Vatikan, 10. listopada 2001. (IKA/KTA) – Suvremeni čovjek osjeća kako mu je prijeko potrebna nada. Svraćaju na to pozornost tragična zbivanja stoljeća koje je upravo iza nas kao i različite prijetnje, navlastito prijetnje nesnošljivosti i ravnodušnosti, koje sa javljaju na obzorima ovoga novog stoljeća koje je upravo počelo, rekao je u svom jučerašnjem nastupu na 10. Biskupskoj sinodi u Rimu sarajevski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.
Brojne su teškoće koje u ove naše dane salijeću ljudski rod i koje se ne mogu tako lako riječiti. Djelotvorni odgovor Crkve na te teškoće jest smjelo i ustrajno naviještanje Kristova Evanđelja i njegove poruke praštanja, pomirbe i mira; njegove poruke nade za svakoga pojedinog čovjeka i svaku pojedinu ženu i za sve narode svijeta. Povlašteni svjedok te poruke je biskup, čovjek koji se je kao istinski baštinik apostolâ potpuno stavio u službu Evanđelja; čovjek koji je postao učitelj i pastir braće, spreman na stalni dijalog i na razgovore s potpunim povjerenjem, i koji radosno živi svoj poziv.
Pastiri Crkve koja je u Bosni i Hercegovini zalažu se zajedno sa svojim svećenicima, redovnicima i redovnicama i vjernicima svjetovnjacima da budu evanđeoski kvasac društva i nastoje donositi evanđeosko svjetlo u gospodarsku, društvenu i političku stvarnost svoje domovine. Velika je većina Bogu posvećenih osoba po redovničkim zavjetima u bosansko-hercegovačkim biskupijama vjerna karizmi svoje redovničke zajednice i zauzeto radi na promaknuću apostolskoga djela i dobra Crkve i društva. Nažalost, pojedini pripadnici Reda Manje Braće Franjevaca ili oni koje su zakoniti poglavari otpusitili iz Reda nastoje svoj način razmišljanja nametnuti pojedinim biskupijama, zamjenjujući pri tome redovničku karizmu s lažnim karizmama, koje su kao takve ozbiljna prijetnja Crkvi, njezinu ustroju i nauku. Dovoljno je spomenuti dugogodišnji neposluh pripadnika spomenutoga Franjevačkog reda u Mostarsko-Duvanjskoj biskupiji i žalosne događaje koji su se zbili prošloga ljeta, a čiji su protagonisti bili isti redovnici i samoproglašeni biskup – starokatolički đakon kojega je izbacila i kojega se je odrekla njegova vjerska zajednica.
Posebno je bolno uočiti da je suvremeni svijet podijeljen. Podjele su zahvatila različita područja, a uzroci tih podjela su raznovrsni. Nažalost, podjele postoje i u Crkvi, koja je Otajstveno Tijelo Kristovo i opći sakrament spasenja. Raste, međutim, svijest da podijeljenost zamagljuje pogled u budućnost. Svladavanje podjela koje postoje u Crkvi i današnjemu svijetu dat će novi snažan zamah nade za čovječanstvo naših dana. Crkva ne može ostati podijeljena i pozvana je biti jedna, sveta, katolička i apostolska; pozvana je biti zajedništvo i ostati ujedinjena na mjesnoj i općoj razini, uvijek s Petrovim nasljednikom na čelu. Crkva se, zahvaljujući Evanđelju, očituje svijetu kao životna snaga sposobna ujediniti svijet. U tome svjetlu, ekumenski dijalog zadobiva novu težinu. To vrijedi također za međuvjerski dijalog.
Europa ne može ostati podijeljena na Istočnu i Zapadnu. Svijet ne može ostati podijeljen na Sjever i Jug, na bogate i razvijene zemlje i na siromašne i manje razvijene zemlje. Nacije se ne mogu i dalje dijeliti na civilizirane nacije i nacije koje se ne smatraju civiliziranima. Odgovor na podjele koje postoje u suvremenome svijetu je iskreni dijalog među nacijama i narodima. Što se samoga dijaloga tiče, koja god bila njegova tema, on uvijek zahtijeva postojanje dva sugovornika. Nema dijaloga ako ne postoji druga strana koja djelatno sudjeluje u dijalogu. Poseban doprinos svladavanju postojećih podjela mogu dati sredstva društvenoga priopćivanja (novine, časopisi, radio, televizija), koji također mogu biti povlaštena sredstva naviještanja Evanđelja, naviještanja nade za sve ljude diljem svijeta. Na onima koji rade na području sredstava društvenoga priopćivanja kao i onima koji njima upravljaju leži velika odgovornost. (i10235KTA/tš)