Nakon pokolja u New Yorku i Washingtonu svijet više nije isti. To je svijet u kojem se može povesti rat, a da ga se ne najavi. To je svijet u kojem neprijatelj postoji, ali ga se ne vidi. To je svijet u kojem svi, pa i žene i djeca, mogu biti ciljevi napada. To je svijet u kojem se može ući u zrakoplov i završiti u paklu vatre i pepela. To je svijet u kojem možeš doći na posao u ured i biti prisiljen baciti se s pedesetog kata kako bi izbjegao smrt u vatri ili ruševinama. Bogatstvo ne daje nikakvu sigurnost. Oružja, i najsofisticiranija, ne daju sigurnost. Danas SAD. Sutra možda netko drugi.
Nitko nije u stanju zajamčiti potpunu sigurnost milijuna i milijuna osoba koje se svakog trenutka nalaze na više od tisuću metara od zemlje. Svijet više nikada neće biti isti. Ne znamo do kojeg će stupnja biti moguće spriječiti taj nečovječni terorizam, a da se pritom ne ograničava slobodno kretanja osoba, da se ne zatvaraju granice, da se ne kontrolira strance, da se ne ograniči ona demokracija kojom se diči zapadni svijet i da je se ne izopači.
Onaj koji je izvršio strašni atentat znao je da neće samo na mjestu Svjetskoga trgovinskog centra stvoriti provaliju, već i jaz između država, naroda i nacija. Porast će nepovjerenje prema muslimanskom svijetu i to ne samo prema onima koji su, na vijest o pokolju, plesali na ulicama Ammana već i prema onima koji su se ogradili i osudili atentat.
Bit će sve teže razlikovati legitimne težnje palestinskog naroda od delirija islamskog fundamentalizma koji na svojim oltarima žrtvuje kamikaze koji se ubijaju da ubiju, koji proglašavaju svetu dužnost svakog muslimana na “sveti rat” radi ponovnog osvajanja svakog komadića islamske zemlje.
Potrebna je mudrost! Budući da je drama Bliskog istoka središte krize i da se njome hrane i najekstremnije pozicije jedan je od mogućih odgovora povećanje napora da se pronađe, unatoč gotovo očajnom “statusu quo” dijaloga, neki “modus vivendi” između Izraelaca i Palestinaca, da se postigne bilo kakav uspjeh koji će sniziti vrlo visoku temperaturu na tome području.
Međutim, mogla bi se javiti i druga opasnost, nakon što je Amerika osjetila koliko je i sama ranjiva čak i u samo srce svoga grada simbola. Ta se opasnost sastoji u tome da Amerika podlegne uvijek prisutnoj želji za bijegom u izolacionizam, da se izolira od ostatka svijeta, da ne trpi posljedice odgovornosti i cijenu neuspjeha. Na koncu, da prepusti Bliski istok njegovoj sudbini.
Postoji pretpostavka da neizbježna američka odmazda, koja će biti praćena pravim ratnim stanjem, neće biti upravljena samo protiv eventualnih odgovornih za atentate, već će na neki način obuhvatiti cijeli arapski svijet s eskalacijom postojećih sukoba među zaraćenim stranama u različitim dijelovima svijeta. Upravo to je scenarij koji ne trebamo: novi “hladni rat” između kultura i religija, još dublji rascjep između zapadnog svijeta i ostatka svijeta. (ika-sa)