, i na jednoj i na drugoj strani.
No, tko je doista bio Stepinac?, pita se autor članka. “Koji je mit udaljeniji od povijesnoga lika – srpski ili hrvatski?” Da bi se saznala istina, potrebno je istraživati dublje, jer “Stepinčev životopis, kao i hrvatsko i srpsko shvaćanje nadbiskupa ostaju nerazumljivi, ako ih se ne promatra u kontekstu političko-vjerskih previranja od 19. stoljeća”, piše autor i sam nudi svoje dokumentirano viđenje blaženoga Alojzija Stepinca. Tako piše da je i sam kardinal Stepinac bio pristalica “južnoslavenske ideje”, te da se kasnije “razvio” u hrvatskoga domoljuba te se odvažno borio “protiv ideologija i slijeva i zdesna”, premda mu prigovara kako je isprva opasnost vidio samo “s lijeva, od komunista”, dok je tek kasnije uvidio opasnost “zdesna”, te je sve laičke organizacije nastojao odvojiti od politike, “sprječavajući da i katolištvo postane još jedna ideologija”. U previranjima s početka II. svjetskoga rata i kardinal Stepinac je, “kao i većina Hrvata, pozdravio osnivanje hrvatske države. No, od samoga je početka bio nesretan zbog veze Nezavisne Države Hrvatske s Trećim Reichom”, te, premda je i posjetio Antu Pavelića, nije prestajao prosvjedovati protiv ustaškoga terora, “o čemu svjedoči i više od 30 dokumenata” iz toga doba, kao i Stepinčeve propovijedi u zagrebačkoj katedrali. Kada su komunisti od njega, po završetku rata, zatražili da Katoličku Crkvu u Hrvatskoj odijeli od Rima, on je to glatko odbio “jer mu je bilo jasno da novi moćnici na pameti imaju samo jedno: uništenje Crkve i vjere.” Komunisti nisu prikrivali svoje metode, a sve one koje su smatrali “kolaboracionistima” s ustašama osuđivali su “po kratkom postupku”, zatvarali i ubijali. Među njima bio je i veliki broj svećenika, za koje se “Stepinac žestoko zauzimao” jer je znao da su lažno optuženi. Sam odnos Crkve i nove države pogoršao se pastirskim pismom svih biskupa iz 1945. godine, i samo “mjesec dana nakon njega, obrušila se oluja” protiv Crkve, koju autor naziva “titoističkim čišćenjem”, a koje je započelo montiranim procesom protiv kardinala Stepinca, kojega su svakodnevno pratili ne samo vatikanski “L’Osservatore Romano” nego i francuski “Le Monde”, te američki “New York Times”. Svi su se slagali u jednom: da je riječ o procesu-farsi. Osim Srba i Crnogoraca koji su prihvatili “manipulacijsko argumentiranje suda”, piše autor, te iznosi primjer Srbina dr. Milutina Radetića, koji je htio svjedočiti u prilog Stepincu koji mu je spasio život, ali mu Vladimir Bakarić to nije dozvolio. “Kao što je proces bio politički, tako je politička bila i osuda. Od Stepinca se nije htjelo napraviti mučenika, ali je trebalo zadovoljiti i Srbe koji bi nadbiskupa najradije bili vidjeli na vješalima”, pa je kardinal Stepinac 11. listopada 1946. osuđen na 16 godina prisilne robije. Od 1951. godine u kućnom je pritvoru u Krašiću, a dvije godine kasnije papa Pijo XII. uzdiže ga na kardinalsku čast, što je naljutilo Tita koji je prekinuo diplomatske odnose s Vatikanom.
Kada je kardinal Stepinac umro 10. veljače 1960. godine u Krašiću, već je bilo poznato da je umro od rijetke bolesti krvi koja je vodila do prevelike proizvodnje crvenih krvnih tjelešaca. Tako mu je posljednjih godina života moralo biti izvađeno čak 34 litre krvi, a cijela je bolest pobudila sumnje da su ga komunisti doista trovali, dok su se još 1958. godine čuli glasovi da je tajno bio izlagan “rentgentskom zračenju, pa čak i u zatvoru u Lepoglavi.” Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, nastavlja Buchenau, godine 1993. izvršena je obdukcija nad smrtnim ostacima kardinala Stepinca, a “u kostima je pronađena neobično visoka koncentracija otrovnih teških metala”. Da je kardinal Stepinac namjerno trovan u svojim je izjavama isticao i postulator kauze mons. Juraj Batelja, koji je istodobno upozoravao i na činjenicu da su se jugoslavenske vlasti prema mrtvom tijelu kardinala Stepinca ponašale na “čudni način”, nastojeći time, vjerojatno, prikriti trovanje. Sam čin pokopa u zagrebačkoj katedrali Srbi su primili s ogorčenjem, jer su smatrali da je to posmrtna rehabilitacija kardinala Stepinca koji ih je smatrao “‘šizmaticima’ koje je htio ponovno ‘dovesti kući’ u Katoličku Crkvu!”
S vremenom se dijalog između katolika i pravoslavnih vjernika ipak poboljšao, ponajprije na razini sveopće Crkve. Prvi su korak na jugoslavenskim prostorima učinili slovenski katolici koje su slijedili neki hrvatski teolozi, dok je na pravoslavnoj strani bilo prisutno “oprezno otvaranje i oštro nepovjerenje. Do stvarnog dijaloga nije došlo, i u najvećem broju stvari obadvije strane ostale su pri svojim viđenjima – a ponajviše u slučaju nadbiskupa Stepinca.” I dok su ga hrvatski katolici isticali kao primjer svetoga života, srpski pravoslavci i dalje su ga optuživali za “prisilno obraćanje Srba na katolištvo”, ističući kako su upravo oni u II. svjetskom ratu bili izloženi genocidu koji im još uvijek prijeti. Najprije od Albanaca, a potom i od Hrvata, dok su “brojne izjave pravoslavnih nositelja časti pokazale tendenciju da se raspad Jugoslavije protumači kao ponavljanje godina od 1941. do 1945.” Pri tome su “uloge bile podijeljene po staroj srpskoj shemi – s Vatikanom kao podstrekačem rata koji po svaku cijenu želi proširiti katolički utjecaj na Balkan i katoličkim svećenstvom u Hrvatskoj kao uslužnim pretečom toga plana.” Svoje su optužbe javno iznijeli, navodi Buchenau, pravoslavni metropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan te bački pravoslavni biskup Irinej. Srpsko pravoslavlje, premda je srpski narod bio sekulariziran, svoju je “tradicionalnu klijentelu našlo u seoskom stanovništvu, ali i u inače nacionalističkim intelektualcima i komunistima”, dok je “nacionalizam došao do svojega vrhunca. Prikazivanje nadbiskupa Stepinca kao arhetipa hrvatsko-katoličkih klerikalaca imalo je pri tome integrativnu zadaću, jer tu sliku nije desetljećima ‘njegovala’ samo Crkva već i komunisti.”
Posve drugačiju sliku o Stepincu pruža nam Katolička Crkva u Hrvatskoj, osobito preko propovijedi njegova nasljednika kardinala Franje Kuharića, piše Buchenau, koji je uvijek isticao Stepinčevo junaštvo, bilo u protivljenju ustaškim, bilo komunističkim zločinima. I Kuharićev nasljednik od 1997. godine, nadbiskup Josip Bozanić, ističe aktualnost Stepinčeve ostavštine, što je osobito vidljivo iz njegovoga pastirskog pisma u povodu 100. obljetnice rođenja blaženoga Alojzija Stepinca. No, prema podacima kojima raspolaže Buchenau, niti u Hrvatskoj svi ne gledaju dobronamjerno na kardinala Stepinca, a to je slučaj i sa zapadnoeuropskim zemljama “u kojima se još uvijek osjeća suzdržanost” prema njemu. No, kada je papa Ivan Pavao II. u rujnu 1994. godine “pohodio Zagreb prepun izbjeglica, kleknuo je na Nadbiskupovom grobu.” I dok je katolička javnost to otvoreno pozdravila, Srbi su još jednom istaknuli da takav stav Katoličke Crkve vodi želja za “pokatoličenjem Europe od Atlantika od Urala”. I to je još jedan u nizu dokaza kako se uzori mogu i dalje zloupotrebljavati, zaključuje svoj fotografijama popraćeni članak Klaus Buchenau.
Odmah potom glavna urednica časopisa Anne Herbst u svome se članku pita “Zašto je spaljeno Kardinalovo srce?”, te piše o dokazima u prilog mučeništva blaženoga Alojzija Stepinca, koji je na svjetskoj političkoj pozornici već davno rehabilitiran, dok je hrvatski Sabor 14. veljače 1992. montirani proces protiv njega proglasio “ništavnim i nepostojećim”. Tri godine poslije, 1995., otkrivene su i tajne jugoslavenske tajne policije, te je Sveta Stolica te iste godine dala “zeleno svjetlo” za ubrzanje procesa za proglašenje blaženim kardinala Stepinca, “jer se sada Kardinala moglo priznati mučenikom”. U svojemu članku Anne Herbst pokazuje kakvom su skrupuloznošću i savjesnošću “crkvene vlasti u Zagrebu i Rimu savladale prepreke za proglašenje blaženim kardinala Stepinca”, dok analizu toga procesa preuzima iz pera glavnoga urednika “Glasa Koncila” Ivana Miklenića, kojega je “preradila i upotpunila drugim izvorima”, te osobito ističe kako je široj javnosti gotovo nepoznato kako su komunisti postupali s tijelom pokojnoga kardinala Stepinca, želeći prikriti sve moguće ostale tragove trovanja. Naime, izvadili su mu srce i sve unutarnje organe, te ga nisu balzamirali već su ga podložili nekom drugom postupku. Srce je, kako je 1995. izjavio dr. Celestin Tomić, UDBA spalila u Šarengradskoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci. Nakon što je Postulatura u Zbor za proglašenje svetih na proučavanje uputila 6.000 stranica dokumentacije, kardinal Alojzije Stepinac proglašen je mučenikom 25. studenoga 1997. godine, zbog toga što je bio proganjan i osuđen “in odium fidei”, zbog mržnje prema vjeri, te je “put” za njegovo proglašenje blaženim na Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine bio otvoren, piše, među ostalim, “Glaube in der 2. Welt”.

2

2