Izići iz zablude lažne neutralnosti, voditi računa o odgojnim promašajima i sposobnost da se uvijek bude korak ispred tehnike, tri su karakteristike o kojima treba voditi računa u odgojnom obraćenju

U ime Hrvatske biskupske konferencije srdačno pozdravljam sve sudionike ove Svečane pedagoško-katehetske sjednice, koja se u okviru Katehetske ljetne škole održava u hramu naše kulture, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
U središtu našeg razmatranja je katolički vjeronauk u hrvatskim javnim školama kao doprinos cjelovitom odgoju i obrazovanju u našem pluralnom društvu. Nastava katoličkog vjeronauka u javnim školama temelji se na načelu o pravima roditelja na vjerski odgoj djece koje je zajamčeno mnogim međunarodnim dokumentima, počevši od Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, od 10. prosinca 1948, kao i hrvatskim zakonima.
U slobodnoj i demokratskoj hrvatskoj državi, nakon javne diskusije i propisane procedure, došlo je do sklapanja međunarodnog Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture. Time se po primjeru drugih zapadno-europskih zemalja međunarodnim ugovorom propisao i osigurao položaj i narav katoličkog vjeronauka u našim javnim školama.
Uvođenjem katoličkog vjeronauka u naše javne škole daje se posredni doprinos pluralnoj, ekumenskoj i dijaloškoj orijentaciji naših javnih škola, jer se time promiču ista prava za sve konfesije. Ujedno se, pak, poštujući pravo savjesti, jamči temeljno pravo roditelja, kao i mladih, na izbor odgoja i sudjelovanje u odgoju i obrazovanju u javnim školama.
Po onima koji slobodno izaberu katolički vjeronauk kao jedan od školskih predmeta i po nastavnicima vjeroučiteljima koji se za to zvanje pripremaju u crkvenim teološko-pedagoškim učilištima Katolička Crkva u Hrvatskoj daje znatan doprinos odgoju i obrazovanju u hrvatskom društvu.
U suvremenom odgoju svjedoci smo nečega što bismo mogli nazvati odgojna drama. Ta se drama sastoji u činjenici da naša zapadna kultura postavlja sama sebi sljedeće pitanje: hoćemo li još moći odgajati, prenositi jedan uređeni skup znanja i vrednota koji su oblikovali naš horizont, i u kojem smo se razvijali stvarajući oblike života koje smatramo vrijednima? Ne dolazi li do procijepa, razdvajanja, odbijanja, do neke vrste ponora među generacijama, kojega ne možemo premostiti?
Mnogi se pitaju: nismo li krivi za prelazak od ideje slobode do tolerancije, od tolerancije do permisivizma. Stoga, nismo li krivi za praktičnu nesposobnost odgajanja?
Svatko od nas u vlastitom iskustvu nalazi mnoga od tih pitanja koja se rađaju u svim odgajateljima, ne samo u učiteljima, nego i u roditeljima i vjerskim odgajateljima.
Stoga se pojavljuje strah od odgajanja, bojazan da se nećemo znati ponašati; povlačimo se i odgoj povjeravamo prije svega mehaničkim, vanjskim metodama.
Nalazimo se pred stanovitom krizom odgoja općenito, dakle i odgoja shvaćenog kao odgojne vrijednosti. Ta kriza traži kvalitativan skok, prijelaz, kršćanski rečeno, zahtijeva obraćenje.
U čemu se sastoji odgojno obraćenje koje stoji kao izazov pred svim odgojiteljima na pragu trećeg tisućljeća?
Kratko ću nabrojati tri karakteristike koje su bitne za kvalitetan iskorak koji se traži od odgojnog zalaganja.
1. Prva je: izići općenito iz lažne neutralnosti, kao da odgoj ne uključuje izbor vrednota. Izići, dakle, iz zablude lažne neutralnosti, koja olakšava prijelaz od tolerancije ka permisivizmu. Potrebno je prihvatiti izazov da podučavanje, samo strogo podučavanje, ima odgojnu vrijednost, koja ne može biti stavljena u zagrade.
Podučavanje zahtijeva uvijek kvalitetni moralni izbor. Zbog toga, na pitanje: kakve učitelja trebamo za treće tisućljeće, odgovor glasi: potrebne su nam poštene, časne, hrabre osobe, sposobne preuzeti odgovornost. U protivnom ćemo imati tehničare koji će ispred sebe staviti strojeve za prijenos podataka. Stoga za nas vjerska pouka u javnim školama jest katolički vjeronauk, a ne neki neutralni religijski predmet koji bi mogao biti potpora nekom vjerskom sinkretizmu.
2. Druga je karakteristika: znati voditi računa o odgojnim promašajima.
Odgojni promašaji su očito samo djelomični promašaji, razočaranja, odgajateljske gorčine koje moramo prihvatiti i uključiti u našu želju podučavanja i odgajanja. Ne može se, naime, govoriti o pravim odgojnim promašajima, ako ne promatramo cjelinu života jedne osobe.
Nema nepogrešivih recepata za odgojne procese. Nije ih posjedovao ni sam Gospodin Isus: inače ga Juda ne bi izdao, Petar zanijekao, a ostali apostoli ostavili.
Voditi računa o djelomičnim odgajateljskim promašajima, dajući im prijateljsko lice i prihvaćajući ih, veoma je važan kvalitativan skok. Ovo se odnosi više na roditelje, nego na odgajatelje, posebno kada roditelji počinju sami sebe kriviti, smatrati se nesposobnima i povlačiti se.
Božje odgojno djelovanje u odnosu na njegov narod, kao što možemo vidjeti u Bibliji, sastoji se u ponavljanju, u popravljanju prekinute niti, čineći je još dragocjenijom, ispravnijom. Prekrasan primjer je evanđeoska parabola o izbgubljenom sinu (usp. Lk 15, 11-32) koja nam daje naslutiti duboku božansku sposobnost da ponovno sastavi potku koja se prekinula, čineći je još ljepšom.
Potrebno je imati veliku hrabrost, puno poniznosti, zaboraviti samog sebe, imati vjeru u Boga, strpljenje, jer odgajanje je djelo koje posvećuje prije svega onoga koji odgaja.
3. Treća karakteristika važna za kvalitativan skok je sposobnost da se uvijek bude korak ispred tehnike.
Moramo ući u područje tehnike, da bismo je upoznali i vrednovali, ali s hrabrošću da budemo korak naprijed, da se ne pustimo prestrašiti njome.
Na koji način?
Prije svega, usvajanjem sadržaja onoga što podučavamo. Objasnit ću primjerom jedne židovske priče koja govori o čuvenom rabiju Aquivi. Jednom za vrijeme obreda veliki svećenik sinagoge pozva učitelja Aquivu da pročita jedan odlomak iz Tore. No on se ne htjede popeti na propovjedaonicu. Njegovi mu učenici rekoše: “Učitelju, nisi li nas ti sam učio da je Tora naš život i dužina naših dana? Zašto onda odbijaš da se popneš za propovjedaonicu?” Učitelj Aquiva odgovori: “Odbijam da čitam odlomak iz Tore samo zato jer se nisam pripremio danas razmatrajući ga dva ili tri puta sam. Ne mogu se dati riječi Tore zajednici, a da ih prije toga nismo razjasnili dva tri puta samima sebi”.
Upravo to nam omogućava da stojimo pred strojem, jer stroj, kompjutor, govori po uputama, dok onaj koji podučava mora podučavati prema onome što posjeduje iznutra. Samo usvajanjem sadržaja moguće je da učitelji budućnosti budu ispred tehnologije, da budu učinkoviti, jer duša je ona koja daje puninu podučavanju, koja osobnim svjedočenjem daje snagu i životnost.
Zaključujem: zvanje odgojitelja, učitelja i vjeroučitelja danas nije lako. Međutim Bog odgaja svoj narod i vodi našu budućnost. Budućnost našeg hrvatskog naroda na pragu trećeg tisućljeća je u rukama naših odgojitelja, učitelja i vjeroučitelja. Molimo i želimo da oni budu časni i hrabri svjedoci i uzori onima kojima su poslani da ih poučavaju. Neka svi koji djeluju po katoličkom vjeronauku u našim školama budu suradnički otvoreni u velikom i prevažnom djelu odgoja mladih generacija u suvremenom hrvatskom društvu.