Strah i nada u godini povratka

Europska komisija “Justitia et pax”

Komsija “Pravda i mir” BK BiH, u prigodi susreta potpore i zajedništva Europske komisije “Justitia et pax” u Banjoj Luci 14. i 15. ožujka 1998, smatra svojom obvezom progovoriti o stanju, koje plaši, ali i pozvati na nadu koja hrabri. Svaki govor o poratnom stanju, nažalost, s pravom počinje ratnim nepravdama. Komisija na ovom mjestu ne želi ulaziti u razglabanje razloga i povoda rata. Ne zato što o tome ne bi imala što reći, nego zbog toga što smatra da to ne koristi svrsi kojoj u ovom trenutku težimo. K tome, oni kojima je doista do istine o svemu što se ovdje događalo stalo, imali su obilje načina da je saznaju. Onima, koji je ne žele, ni naše podrobno izlaganje ne bi pomoglo. Premda nam se čini da sve snage srca, duha i razuma treba posvetiti posljedicama rata kako se ne bi trajno onemogućila izgradnja mira, moramo napomenuti kako se nespremnost međunarodne zajednice da jasno označi uzroke, pokretače i promicatelje brutalne agresije pretvorila u gotovo nepremostivu psihološku prepreku za iskorak iz stanja zaustavljenog rata u stanje povjerenja i pravednog mira.
Stanje ni rata ni mira
Kako ne osjetiti strah, tjeskobu i razočaranost tolikih obitelji i mladih, koji nakon ovoga u ratu proživljenog, danas zavide onima koji su iz ove zemlje otišli na početku rata. Kako se ne upitati što za budućnost ove zemlje znači činjenica da sve veći broj mladih i visokoobrazovanih ljudi, u godini najavljenog povratka, preko dobro organizirane mreže posrednika odlazi u prekomorske zemlje? Gdje su razlozi njihove izgubljene nade da će s prestankom nepravednog rata u ovoj zemlji zavladati pravedan mir? Oni osjećaju bolje nego mi to možemo i izreći da je u ovoj zemlji, uz sva nastojanja međunarodne zajednice i tolikih ljudi dobre volje, rat stao ali mir nije počeo.
Mir nije odsutnost rata, nego mogućnost normalnog življenja za sve. Takvog mira za one najslabije nema još ni na pomolu. Svi se pitamo zašto? Počinjeni zločini i priznati rezultati agresije pothranjivani i oživljavani medijskim sustavnim širenjem mržnje, težnjom za dominacijom i grupnim egoizmom pretvaraju ovu zemlju u živi pijesak. U njemu tonu i sva nastojanja da se priznaju i zaštite temeljna prava i dostojanstvo čovjeka, jer je čovjek.Rezultate agresije i rata nije moguće poništiti samo jamčeći bezuvjetno pravo na povratak na području cijele države. Za povratak je nužno stvoriti uvjete. Nakon svega što je vezano uz izgon iz doma i domovine ovim ljudima (preko 2.680.000 prognanih) učinjeno, tu se ne radi o njihovu temeljnom pravu na povratak, nego i obvezi svih, a prije svega lokalnih političara, da im to omoguće. Ovi ljudi su bili prisiljeni otići, izgubivši sve što su imali. Prepuštajući teret povratka samo njima, ostavlja se da nepravda trajno živi u tim ljudima. Sjeme te nepravde bi s vremenom urodilo plodovima novog zla. Zato pravo na povratak pretpostavlja: fizičku sigurnost, ravnopravnost, dom i mogućnost življenja od vlastita rada. Ne možemo odoljeti prigodi da upravo iz Banja Luke, iz koje su miroljubivi ljudi protjerani bez razloga, pozovemo na zalaganje za pravo na povratak sve one koji se iskreno trude da Bosnu i Hercegovinu učine domovinom svih njezinih građana.
Ljudska prava i interes naroda
Tko su graditelji pravednog mira u državi Bosni i Hercegovini? Ako na mnogim stranama nije bilo volje reći tko su začetnici i provoditelji rata, neophodno je ovim ljudima ovdje glasno kazati tko su graditelji mira i promicatelji pomirenja. Ta zadaća pripada prije svih onima kojima je međunarodna zajednica dala sva sredstva pa i ona prinude nad svima koji nisu voljni poštivati ljudska prava svih građana ove zemlje.
Držimo krivim mišljenje da tumačenje i provođenje potpisanoga i dogovorenog treba prepuštati domaćim predstavnicima vlasti i nakon njihove dokazane nespremnosti da to stvarno i učine. Nitko nema pravo na dvojbu u izboru između pravednih rješenja stranih predstavnika i nepravednih rješenja domaćih moćnika. Premda predstavnici međunarodne zajednice ne mogu zanemariti prijedloge predstavnika vlasti koje je narod birao, ipak suverenitet jedne vlasti pa i države treba poštivati onoliko koliko ona poštuje temeljna prava svih svojih građana. Predstavnici međunarodne zajednice imaju nimalo lagan posao uspostave legalne države slobodnih građana i ravnopravnih naroda. Ovdje nikad nije bilo, a napose sada nije lako naći ujednačenu mjeru u zaštiti i promicanju interesa pojedinaca i naroda.
Ova zemlja je posebna i po tome što u njoj nije moguća zaštita i promicanje neotuđivih prava pojedinaca, ako se ne zaštite interesi naroda, kao što nije moguće zaštititi interese naroda, ako se ne vodi računa o pravima ljudi. Svi politički sustavi i dobra nastojanja kroz povijest su propala upravo zbog premale osjetljivosti i volje da u ovoj bitnoj stvari ne naprave kobne pogreške. Od toga će, zasigurno, zavisiti i uspjeh ove velike i tako važne međunarodne misije i cijeli proces demokratizacije. Nerijetko začuđuje i plaši sposobnost s kojom domaći političari obmanjuju međunarodne predstavnike.
Opasnost zloporabe pravde
U nastojanju da se potakne povratak prognanih vrlo važno mjesto zauzima nužno, ali i krajnje osjetljivo pitanje privođenja i pravednog kažnjavanja svih koji su počinili ratne zločine. Znamo da smo nakon ovako brutalnog rata svi preosjetljivi na sve moguće nepravde, a napose na pristranost u ovoj stvari. Duboko svjesni da je zahtjev pravde i mira privođenje i kažnjavanje svih ratnih zločinaca, ni pod koju cijenu ne bismo željeli upasti u zamku jednostranog pristupa tom tako osjetljivom pitanju. Upravo zbog toga ne možemo ne upozoriti da do sada na tom planu učinjeno pokazuje da predstavnici međunarodne zajednice u ovoj stvari nisu uspjeli naći mjeru koja promiče pravdu i mir.
Objektivnim promatračima i dobrim poznavateljima ratnih i poratnih događanja neshvatljivo je da još uvijek nitko nije optužen za zločin progona preko 50% Hrvata iz BiH, kao ni za tisuće hrvatskih civilnih žrtava. Još je neshvatljivije zašto od tolikih popaljenih i do temelja porušenih hrvatskih sela još ni jedno nije obnovljeno sredstvima međunarodne zajednice! Nakon terorističkih napada i podmuklih ubojstava koje su počinili međunarodni teroristi, koji nesmetano borave i na području ove države, ovakvo ponašanje predstavnika međunarodne zajednice utvrđuje Hrvate da im u BiH nema mjesta. To najdirektnije potkopava i onemogućava provođenje washingtonskoga i daytonskog sporazuma.
Zato, uime dobra svih ljudi, smatramo svojom dužnošću upozoriti one koji odlučuju o redoslijedu i načinu hapšenja optuženih, kao i one koji raspoređuju sredstva međunarodne zajednice, da ovim vrlo važnim pretpostavkama demokracije ne obeshrabre, nego ohrabre povratak svih prognanih i izbjeglih.
Uloga sredstava društvenog priopćavanja
Nezamjenjiva uloga u procesu izgradnje mira pripada kulturnim i javnim djelatnicima. U današnjem svijetu se ništa pozitivno ali, nažalost, ni negativno ne događa bez njihova udjela. Agresija i rat u BiH su još jednom pokazali da se svako zlo začinje uz pomoć “znanstvenih” ustanova, a među ljude vješto širi i truje ih kroz medije. Kulturni radnici i djelatnici u medijima duguju svoju moralnu potporu onome nepreglednom mnoštvu jednostavnih, ali čestitih sinova i kćeri ove zemlje, koji su prihvatili mir, premda im je rat nanio nemjerljivu nepravdu. Bolno iskusivši da ratom svi gube, a mirom svi dobivaju, ovi ljudi su spremni postati snagom koja će biti kadra u krivi okvir mržnje i isključivosti uramiti ispravnu sliku pomirenja i tolerancije. Zadaća medija nevladinih i vanstranačkih ustanova je podići glas u zaštitu svih nedužnih ljudi od nasilja i pljačke.
Vjera u Boga – snaga pomirenja
Nije ništa manje važna zadaća vjerskih zajednica. One su na ovom području uvijek imale znatni utjecaj na ljude. Ova agresija i rat protiv čovjeka ni po svojim uzrocima ni po svojim ciljevima nisu vjerski, nego protuvjerski, jer svoje izvorište imaju i u nijekanju Boga i čovjekove nužne ovisnosti o Bogu i Božjem zakonu. I zbog toga je moralna obveza svih vjerskih zajednica uključiti se u mukotrpni proces mira, kojega nema bez pomirenja, kao što iskreno pomirenje nije moguće bez oproštenja. Strašni ratni zločini mnoge su nedužne ljude gurnuli u ponor mržnje i želje za osvetom. Za njihovo podizanje nisu više dostatni samo ovozemaljski motivi. Potrebni su im lijekovi Neba.
Crkva Katolička u BiH iskreno vjeruje u mogućnost i potrebu pomirenja. Ona to smatra svojom svetom zadaćom služenja svakom čovjeku i zato nastoji djelovati u skladu s tom vjerom, najprije među svojim članovima. Hrabreći i potičući na to i druge, mi ovom prilikom ponavljamo toliko puta očitovanu “punu ekumensku otvorenost prema Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi” kao i “ništa manju dijalošku otvorenost i spremnost na suradnju s Islamskom vjerskom zajednicom” (Pastoralna poslanica BK BiH, siječanj 1995), te sa Židovskom zajednicom i svima koji u Boga vjeruju. Premda je oproštenje i pomirenje duboko osobni čin svakog čovjeka i osjetljivo pitanje savjesti, međusobna suradnja vjerskih zajednica će stvarati ozračje u kojem će se vjernici, ali i drugi ljudi lakše odlučivati na taj korak. Stoga, posve iskrenih namjera, ponavljamo poziv svima “da zajednički snagom vjere u Boga i snagom ljubavi prema čovjeku krik boli pretvaramo u poklik nade” (isto) koji će potvrditi našu ljudsku i vjerničku vjerodostojnost i dosljednost idealima kojima smo povjerovali i koje naviještamo.
Osluškujući srcem i duhom bilo ove napaćene zemlje i svih njezinih ljudi, ova Komisija s papom Ivanom Pavlom II. ponavlja “mir je moguć”, pomirenje na temeljima pravde za sve je moguće. Da bi se jedno i drugo ostvarilo, sada više nego do sada treba moralne potpore i materijalne pomoći svih ljudi dobre volje. Tako ćemo ovo mjesto straha pretvoriti u mjesto nove nade u godini povratka na pragu trećeg tisućljeća, a ovu zemlju u srcu Europe od sukobišta u susretište.

U Banjoj Luci, 15. ožujka 1998.