“Razgovaramo zato što zajedno živimo”, ocijenio je stanje međureligijskih odnosa u Jeruzalemu poglavar franjevačke Kustodije u Svetoj zemlji o. Pierbattista Pizzaballa u razgovoru za Glas Koncila od 24. travnja. Sveti grad Jeruzalem čudesno je mjesto susreta jednobožačkih religija, ali i mjesto sukoba u kojem se susreću dva različita kulturna svijeta: Istok i Zapad. Židovi se smatraju dijelom zapadnoga kulturnoga kruga, islamski svijet istočnoga, kršćana ima i istočnih i zapadnih. Premda dijalog postoji, to nije međureligijski dijalog u uobičajenom smislu riječi, već uvjetovan, nametnut stvarnošću. Zajednički život nameće traženje nekih zajedničkih temelja, ističe 40-godišnji talijanski franjevac, koji je u lipnju protekle godine u službi poglavara u Svetoj zemlji naslijedio o. Giovannija Battistellija. Jedan od najmlađih franjevačkih poglavara dobro poznaje regiju, jer je nakon svećeničkog ređenja 1990. studij nastavio na Franjevačkom biblijskom institutu i Židovskome sveučilištu u Jeruzalemu, gdje je i pastoralno skrbio za katoličku župu hebrejskog jezika, na koji je preveo više liturgijskih tekstova.

U razgovoru s Darkom Grdenom u tijeku svog nedavnog boravka u Hrvatskoj o. Pizzaballa opisao je ulogu i stanje u najstarijoj provinciji franjevačkog reda, koja potječe iz doba sv. Franje Asiškoga. Danas se proteže po čitavom Bliskom istoku, obuhvaćajući Svetu zemlju, tj. Izrael i Palestinsku autonomiju, Libanon, Siriju, Jordan, sjever Egipta, Cipar i Rodos. Kustoda, za razliku od ostalih franjevačkih provincijala, potvrđuje Kongregacija za istočne Crkve. Kao provincijal brine se za život male braće, uime Katoličke crkve odgovoran je za sveta mjesta – bogoslužje, obnovu i izgradnju, prihvaćanje i animaciju hodočasnika; skrbi za kršćansku prisutnost na Bliskom istoku kako sveta mjesta ne bi bila samo muzeji, te održava “status quo”, tj. drevni zakon koji regulira odnose između kršćanskih Crkava. Ističe kako su sv. Nikola Tavelić i drugovi tipičan primjer franjevačke prisutnosti u kustodiji u Svetoj zemlji, koje su i zaštitnici.

U Svetoj zemlji prisutne su sve kršćanske konfesije, a njihovi su odnosi srdačni, ističe Pizzaballa. Ima ih oko 160.000 i predstavljaju tek 1,8% stanovništva. Većina kršćana danas su katolici i to melkiti. Među ljudima se ne prave razlike između katolika, pravoslavnih, latinskih ili melkita, tako se npr. slobodno međusobno žene, “između ostaloga i zato što nema baš puno drugih mogućnosti”. No, na institucionalnoj razini odnosi su složeniji. Osobito Grčki pravoslavni patrijarhat optužuje Katoličku crkvu za prozelitizam, pa je novi patrijarh posljednjih godina posegnuo za drevnim običajem koji se već dugo nije prakticirao, tj. za ponovnim krštenjem katolika koji se vjenčaju u pravoslavnoj Crkvi.

Sigurnost za izraelsku državu i pravo Palestinaca da žive na svojoj zemlji i u svojoj državi neosporni su ključni aspekti rješenja izraelsko-palestinskog sukoba, ističe Pizzaballa. Osobito je proteklih godina strah bio paralizirao obje strane, što je dovelo do posvemašnjeg nedostatka susreta, dijaloga i uzajamnog uvažavanja, o čemu svjedoči i gradnja zida. No, perspektiva je u uzajamnom dogovoru za koji će, pak, sasvim sigurno trebati puno vremena, istaknuo je kustod. Posljednjih mjeseci nižu se pozitivni primjeri i geste. Osobito velik zaokret predstavlja izraelsko povlačenje iz Gaze kojim je prihvaćeno načelo potrebe postojanja zone posve slobodne od okupacije, što znači da se ozbiljno počelo razmatrati samo načelo koje bi u budućnosti dovelo do rješenja. S palestinske je strane stanje još uvijek teško, jer su institucije slabe i nemaju potpuni nadzor nad čitavim teritorijem. No, u njima ima iskrene želje za mirnim sporazumom s Izraelcima, ocjenjuje kustod.

Smatra da vjerske institucije, uključujući i kršćanske, u prošlosti nisu bile “na visini situacije” te su si dopustile preveliku polarizaciju. A zadaća je svih moralnih ustanova da ustraju na važnosti dijaloga, susreta i uzajamnog povjerenja, ističe Pizzaballa. Palestinci su 99% kršćana, no vrlo su različite perspektive onih 60% koji žive na izraelskom području – u Nazaretu, Haifi, Tel Avivu i drugdje; i preostalih 40% na područjima Jeruzalema i Betlehema. Kad se općenito govori o kršćanima koji prosvjeduju, onda je riječ o kršćanima na okupiranim teritorijima. Jasno je da se kršćani kao Palestinci u potpunosti identificiraju s palestinskim ciljevima te je posve prirodno da se oko tih ciljeva ujedine s muslimanima. No, ono što bi se trebalo promijeniti jest stil. Stil kršćanskoga govora mora se prije svega usredotočiti na pomirenje i oproštenje, nisu potrebni zidovi, nego mostovi, ističe franjevački poglavar, navodeći riječi pape Ivana Pavla II.

Poseban je položaj 1% kršćana koji nisu Palestinci. Među njima je najviše katolika hebrejskog jezika. Nastanak izraelske države doveo je mjesnu Crkvu u novu situaciju, koju zapravo nije upoznala ni povijest opće Crkve. Naime, u Izraelu ima osoba koje su u potpunosti katolici. No, žive kao Židovi i govore hebrejski i mogu se asimilirati i živjeti crkveni život s palestinskom zajednicom. Prije svega, jer govore različitim jezicima, različita im je i kultura, a tu je i sukob u kojemu su – u političkome smislu – dvije zajednice na različitim stranama. Crkva je bila prisiljena ustanoviti nekoliko “zajednica sv. Jakova”, prvoga jeruzalemskog biskupa. Trenutno su to Beersheba, Jeruzalem, Tel Aviv i Haifa i okupljaju tek nekoliko stotina osoba. No, stalno rastu i spontano se razvijaju nove zajednice. U njima se sve, pa i molitva, odvija na hebrejskom, i to je prvi put da se nakon tolikih godina u Katoličkoj crkvi bogoslužje slavi na hebrejskom jeziku. Premda svoju vjeru nastoje živjeti kao pravi katolici, žele i biti u potpunosti sjedinjeni s Izraelom. Jer, u punom se smislu osjećaju Židovima, pa ima i onih koji još uvijek obdržavaju židovske običaje kako bi tu pripadnost pokazali. Smatraju da Isus, u kojega u potpunosti vjeruju, i Katolička crkva, čiji su u punom smislu članovi, nisu poništili njihovu židovsku vjeru i identitet već ih upotpunili.

Kršaćani u Svetoj zemlji nisu samo ekonomski ovisni o hodočasnicima, već i duhovno. Jeruzalemska Crkva jest tu uime Univerzalne Crkve. Čitava Crkva na određeni način treba biti u Jeruzalemu, a ne samo palestinska ili židovska, kao mjesne Crkve. Univerzalna, međunarodna prisutnost Crkve u Jeruzalemu pomoći će otvaranju mjesne Crkve. Jer, riječ je o manjinskoj Crkvi, i postoji opasnost da se, kao i sve manjine, zatvori i povuče u obrambeni stav. Susret s Univerzalnom Crkvom koja masovno dolazi i donosi sa sobom svoju slobodu, pomoći će mjesnoj Crkvi otvoriti obzore, smanjiti njezinu obrambenost i potaknuti aktivno stvaralaštvo, što traži i evanđelje, ističe kustod.

Još prije koju godinu za Židove i za Izrael Crkva je bila moralna institucija vrijedna poštovanja, ali pomalo daleka, strana, ako ne i neprijateljska. Papa Ivan Pavao II. uspio je promijeniti odnose između Izraela i Crkve. Posebno je važan bio posjet rimskoj sinagogi, a nadasve njegovo hodočašće u Svetu zemlju i posjet Yad Vashemu i Zidu plača.
Mediji u Izraelu posvetili su veliku pozornost Papinoj smrti, a ljudi su bili istinski potreseni. Gotovo dva dana, što je za Izrael pravo čudo, govorilo se samo o Papi, njegovoj smrti, o odnosima Crkve i Židova. Crkvene ustanove bile su preplavljene telefonskim pozivima, pismima i faksovima u kojima su Židovi izražavali svoju sućut. Osobito lijepa gesta bila je da su mnogi tražili ime roditelja pokojnoga Pape. Naime, kad Židov moli za pokojnika, onda moli i za njegove roditelje. Dakle, željeli su znati ime Papinih roditelja kako bi išli u sinagogu i molili se za Papu. To su vrlo konkretne geste koje jasno pokazuju kako su se odnosi promijenili, istaknuo je poglavar franjevačke kustodije u Svetoj zemlji. (ika-dag/sd)