ŠTO UJEDINJUJE PROTESTANTE I KATOLIKE?

Proteklih je dana u valdeškom hramu u Torre Pelliceu završila godišnja Sinoda valdeških i metodističkih crkvenih zajednica. Na kraju rada 175 sudionika, “velikom većinom glasova”, prihvatilo je dokument “Ekumenizam i međuvjerski dijalog”, koji zamjenjuje tekst kojeg je Sinoda odobrila 1982. godine, te će predstavljati temeljni dokument za ekumensko djelovanje valdeza i metodista. Podijeljen na 7 poglavlja, 70 paragrafa, uz poveći predgovor i zaključak, dokument ponajprije potvrđuje ekumensko nastojanje dvije crkvene zajednice koje “premda žive u podijeljenosti, ispovijedaju jedinstvo Kristove Crkve i iskreno ga žele očitovati.”
Prvo poglavlje zaustavlja se na odnosu s ostalim evangeličkim crkvenim zajednicama s kojima valdezi i metodisti imaju zajedničkih točki, ali isto tako i “dubokih razlika”, osobito što se tiče pristupa biblijskim tekstovima, etike i dijaloga s Katoličkom Crkvom. Nakon analize odnosa s Pravoslavnim Crkvama, dokument cijelo poglavlje posvećuje dijalogu s Katoličkom Crkvom. “Novost ovoga poglavlja – piše u sažetku – u činjenici je da najprije nabraja zajedničke točke između katolika i protestanata, a potom ono što ih dijeli.” Pod naslovom “Ono što ujedinjuje protestante i rimokatolike” nabrajaju se ime Isusovo, “vjera u Boga koji se objavio u Izraelu i Isusu iz Nazareta”, krštenje, slavljenje nedjelje kao dana Gospodnjeg, koncilska ili sinodska predaja premda je, kako pojašnjava dokument, “u rimskom katolištvu koncilska ili sinodska vlast podređena vlasti rimskog Prvosvećenika”.
U dijelu dokumenta pod naslovom “Ono što dijeli protestante i rimokatolike” riječi je o ekleziologiji i poteškoćama koje ostaju o pitanju služenja i papinstva. Potom se spominje problem štovanja Blažene Djevice Marije i različitosti glede etičkih procjena različite prirode (rastava, pobačaj, kontracepcija, odnosi s državom i društvom). Na kraju poglavlja, valdezi i metodisti izjavljuju da su, unatoč poteškoćama, “zahvaljujući ekumenskom pokretu ušli u odnos s mnogim katoličkim stvarnostima i otkrili mogućnost djelomičnog, ali stvarnog zajedništva”. Odmah potom slijedi poglavlje pod naslovom “Naš ekumenski prijedlog”, u kojemu te dvije crkvene zajednice pojašnjavaju načela koja vode njihov ekumenski rad: poslušnost riječi Božjoj, traženje “koncilskog zajedništva” među Crkvama, isticanje odnosa između jedinstva Crkve i jedinstva cijeloga čovječanstva. U posljednja tri poglavlja, dokument se bavi odnosom sa židovstvom, islamom i ostalim vjerama, a naišao je na pozitivni odjek u talijanskim katoličkim krugovima. (dl)

GRIJEH KLEVETE: OTROV JE ZMIJAMA POD JEZIKOM

Psalamskim stihom “Otrov je zmijama pod njihovim jezikom” te podnaslovom “grijeh klevete” biskup talijanskog grada Isernije Andrea Gemma svojim dugačkim pastoralnim pismom upozorava na teški grijeh klevete, tj. iznošenja neistine o drugim ljudima. Govoriti loše o drugima jedno je od najraširenijih ponašanja na društvenoj razini, a nažalost i na crkvenoj, ističe odmah na početku svojega pisma biskup Gemma. Za biskupa nema nikakve sumnje: kleveta je “tako sramotni grijeh da nema riječi kojima bi ga se nazvalo i nad njim se dovoljno zgražalo”, nazivajući ga “najizvrsnijim sotonskim grijehom koji je, osim toga, plod mržnje i bezrazložne razarajuće volje”.
Na početku pastoralnog pisma, biskup govori o “uzorku” oklevetanog čovjeka, Isusu Kristu. On je, nadasve na završetku ovozemaljskog života, morao pretrpjeti cijeli niz okrutnih kleveti, osobito onu da “ima Beelzebula”, tj. “poglavicu đavolskog”. Nakon Isusa, i njegovi su nasljednici i štovatelji, apostoli, bili neprestalno klevetani, što je dovelo do brojnih mučeništava u kojima se mučenicima potpunoma uništavalo dostojanstvo i poštovanje. Zbog toga je kleveta, od početaka kršćanstva i Crkve, viđena kao teško zlo, teški grijeh koji je priječio put do spasenja i svetosti. Biskup Gemma spominje i dva “oklevetana čovjeka” našega doba, don Orionea i papu Pavla VI. koji su bili žrtvama teških kleveta na moralnom planu koje su se poslije pokazale “čistim pokvarenim izmišljotinama”.
U svome pastoralnom pismu, biskup Gemma potom nabraja obilježja grijeha klevete. “Kada netko shvati da drugi napreduje i da mu je dobro, a on umjesto da u tome bratski uživa trpi čak toliko da se razboli, počinje smišljati kojekakve zloće kako bi mu zbog zavisti i ljubomore naškodio”, riječ je o kleveti, navodi biskup te nastavlja da klevetnik u takvom slučaju “pribjegava ‘profinjenim’ i đavolskim djelima, te izmišlja bilo kakvu prigodu da bi se na drugoga ‘nabacio’ klevetom koja će ga uništiti”. Biskup Gemma dublje objašnjava ponašanje klevetnika kojega na taj grijeh navodi “gluha mržnja” prema onome tko je “predmetom njegove zavisti”, te navodi da je klevetnik u sebi osoba puna “negativnih osjećaja”, a često ipak izgleda “sjajna osoba puna duha” o kojoj se nikad ne bi pomislilo nikakvo zlo jer je “tako zauzeta, tako ‘savršena’, tako otvorena”. Ono što je najgore, ističe biskup Isernije, jest činjenica da klevetnik uništava “sve što vrijedi, što dobiva na značenju, što je dobro i što je zdravo”.
A što je s oklevetanim? Prema riječima mons. Gemme on može očekivati “veliku plaću Božju, jasno je, ne uvijek u ovome životu, no svakako u nebu”. Ipak, to ga ne oslobađa obveze da nastoji ispraviti klevetu, da traži istinu. No, onaj koji bi trebao prije svih naći i izreći istinu jest klevetnik, koji bi prikladnim pa čak i javnim istupima morao ispraviti taj grijeh! U protivnome “čak je u opasnosti vječne osude, jer njegove klevete često prouzročuju teške štete i duboko ranjavaju oklevetanog.”
Završetak pastoralnog pisma posvećen je kršćanskoj zajednici koju biskup Gemma poziva da se čuva grijeha klevete. “Prema zlu ne smije se nikada biti tolerantan, već ga se mora iskorijeniti i uništiti”, zaključuje mons. Gemma. (dl)

OCEANIJA – “ŠARENILO OTOKA” S 28% KATOLIKA
U Vatikanu će 22. studenoga započeti posebno zasjedanje Biskupske sinode za Oceaniju. Taj se kontinent sastoji od stotine otoka na kojima živi gotovo 30 milijuna ljudi, od kojih su preko 8 milijuna katolici, te predstavljaju 28% pučanstva. Na dva otoka – Wallisu i Futuni – živi čak 99% katolika. Katolička Crkva u Oceaniji ima 119 biskupa, 5.109 svećenika (bilo biskupijskih, bilo redovnika), 157 trajnih đakona, 2085 redovnika koji nisu svećenici. Redovnica ima 11.872, a vjeroučitelja 12.658.
U drugoj polovici kolovoza objavljeno je “radno sredstvo”, tj. radna građa za tu Sinodu. U dokumentu se podsjeća da je Crkva u Oceaniji mlada. Naime, prvi puta dolazi u dodir s kršćanstvom u XVI. st, a prvi “val” misionara na to područje dolazi tek stoljeće kasnije. Sustavno misionarsko djelovanje započinje u XIX. st, a tek u drugoj polovici XX. st. Katolička Crkva mogla je uspostaviti biskupije koje su pokrivale cijelo područje te imenovati mjesne biskupe. Oceaniju su evangelizirali i mučenici poput blaženoga Diega Luisa de San Vitoresa, španjolskog isusovca, Pietra Chanela, prvoga oceanijskog sveca, francuskog mariste koji je mučen 1841. na otoku Futuna, te blaženog Giovannija Mazzucconija del Pime, mučenog 1855. u Papui Novoj Gvineji.
U toj mladoj Crkvi puno je poleta, snage, nade i kreativnosti, a osobito na Papui Novoj Gvineji i pacifičkim otocima, dok se u Australiji i Novom Zelandu primjećuju znakovi umora i podijeljenosti uzrokovane sekularizacijom. Na brojnim pacifičkim otocima katoličke su zajednice izuzetno male, nemaju puno materijalnih sredstava te ovise o pomoći iz inozemstva.
Radni materijal ističe da je različitost uljudbi široka, da se “proteže” od planinskih sela s gospodarstvom “preživljavanja” do urbaniziranog i industrijaliziranog društva. U Polineziji i Mikroneziji brojna su mala i jednokulturalna društva. U Australiji i Novom Zelandu prevladavajuća kultura je ona zapadnjačka, i to zbog jakog useljavanja. Na tim područjima velike probleme imaju manjine poput domorodaca-Aboridžina u Australiji i Maora na Novom Zelandu. Upravo je Crkva najzauzetija ustanova u obrani njihovih prava i protiv rasne nesnošljivosti, te pojačano nastoji očuvati tamošnje izvorne kulture. Tamošnja je Crkva razvila dobre odnose s tradicionalnim domorodačkim kulturama, koje su obdarene velikim smislom za sveto, za poštivanje predaje i autoriteta, jakim obiteljskim i zajedničarskim osjećajem, smislom za radost i zahvalnost prema životu i darovima prirode.
Teži je odnos sa zapadnjačkim stilom života koji je obilježen moralnim relativizmom. Brojni odgovori na upitnik, poslan mjesnim Crkvama, materijalizam pokazuju kao glavnu napast za narode Oceanije. Obavijesna sredstva promatraju se sa sumnjom jer su vulgarna, banalna, te odbacuju bilo kakvu moralnu obvezu.
Što se tiče inkulturacije vjere, građa opisuje različite oblike kojima su domorodačke kulture obogatile liturgiju i pobožnosti Katoličke Crkve u Oceaniji. Među njima su i uvođenje mjesnih jezika u molitve i čitanja. U obredima se sudjeluje bolje, s većim žarom jer su prihvaćeni zajednički znakovi poput plesa, glazbe i tradicionalnih pjesama. Crkve se često grade upravo tradicionalnim stilom, a ukrašavaju se slikama ili kipovima mjesnih umjetnika. I kateheza se služi tradicionalnim pričama i pjesništvom. Hodočašća i procesije pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji i svecima, koje su misionari uveli još u XVI. st, razvili su se i obogatili mjesnim simbolima i običajima. Tradicionalne geste dijelom su liturgija pomirenja. Katolička religioznost vidljiva je u velikoj pobožnosti prema Djevici Mariji, koju se časti u svim dijelovima Oceanije kao “pomoćnica kršćana” i Kraljica mira.
Glede odnosa s ostalim vjerama, radni materijali izvješćuju o povratku istočnjačkim filozofijama, poput joge ili duhovnosti New agea. Budizam je u porastu u Australiji zbog nedavnih useljavanja, a islam je isto tako zastupljen na mnogim dijelovima Oceanije, te su česti međuvjerski razgovori, kao npr. na otocima Figi. Židovstvo je prisutno u velikim gradovima te predstavlja kulturalnu, intelektualnu i vjersku snagu. (dl)