Zagreb, (IKA) – Mjesečna tribina “Teološki četvrtak” u organizaciji Kršćanske sadašnjosti imala je 25. veljače u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu temu “Što s migrantima?” Voditelj i moderator don Anton Šuljić podsjetio je na upozorenje europskog povjerenika za migracije Dimitrisa Avramopoulosa da Europska unija mora u sljedećih deset dana imati vidljive rezultate u rješavanju migrantske krize, jer bi se u suprotnom mogao urušiti cijeli sustav. Ovom se pak tribinom, prema Šuljićevim riječima, problematici želi pristupi kršćanski iz politološko-pravničkog i pastoralnog vida.
U uvodnom izlaganju pravnik i politolog dr. Neven Šimac ukazao je na svakodnevna stradanja u svijetu, koja se nažalost ne tretiraju jednako u medijskim izvješćima, pa slijedom toga ni u percepciji ljudi. Tako smo jako osjetljivi kad čujemo da ginu ljudi u Parizu, no ne zanima nas previše kad ljudi ginu u Beirutu, Bagdadu, Maliju, Nigeriji i to isti broj, a možda i veći. K tomu zaboravljamo da su istočni kršćani razmjerno najprogonjenija vjerska skupina u svijetu. Tomu je dodao i podatak o kretanju nezaposlenosti u Europi i Hrvatskoj, te upozorio na činjenicu da većina terorističkih napada u Europi dolazi od druge ili treće generacije ljudi koji su već živjeli u EU. U toj je situaciji dobro razumjeti što se zbiva s migracijama, kako Europa gradi svoju migracijsku politiku, kako se od slobode kretanja roba, usluga, kapitala, došlo do slobode kretanja ljudi, i gdje su tu suverena prava država članica, rekao je, te u nastavku pojasnio osnovne pojmove koji se koriste u svakodnevnom govoru: migrant, izbjeglica, tražitelj azila.
U Europskoj uniji živi 508 milijuna ljudi, od toga 33 milijuna useljenika, od toga 21 milijun koji je došao iz ostatka svijeta, i 12 koji ne žive u svojoj državi, članice EU, nego nekoj drugoj. Procjena je da će stanovništvo 2050. porasti na 525 milijuna. Usporedno s time naveo je kako s jedne strane podaci pokazuju da Europa stari i kopni, da je broj umrlih veći nego broj rođenih, a s druge strane Europa je prostor najvećeg useljenja. Lani je u EU ušlo oko milijun ljudi, u ovoj i sljedećoj godini se očekuje isti priliv za svaku godinu, a najviše su useljenika udomile Njemačka, Velika Britanija, Francuska i Italija, no upozorio je kako država samostalno odlučuju o dodjeli državljanstva. U nastavku izlaganja Šimac je ukazao na neke pogrešne tvrdnje koje su prisutne kad je riječ o migrantima. Tako tvrdnja da ih je “sve više” do 2015. nije bila točna, jer je broj useljenika bio relativno stabilan. Tvrdilo se da su slabijeg obrazovanja, no kad je učinjena analiza utvrdilo se da su u prosjeku boljeg obrazovanja, nego prosjek EU. Nadalje, ističe se da su “lovci na socijalna prava”. Šimac je ustvrdio da je i to netočno, jer “oni u pravilu ne poznaju svoja socijalna prava i dugo godina ostaju bez njih”. K tomu tvrdnja da više koštaju nego pridonose je također netočna. Na temelju analiza u dvije velike useljeničke zemlje Belgiju i Veliku Britaniju uspostavilo se da zbog nepoznavanja svojih prava, mnogo više pridonose, nego koštaju, jedino što je točno da šalju većinu svojih primanja u zemlju porijekla.
Kao građani imamo dužnost zaštite onih koji bježe od nevolje, rata, strahota, i da u većini ustava suvremenih, demokratskih država postoji dužnost prihvaćanja tih ljudi, rekao je. Važno je znati da se EU dugo vremena nije bavila uzrocima, a uzroci su ratovi u Iraku, Siriji, možda djelomice u Afganistanu, Jemenu, Libiji. Dugo lutanje, dugo nesnalaženje, egoizmi, a sve to rezultira da još uvijek nemamo migrantske politike. Dugo europske zemlje razmišljaju o tome treba li samo integrirati, primiti ljude, poštovati njihove običaje, od njih tražiti da oni poštuju vaše običaje i vaše vrijednosti, ili pak ih treba pokušati asimilirati, tj. pokušati učiniti jednakima vama, da sakriju sve što je njihova originalnost. Europa se bori oko tih vrijednosti, upozorio je Šimac. Na kraju izlaganja osvrnuo se na nedavni susret Komisije biskupijskih konferencija EU (COMECE) u opatiji Heiligenkreuz pod presjedanjem biskupa Egidija Živkovića koordinatora o pitanju izbjeglica, selilaca i integracija COMECE. Istaknuo je kako COMECE ima pravo na dijalog s institucijama EU, te je to pravo iskorišteno, te je ukazano na činjenicu progona kršćana, no upozorilo se i da mora postojati pravo na imigriranje ne samo po socijalnom govoru Crkve, nego i po našim osnovnim demokratskim dokumentima da postoji i ljudska i kršćanska dužnost prihvaćanja izbjeglica, da ih treba tretirati po načelima pravde i milosrđa, da se mora od njih očekivati da poštuju vrijednosti i kulturu i jezik zemalja u koje ulaze, ali isto tako da postoji dužnost djelovanja EU na uzroke migracija. Stoga je u tom duhu izlaganje zaključio naslovom dokumenta koji je potpisao biskup Živković – “Stranac bijah i primiste me”.
Drugi uvodničar o. Tvrtko Barun, voditelj Isusovačke službe za izbjeglice za Jugoistočnu Europu, (Jesuit Refugee Service – JRS) predstavio je rad službe koja ima poslanje “pratiti, služiti i zagovarati” prava izbjeglica i drugih nasilno raseljenih osoba. JRS nastala je u vrijeme vijetnamske izbjegličke krize osamdesetih godina, a prisutna je u Hrvatskoj od početka devedesetih godina. Danas JRS u Hrvatskoj djeluje kao nevladina, i kao katolička organizacija. Inače, središnji ured je u Rimu, a europski u Bruxellesu. Tema migranata i izbjeglica jedan je od pet prioriteta Družbe Isusove kao poslanje, a s obzirom na žarišta u svijetu, služba postoji u 50 zemalja. Barun je istaknuo kako je prije izbjegličke krize u Hrvatskoj JRS bila prisutna u radu s tražiteljima azila, te im je pomagala kroz materijalnu skrb, pravne savjete, kao i pastoralno za one koji su to tražili. Tako se ostvaruje poslanje same JRS, jer “pratiti znači biti s njima upoznati konkretan život, svo djelovanje počinje od toga da bi služili njihovim potrebama i zagovarali njihova prava na svim razinama”.
Posebno se pak osvrnuo na aktivnosti vezane uz izbjegličku krizu, te naglasio kako je JRS prisutna od samoga početka, tj. od prvoga dana dolaska izbjeglica u Hrvatsku. Sam je u prvih mjesec dana u kampu u Opatovcu proveo tri tjedna. Po otvaranju kampa u Slavonskom Brodu, JRS je i dalje prisutna. Iznio je nekoliko brojki vezanih uz izbjeglice. Tako je podsjetio kako je riječ o tri najveće skupine ljudi koji dolaze iz Sirije, Iraka i Afganistana. Do sada je kroz Hrvatsku prošlo oko 655.000 ljudi, od toga 50% Sirijaca, 30% Iračana, 20% Afganistanaca. Prema podacima UNICEF-a, polovicu ih čine muškarci, a polovicu žene i djeca. No, upozorio je kako je posljednjih tjedan dana došlo do velike promjene, te je gotovo 2/3 žene i djece. Dao je i podatak da je od 2004. godine u Hrvatskoj bilo 5000 tražitelja azila, odobreno je 170, od kojih je njih 50 već otišlo u treće zemlje. Od ukupnog broja izbjeglica koji su u ovom valu prošli Hrvatskom, oko 20 ih je zatražilo azil, 3 su dobili pozitivnu odluku, od kojih je već jedan otišao.
Govoreći o aktivnostima JRS u kampu, posebno je istaknuo da služba zapošljava petero ljudi tražitelja azila prije krize, koji pomažu znanjem arapskoga i farsi jezika. Istaknuo je i veliku suradnju svih organizacija koje djeluju u kampu, od kojih su mnoge kršćanskog utemeljenja. No, događaju se susreti organizacija i volontera koji imaju drukčija utemeljenja svjetonazora, ali ih je ujedinio suživot i zajednički rad s istim ciljem pomaganja potrebitima. To pomaže u rušenju predrasuda, te pridonosi boljem međusobnom poznavanju. JRS svoje djelovanje temelji na Kristovu primjeru ljubavi, suosjećanja za marginalizirane, odbačene, napuštene, u potrebi. To su evanđeoske vrijednosti nade, pravne i solidarnosti suosjećanja i poštovanja različitih i kultura i vjerovanja. Stoga su uporište našega djelovanja život i propovijedanje Isusa Krista koji je i sam bio prognanik, te je tek rođen morao bježati u Egipat. Isus je osoba koja je kroz mnoge susrete bila otvorena prema drukčijima i drugima, strancima, rekao je o. Tvrtko, te podsjetio na prispodobe o Samarijancu, stotniku, ženi Samarijanki.
Govoreći o opredjeljenju Crkve za najugroženije, podsjetio je i na prvo putovanje pape Franje na Lampedusu, kao simbol stradanja ljudi. Papa nadalje u poruci za svjetski dan izbjeglica i migranata govori da su izbjeglištvo i migracije veliki izazov pojedincima i društvima, a kršćanski odgovor Crkve mora biti evanđelje milosrđa. Stoga smo u našem djelovanju pozvani tim ljudima pomoći, biti utočište u potrebi, rekao je, te podsjetio na tradiciju koja je razvijena u Njemačkoj, da su crkve kao građevine simbol utočišta sigurnosti i zaštite svima onima koji su te zaštite potrebni. Isusovački izbor ovog poslanja je biti u službi vjere i promicanja pravde, dakle vjera koja traži pravdu, pravda koja ostvaruje vjeru, to je ono što je utemeljenje i Isusovačke službe za izbjeglice, pomoć najsiromašnijima, ljudima koji su ostavili sve iza sebe, članove obitelji, posao, prijatelje, jezik, kulturu, dolaze u nešto što ne poznaju nimalo. Ostavili su jako puno toga iza sebe, i u tom smislu su doista siromašni. Osvrnuo se i na pitanje islamizacije Europe, tj. obrane “kršćanske Europe”. Biti kršćanin nije ni sociološko ni kulturno pitanje, ni politično, već je za kršćanina važno nasljedovati Krista. U Europi je do izbjegličke krize bilo oko 4% muslimana. Ako ih dođe još milijun, to je 1%. Nije pitanje koliko ljudi dolazi, nego je pitanje kršćana i kršćanske Europe koliko kršćani žive svoje opredjeljenje za Krista.
U vrlo živoj raspravi dotaknulo se različitih pitanja i dilema oko izbjegličke krize, no naglašeno je alternativa kršćanskom povjerenju u drugoga, strah. Ima li smisla živjeti stalno u strahu? Ne smijemo podlegnuti strahu, moramo imati odnos prema drugome kao prema Božjem djetetu, jer nas Isus poziva da činimo isto što i on. Dakle, u drugome prepoznavati njega, u strancu, napuštenom. Kriterij spasenja nije politička pripadnost, spolna ili religiozna, rasna, već konkretna ljubav prema osobi u potrebi.