Lepoglava, (IKA) – U posljednjem bloku izlaganja na znanstvenom skupu „Kardinal Alojzije Stepinac svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće” održana su izlaganja pod zajedničkom temom „Stepinac – svjedok i vizionar”. Dr. sc. Josip Jurčević podsjetio je na činjenicu kako identitet zajednica i pojedinaca predstavlja jednu od tema koju najintenzivnije istražuju društvene znanosti u zemljama razvijenoga svijeta. Premda Hrvatska ne pripada krugu razvijenih zemalja, kriza identiteta zajednice i pojedinaca je jedan od glavnih problema hrvatskog društva. U tom vidu, postavlja se pitanje što kardinal Stepinac znači u suvremenom identitetu hrvatskog društva. Dr. Jurčević je istaknuo kako je problem hrvatskog društva u tranzicijskom procesu, u kojem se ono pokušava osloboditi identitetskih utjecaja totalitarne komunističke paradigme i istodobno oblikovati identitet koji je sukladan baštini predkomunističkog razdoblja i suvremenoj demokratskoj građanskoj paradigmi. U tom procesu posebno mjesto pripada jasno prepoznatljivim identitetskim značajkama koje se stvarno i simbolički vežu uz Stepinca. Dr. Jurčević je istaknuo kako se ovdje ne radi samo o činjenici što su Hrvati tradicionalno vezani uz kršćanstvo, već i da je Stepinac i pored svoje volje, bio intenzivno nazočan u političkom, javnom i medijskom životu, kako bivše Jugoslavije, tako i sve do danas.
„Suvremenost Stepinčevih pogleda na odnos znanosti i vjere” bila je tema izlaganja akademika Vladimira Paara. Podsjetio je kako su promišljanja nadbiskupa Stepinca u vezi vjere i znanja u skladu sa suvremenim trendovima i razvojem. Još davne 1934. godine nadbiskup Stepinac je kazao „Znanost ne stoji u opreci s religijom, što više: prava znanost vodi Bogu”. Akademik Paar je potom podsjetio na više citata iz govora nadbiskupa Stepinca o ulozi znanja i intelektualaca te zaključio kako u tom smislu bl. kardinal djeluje kao znanstveni vizionar u pogledu odnosa znanosti i vjere.

O ulozi Alojzija Stepinca u razvoju suvremene političke filozofije govorio je mr. sc. Jure Vujić. Stepinčevo zalaganje za „primat duhovnog” nad svjetovnom političkom sferom, koji često u ime realističkih i pragmatičkih imperativa žrtvuje načelo duhovnosti i morala, danas je dobro svjedočenje i poziva da se politika moralizira i u samoj biti humanizira. Stoga zauzimanje Stepinca za zaštitu povrijeđenih prava bilo kojih nacionalnih i vjerskih skupina za vrijeme režima NDH, također je dobar primjer „angažiranog milosrđa” koji ne poznaje granice, rase i socijalne razlike. Promatrajući u tom kontekstu, može se ustvrditi da je kardinal Stepinac možda jedan od prethodnika „komunitarnog personalizma” koji se kao pokret kasnije razvio s poznatim filozofima (Berdjajev, Mounier, Maritain). Stepinčev lik i djelo utjelovljenje su „angažirane vjere” i „aktivnog milosrđa” koja nasljeđuje velike duhovne i političke tradicije „reverzibilnosti” koja promiče mističnu „zajednicu svetih”, načelo poroditeljske patnje i snagu „otkupiteljske molitve”, istaknuo je Vujić.
O kardinalu Stepincu u kontekstu suvremenih diplomatskih odnosa Republike Hrvatske i Svete Stolice, trebao je na skupu govoriti doc. dr. Daniel Miščin. No, kako je on bio spriječen, moderatorica skupa Jasna Pavelić-Jureško pročitala je zaključne misli iz pripremljenog izlaganja. Miščin ističe kako unatoč tome što se kontekst međunarodnih odnosa kao i državno-pravni okvir nakon pada komunizma i proglašenja neovisnosti i suverenosti RH u odnosu na Stepinčevo vrijeme posve promijenio, ipak nema nikakve sumnje u njegovu izuzetnu ulogu u suvremenim diplomatskim odnosima RH i Svete Stolice, kao i u odnosima Crkve u Hrvata i Vrhovnog svećenika. On je postojano branio neraskidivost veze Crkve u Hrvata s papom, što je svakako jedan od pologa toliko puta iskazane posebne naklonosti diplomacije Svete Stolice prema Hrvatskoj iskazane početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. S druge strane, Stepinac se u svom govoru na sudu zalagao za pravo Hrvata „na samoodređenje” čime se desetljećima ranije od ostvarenja tog cilja uključio u zagovaranje hrvatske neovisnosti, koju je diplomacija Svete Stolice tako svesrdno podržala. Iz tih je razloga Stepinac i njegovo djelo svakako među najdragocjenijom „baštinom” dobrih odnosa RH i Svete Stolice, zaključuje Miškin.
Posljednje izlaganje na skupu s temom „Aktualnost životnog djela nadbiskupa Stepinca u dijalogu s modernim historijsko-filozofskim relativizmom i globalizmom” održao je prof. dr. sc. Josip Sabol. Predavač je istaknuo kako se Stepinčevo životno djelo u cijelosti protivi ovoj viziji i namjeri relativizma i globalizma. On naprotiv zastupa postojanje objektivnih nepromjenljivih i uvijek sveopće važećih istina, jer vjeruje u Jednu Apsolutnu istinu: u Boga, u Isusa Krista, on zastupa valjanost i postojanje nepromjenljivih vrednota kao što su: bitnost između dobrih i zlih čina, istina da su svijet i čovjek stvoreni, da je svijet strukturiran s konačnim ciljem, da svaka partikularna kultura participira na sveopće važećoj „kulturi ljubavi i istine” utemeljenoj na duhu i intelektu prosvijećenim božanskom objavom u Isusu Kristu; vrednota ljubavi prema domovini. Stoga dr. Sabol ističe kako se jasno u smislu Stepinčeva stava zaključuje kako jedinstvenog svijeta i čovječanstva neće biti bez konsenzusa u pitanju istine, objektivnih vrednota, smisla i cilja svijeta i života. Relativizam i globalizacija nisu rješenja nego izvori novih problema. Mudro postupa onaj koji čuva svoj identitet u ovom aktualnom procesu globalizacije bez prave istinske duhovne orijentacije. Stepinac nam jasno poručuje: prosvjećeno katoličanstvo je čvrsti temelj identiteta hrvatskog naroda, rekao je na kraju dr. Sabol.