Zagreb, (IKA) – HKD sv. Jeronima priredilo je 9. studenoga u dvorani Družbe Isusove u Palmotićevoj ulici u Zagrebu skup u povodu 100. obljetnice osnutka Hrvatskoga katoličkog akademskog društva “Domagoj”. Uime isusovaca okupljene je pozdravio o. Vladimir Horvat. Ravnatelj Jeronimskog društva prof. Radovan Grgec pročitao je brzojave i pozdrave pristigle uoči održavanja skupa. Istaknuo je zatim kako su pod krovom Jeronimske palače i dvorane na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu djelovali prvi članovi “Domagoja”, osnovanog 1906., i Seniorata, vrhovništva Hrvatskoga katoličkog pokreta, osnovanog 1912., Ljubomir Maraković, Josip Andrić, Petar Grgec, Velimir Deželić, Rudolf Eckert i Petar Rogulja. Tu je neko vrijeme “Domagoj”, djelujući pod duhovnim vodstvom o. Bonifacija Perovića, imao svoje sjedište, a u istoj zgradi izlazile su jeronimske publikacije poput tjednika “Obitelj”, dnevnika “Hrvatska straža”, kalendara “Danica”, almanaha “Selo i grad”, dok su se u Jeronimskoj dvorani održavali Socijalni tjedni, gospodarski tečajevi za selo, marionetske priredbe i sl. U HKD-u sv. Jeronima djelovali su i članovi ostalih grana katoličkog pokreta (“orlovi”, “križari”, članovi Katoličke akcije), čijim se ocem smatra krčki biskup Antun Mahnić.

Unatoč opasnosti vukovskoga i garašaninovskog ekstremnog nacionalizma koji je rezultirao člankom “Do istrage naše ili vaše” u “Srbobranu”, Mahnić, “Domagoj” i demokršćanska Pučka stranka bili su orijentirani jugoslavenski, nadajući se da će u Jugoslaviji Hrvatima biti bolje nego u Austrougarskoj. (Ipak, P. Grgec i J. Šimrak, kasniji biskup križevački, u osječkom su se “Hrvatskom listu” usprotivili obnavljanju Pučke stranke nakon odlaska njezina predsjednika Barića u beogradsku vladu, a mladi domagojci oko Hrvatske straže objavili su peticiju protiv svojega duhovnika koji je, kao i neki drugi katehete, glasao za Jeftića.) “Domagoju” i Senioratu prigovaralo se i zbog njihove politiziranosti, koja nije bila u skladu s enciklikom Pija XI. “Ubi arcano Dei”, no kasniji su pape, pogotovo nakon II. vatikanskog koncila, bavljenje politikom kao brigom za opće dobro proglasili dužnošću katoličkih laika, i time zapravo rehabilitirali domagojsko shvaćanje odnosa vjere i politike.

Nakon II. svjetskog rata nadbiskup Stepinac raspustio je sve ogranke Katoličke akcije kada su jugokomunističke vlasti zatražile popise njihovih članova. Tako su prestali postojati i “Domagoj” i Križarsko bratstvo (nakon propasti komunističke Jugoslavije reaktivirano ponajviše zaslugom dr. Lava Znidarčića). Mnogi domagojci bili su izvrgnuti komunističkom teroru, kao i prvi predsjednik Katoličke akcije dr. Ivan Protulipac, ubijen 1946. u Trstu. Sve te grane katoličkog pokreta izdanci su Prvoga hrvatskog katoličkog sastanka 1900. u Zagrebu. O njemu je na skupu govorio tajnik Jeronimskog društva dr. Stanislav Vitković, izrazivši žaljenje što mlađi naraštaji tako malo znaju o tim zbivanjima. Upozorio je na neke programatske članke kanonika Korenića, kao i na hrabrost i požrtvovnost A. Mahnića i P. Rogulje, nakon smrti kojih (1920) izbija antagonizam među raznim granama HKP-a, neutraliziran tek po uspostavi komunističkog režima, koji je članove svih tih ogranaka smatrao narodnim neprijateljima.

Kao i o Hrvatskom katoličkom sastanku, malo se zna i o književnom djelovanju proizašlom iz njega, započetom već 1904. u almanahu “Luč” i nastavljenom uglavnom u okružju “Domagoja”, npr. u “Hrvatskoj prosvjeti”. O tim aspektima katoličkog pokreta na skupu je govorio dr. Vladimir Lončarević, autor dviju zapaženih monografija s toga područja.