ŠTO ZAGREBAČKI NADBISKUP MISLI O ČETVRTOM UGOVORU IZMEĐU REPUBLIKE HRVATSKE I SVETE STOLICE?
Malo je biskupa u Europi koji su se tako javno zauzimali za Židove kao kardinal Stepinac – Crkve ne želi uvesti crkveni porez – “Božićna poslanica” donijela konkretne plodove u hrvatskome društvu
Krk, 13. 9. 1998. (IKA) – Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup Josip Bozanić dao je za rujanski broj mjesečnika krčke biskupije “Kvarnerski vez” svoj prvi intervju nekim novinama od svoga preuzimanja vodstva zagrebačke nadbiskupije. U tome razgovoru, koji je vodio glavni urednik novina Anton Šuljić, nadbiskup Bozanić se posebno osvrnuo na skori posjet Svetog Oca Hrvatskoj, proglašenje blaženim kardinala Alojzija Stepinca, te je govorio o gospodarskom ugovoru između Republike Hrvatske i Svete Stolice.
Govoreći o četvrtom, još uvijek, nepotpisanom ugovoru, između Republike Hrvatske i Svete Stolice nadbiskup Bozanić je rekao: “Taj ugovor nam ostaje kao zadatak i obveza, sukladno dogovoru na samom početku pregovora. Sigurno je i to da postoji stanovita otvorenost i na jednoj i na drugoj strani. Vidjeli smo da s državne strane postoji volja da se, sada u prilici posjeta Svetoga Oca, ta stvar i ubrza. Međutim, teško mi je reći kad će posao biti završen, jer je to, kako i sami pretpostavljate, dosta težak ugovor, koji traži dosta dugoročan i zahtjevan posao, tako da je sada teško prognozirati. Svakako ima nekoliko elemenata koji ulaze u taj ugovor. Prvi je taj da su Crkvi oduzeta stanovita dobra, a ta je dobra Crkva imala i njima se služila u smislu svoga poslanja, pa sada bez njih ne može primjereno djelovati. To je jedna stvarnost koja treba ući u ugovor. Druga je povezana i temeljena na našem Ustavu, a temelji se i na stavovima suvremene demokracije, tj. da država u djelovanju Crkve prepozna korisno djelovanje na području odgoja, kulture, znanosti kao i na socijalnom i drugim područjima. I s te strane, ako Crkva korisno djeluje u nekom društvu, kad pomaže Crkvi takvo djelovanje, država ne daje Crkvi, već zapravo indirektno pomaže samoj sebi, jer je za društvo uvijek lakše da neku takvu aktivnost vrši Crkva. Ako govorimo i samo ekonomski, to i manje košta. Drugi, dakle, element koji ulazi u ugovor je prepoznavanje toga korisnog djelovanja Crkve na području odgoja, kulture, znanosti, na socijalnom polju i sl. Treći element koji ulazi u ugovor je da je u vidu potrebno imati sve vjerske zajednice od kojih pred državom svaka od njih ima ista prava. Dakako, svaka se vjerska zajednica pred državom predstavlja i u odnosu na broj svojih članova pa ima potrebe srazmjerno tome broju”.
Na pitanje novinara znači li to da Crkva u Republici Hrvatskoj neće imati “crkveni porez”, kao u Njemačkoj ili Austriji, predsjednik HBK je odgovorio: “Mi sigurno nećemo ići na crkveni porez. Crkva ne želi da vjernici preko crkvenog poreza sudjeluju u njenom financiranju. Kod nas se takav porez neće uvesti, premda se kod crkvenog poreza može raditi i o sasvim pravednoj stvari. Sam je, naime, pojam crkvenog poreza malo instrumentaliziran. Ako se plaća porez za zdravstvo, za školstvo, zašto bi bilo čudno ako bi se on plaćao i za crkveno djelovanje. No, još jednom moram reći da se u četvrtom ugovoru ne radi o crkvenom porezu u strogom smislu te riječi”. Nadbiskup Bozanić je također istaknuo da neki predlažu da Crkva postupi jednako kao i svi oni kojima su komunističke vlasti nacionalizirale imovinu, te da traži potpuni povrat u skladu sa zakonom: “Istina je da Crkva nije privatnik i da njezina dobra nisu privatna, nego su dobra zajednice i društva pa su prema tome opća, te se koriste za dobro Crkve, vjernika i naroda. A što se tiče prepoznavanja korisnog djelovanja Crkve, to je možda nešto jednostavnije, u smislu da, ako se to provede, na temelju broja vjernika ili nekih institucija, Crkva dobije stanovitu pomoć. Takvu pomoć onda mogu dobiti i neke druge vjerske zajednice, ali opet u skladu s brojem svojih članova i aktivnosti koje vrše. Jer, ne bi li netko vršio društveno korisne aktivnosti ne bi spadao niti pod to načelo”.
Osvrćući se u razgovoru na skori posjet pape Ivana Pavla II. nadbiskup Bozanić je posebno istaknuo: “Sigurno je da će taj posjet biti stanoviti nastavak na onaj prvi iz 1994, ali bit će to i jedan, ja se duboko nadam, novi iskorak Svetog Oca, jer on stalno pokazuje kako se ide i ispred i naprijed otvarajući nove putove i nove horizonte. Možemo, dakle, očekivati nove izazove i nove smjernice koje će nam Sveti Otac dati u Zagrebu, Mariji Bistrici i Splitu”. Veći dio razgovora posvećen je i proglašenju blaženim kardinala Alojzija Stepinca, za što nadbiskup ističe da je to posebno priznanje Crkvi u Hrvata, ali i hrvatskome narodu. Važnost i značenje kardinala Stepinca za zagrebačku nadbiskupiju, te cijelu Crkvu u Hrvata, predsjednik HBK sažeo je u tri razdoblja života budućega blaženika: “Osobito je zanimljivo prvo razdoblje u kojem je nadbiskup Alojzije Stepinac zauzeto pastoralno djelovao. On je reorganizirao pastoral Zagreba osnivanjem novih župa i zahvaljujući tim novoosnovanim župama Crkva je u Zagrebu lakše mogla djelovati u vrijeme komunizma. To je vrijeme kad se on isto tako posebno zauzimao u radu sa sveučilištarcima. Promicao je i socijalnu pravdu, ne samo u radu s Caritasom, nego i na druge načine. … Drugo, ratno razdoblje, posebno je delikatno i osjetljivo. U njemu se nadbiskup Stepinac pokazao kao čovjek koji ima osjećaj za ljudska prava. Osobito tada kada je dignuo glas za ugrožene i obespravljene i to u teškom ratnom razdoblju kada to nije bilo lako učiniti. On se glasno i otvoreno zauzimao za Židove. Dok s današnje povijesne perspektive gledamo na zauzimanja pojedinih biskupa pa i biskupskih konferencija po drugim zemljama Europe, ne nalazimo mnogo crkvenih pastira koji su tako jasno govorili u obranu Židova kao što je to činio nadbiskup Stepinac. No, on se zauzimao za sve obespravljene i ugrožene, što ga uzdiže na najviši vrh svjedoka vjere i čovjekoljublja. Kao takav kardinal Stepinac je vrijedan divljenja i poštovanja. Treće razdoblje je obilježeno šutnjom i trpljenjem u zatvoru i kasnije u zatočeništvu u Krašiću. Mogli bismo reći da je u tom razdoblju on svjedok i mučenik koji je najjače progovorio upravo svojom šutnjom, ali i jasnim stavom koji mu nije dopustio da se pokoleba. S druge strane je bio svjedok u vremenu u kojemu se nije moglo svjedočiti riječima nego trpljenjem. On je izabrao ostati s narodom i biti s narodom pa bilo to i pod cijenu života. I takav nepokolebljiv, stamen u vjeri, ljudskom i vjerničkom dostojanstvu i nadasve trpljenju – kardinal Alojzije Stepinac postao je svjetlo za mnoge obavijene mrakom vremena u kojem smo živjeli. Hvala Bogu, to svjetlo danas se probija na vidjelo i postaje vidljivo svima, osobito kada kardinala Stepinca Sveti Otac Ivan Pavao II. uzdigne na čast oltara za čitavu Katoličku Crkvu”.
Na kraju razgovora, zagrebački je nadbiskup, odgovarajući na novinarev upit ima li konkretnih odgovora u društvu na nadbiskupovu božićnu poslanicu, rekao: “Mora se shvatiti narav crkvenog djelovanja. Crkva u rukama nema izvršnu vlast, niti izvršni domet djelovanja, kada se radi o socijalnom, kulturnom ili nekom drugom području. Crkva radi na sebi vlastiti, specifični način. U tom smislu treba shvatiti i poruke koje ste spomenuli. Ne bih rekao da je sve ostalo samo na odjeku, na komentarima. Ono što je rečeno sigurno ima posredno djelovanje. To se i osjeća. Stvara se novo ozračje, novi kriteriji, pa i samo komentari i diskusije kao i podijeljenost stavova u odnosu na određene argumente govore u prilog da je nešto zahvatilo u živo. A ono što se zahvati u živo sigurno, prije ili kasnije, ima neke posljedice. Mislim da su u tom smislu i moje poruke polučile stanovite posljedice i šire nego što je usko crkveno područje. U prvom redu su izazvale nova gledanja i nove kriterije unutar same Crkve, a onda i u društvu”.
Podsjećajući na zahtjev nove evangelizacije i izazove koji se pred Crkvu stavljaju uoči trećeg tisućljeća, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije je zaključio: “Danas primjećujemo veću otvorenost ljudi za duhovne vrednote. Vidimo kako mnogi traže svjetlo vjere, čak i tamo gdje se to nekad nije javno izražavalo niti tražilo. Ne samo na uskom vjerskom području, nego i šire. Razvoj društva pa i razvoj znanosti ide pravcem u kojem se sve više osjeća da je potrebno svjetlo vjere da bi se pravo usmjerila budućnost. Počevši od ekologije pa do medicine i tako redom. Crkva ima stoga velike zadatke i ona se stalno mora vraćati na izvore svoje vjere, a to je Riječ Božja i sakramenti da bi iz njih crpila snagu te mogla reći pravu riječ za čovjeka koji sada živi i koji sada treba osmisliti svoj život”.