Krašić, (IKA) – U Krašiću, rodnom mjestu bl. Alojzija Stepinca, 33. put svečano je 10. veljače proslavljen spomendan bl. Stepinca. Pred više tisuća vjernika misno slavlje predvodio je gospićko-senjski biskup Mile Bogović u koncelebraciji pomoćnoga zagrebačkoga biskupa Josipa Mrzljaka i više od 50 svećenika Zagrebačke nadbiskupije i župnika iz brojnih župa drugih biskupija koje su hodočastile u Krašić.
Biskup Bogović u propovijedi je izrazio veliko hvala Krašiću što je dao Crkvi u Hrvata takvog velikana koji je za života postao svjetionikom na svim razmeđima. Živeći svoju vjeru nasuprot svim napadima Stepinac je postao najizvrsniji izdanak onoga što nazivamo hrvatskim kršćanstvom. A ono je bilo napadano i od liberalizma, fašizma i komunizma. Čime je zasmetao hrvatski kršćanin Alojzije Stepinac tako raznovrsnim sustavima i ideologijama, zapitao se biskup Bogović. “Stepinac je osuđivan zbog jasnih i dosljednih osobnih stavova. On nije osjećao potrebu da ide pitati nekog političara ili ideologa nekog sustava što treba misliti o ključnim moralnim i etičkim pitanjima. Zato je i kod najtežih optužbi mogao mirno reći: “Moja je savjest čista!” Drugi razlog, koji je čini se bio i onaj glavni, zbog čega je Stepinac 1946. bio suđen i osuđen jest čisto političke naravi: bio je za samostalnu hrvatsku državu. No, nije on bio ideolog takve države. Nije on pritom mislio da se ona treba očitovati onakvom kakvom se očitovala NDH, odnosno kakvu su priželjkivale neke stranačke politike. On je svoje uvjerenje temeljio na općem priznatom pravu svakog naroda da ima svoju samostalnu državu, a hrvatski narod se plebiscitarno, kako on kaže, za takvu državu opredijelio i on sam za sebe reče da bi bio ništarija kada ne bi poštivao tu legitimnu volju svoga naroda. Kada su se u naše vrijeme očitovale neke pojave koje su išle na štetu suverenosti i samostalnosti hrvatske države, naši biskupi sa svog zasjedanja u Poreču 2000. upozoravaju naše i strane političare: “Hrvatski se narod plebiscitarno opredijelio za samostalnu hrvatsku državu, a to je tijekom domovinskog rata uz velike žrtve i ostvario. Pozivamo sve političke subjekte da ne poduzimaju ništa što bi ugrozilo Državu”. Ne oslanjaju se biskupi pritom ni na neke stranke, ni na neke politike, pa čak ni na neke pobjede, nego na jasno opredjeljenje naroda. To je Stepinčeva i naša Hrvatska. Treći razlog zbog kojeg je Stepinac smetao komunističkom režimu leži u tome što je bio prvi čovjek Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Stepinac je ne samo svojim mjestom zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika biskupske konferencije imao veliki utjecaj u društvu, nego je on bio i onaj glavni priključak na Opću Crkvu i Svetu Stolicu. Taj priključak trebalo je raskinuti u interesu uređenja koje je uvedeno. Odluka da mu se sudi donesena je nakon što je on odbio svaku ponudu da se izdvoji iz zajedništva Katoličke Crkve i da postane čelnik neke “narodne” Crkve.
Biskup Bogović zatim je istaknuo tri glavna “krimena” Alojzija Stepinca: jasan i dosljedan stav koji se ne uklapa u nametnutu ideologiju, opredijeljenost za hrvatsku državu i neraskidiva veza s Katoličkom Crkvom i Svetom Stolicom. Nije, dakako, tada suđeno samo Alojziju Stepincu, nego i svima drugima koji misle kao što je on mislio. Nije se također za takve “zločine” sudilo samo u Hrvatskoj i Jugoslaviji, nego svagdje gdje je komunizam zavladao. Komunistički sustav tu je metodu “usavršio” i služio se njome dokle je došao.
Svi su režimi tome skloni, pa i oni koji su danas na sceni. Ta metoda se jasno očituje na našim prostorima, posebno u slučaju Alojzija Stepinca. Njezina bit je u tome da sve ono i svakoga onoga s kojim se ne slažeš imaš pravo kriminalizirati, optuživati do beskonačnosti. Tako je poslije dolaska komunističke vlasti nastala kriminalizacija Stepinca, hrvatske države i Crkve. Pri tome je sve dozvoljeno, prema neprijatelju se ne smije imati ni obzira ni milosrđa. Za njega trebaš stvoriti “okvir za mržnju”, možeš ga sustavno blatiti, mijenjati mu prošlost prema potrebi, individualizirati mu krivnju na taj način da svučeš s njega sve dobro tako da od individua ostane samo ono loše, ne gledati što je uzrok a što posljedica, što je bilo prije a što poslije, ne gledati na cjelinu, nego tražiti negativnu točku i onda je protegnuti na cijelu osobu ili događaj, ne gledati na prilike u kojima se nešto dogodilo itd. Sve se to može tako zakonima pokriti tako da “pravna država funkcionira”. Prema potrebi, loše mišljenje se može i proizvoditi odnosno umnažati te preko raznih medija širiti.
U takvim okolnostima i mnogi dobronamjerni vidjeli su one slike koje su im nametane. Stradala je istina. To je stara i prokušana uspješna đavolska metoda zavarivanja i upropaštavanja ljudi. Tom metodom je od naroda koji je Isusa tražio za kralja u samo nekoliko dana učinjena masa koja je mahnito vikala “Raspni ga, raspni!” kojom je i sam Krist ubrojen među zločince. Nije onda čudo da su pobornici takvih metoda imali uspjeha i u Stepinčevu slučaju. Zar ne osjetimo takav zadah i u naše vrijeme na ovim hrvatskim prostorima? Uspjesi takva rada mogu imati dugotrajne posljedice, ali su ipak samo privremeni. To je svijetu najjasnije upravo iz događaja Isusa Krista. Budući da “ponizi sama sebe postavši poslušan do smrti, do smrti na križu, zato ga Bog uzdiže na najvišu visinu i dade mu jedincato ime koje je iznad svakog drugog imena” (Fil 2,8-10).
Sveta Crkva je preko svoga Božjeg čovjeka, svete uspomene pape našega Ivana Pavla II. proglasila prolaznu vrijednost i samo privremeni, ili bolje rečeno prividni uspjeh gore spomenute metode u slučaju Stepinca, jer ga je proglasila svojim blaženikom. Stepinac nije prihvatio način gledanja svojih tužitelja koji su u njemu željeli vidjeti samo zlo. Nije nikada smetnuo s uma da je Isus Krist Jaganjac Božji koje ne pripisuje i nameće krivnju ljudima da ih uništi, nego otpisuje i oduzima da ih spasi.
Nije to jedini lik koji nam u našem hodu kroz vrijeme može poslužiti kao vjerni svjedok ljubavi prema Bogu i narodu. Mnoge od njih prekrio je zaborav, neki su izgubili svoju poruku zbog toga što su do nas došle pogrešne slike o njima, a za neke se i dalje takve slike stvaraju. Prava obnova našega naroda ide u tome da slijedimo svijetle primjere i svoje sadašnjosti i svoje prošlosti. Suditi pravednoga je u nebo vapijući grijeh: nevin ponijeti križ za druge najjače je sredstvo za pobjedu dobra. Gdje je takvih bilo, zbivalo se veliko djelo spasenja. Svi oni koji su u prošlosti ponijeli svoj križ za svoga brata na ovim prostorima, koji su s takvim križem na svojim leđima prekoračili prag vječnosti, ti su naše najveće blago i njima trebamo najviše biti zahvalni. Zato smo pokrenuli akciju izgradnje Crkve hrvatskih mučenika, ne prvenstveno kao zgrade, nego nečega što će nas trajno motivirati da budemo otvoreni onim vrjednotama kojima su ta naša braća bila otvorena, kojima je vjerno služio i bl. Alojzije Stepinac. Čvrsto smo uvjereni da je nakon svih kleveta, podmetanja i laži, nakon svih osuda i presuda, zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolit, kardinal Svete Rimske Crkve Alojzije Stepinac čuo glas ljubavi i dobrote: Valjaš slugo, dobri i vjerni, dobro si obavio službu koju sam ti povjerio u svom i mom hrvatskom narodu, uđi u radost svoga Gospodara! Tješimo i danas jedni druge ovim riječima, poručio je biskup Bogović.