Split, (IKA) – Katehetski ured Splitsko-makarske nadbiskupije u suorganizaciji sa splitskom podružnicom Agencije za odgoj i obrazovanje, svake godine organizira jedan međubiskupijski stručni skup za odgojiteljice u vjeri kao znak osobite brige za kvalitetno provođenje vjerskog odgoja u predškolskim ustanovama. Ovogodišnji stručni skup, o temi „Obitelj i dječji vrtić, različiti, a s istim ciljem”, održan je 21. travnja u prostorijama Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Osamdesetak odgojiteljica u vjeri okupile su se kako bi promišljale o važnosti odgojne uloge obitelji koja je, u partnerskom odnosu s dječjim vrtićem, ključna za cjelovit i skladan odgoj djece rane i predškolske dobi.

Stručni skup započeo je misom koju je predvodio don Josip Periš, predstojnik Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije. U homiliji, referirajući se na Djela apostolska, istaknuo je život prve Crkve koja je živjela kao da je Isus živ, prisutan u liku Petra koji je preuzeo njezino vodstvo. Petar je, naime, naviještao i činio čudesa i znamenja poput Isusa Krista snagom vjere i svjedočanstvom života, postajući alter Christus, tj. drugi Krist. Veličina i snaga tih čudesa mnoge je privukla u prve kršćanske zajednice. Nasuprot tome, pozivajući se na šesto poglavlje Ivanova evanđelja, koje je gotovo oprečno prvom čitanju iz Djela apostolskih, don Josip je podsjetio na dramatičan obrat i neuspjeh koji je Isus doživio naviještajući svoju muku i smrt. Napustili su ga čak i neki bliski suradnici. Nisu mogli povjerovati da je Isus Krist kruh za život svijeta. Lakše im je bilo povjerovati u čudesno umnažanje kruha, u ono što su vidjeli, dodirnuli i kušali. Ni danas nije lako biti vjernik, poručio je don Josip, nije lako razumjeti „tvrdu besjedu”, ali ključ za njezino razumijevanje je vjera da nas Bog neće prevariti. Stoga je pozvao sve prisutne na trajno produbljivanje svoje vjere te otvorenost uma, srca i djela.

Uslijedio je radni dio stručnog skupa. Predavanje „Uloga i važnost pripovijedanja u odgoju predškolske djece” održala je dr. Tea Tereza Vidović Schreiber, viša predavačica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Polazeći od teze da je čovjek homo narrans i da bajke postoje od kada postoji i čovjek, dr. Vidović Schreiber najprije je protumačila pojam dječje književnosti i klasifikaciju usmene književnosti. Čitanjem ili pripovijedanjem dijete ulazi u čarobni svijet književnosti i odgaja se za budućeg čitatelja. Stoga, smatra dr. Vidović Schreiber, priču ne čine samo njezine riječi, nego zbivanje i odnos između osoba, a stvaraju ga oni koji sudjeluju u pripovijedanju. Potom je podsjetila na metodu pripreme za pripovijedanje koja kreće od izrade konkretnoga tijeka radnje, preko pronalaženja logike radnje u priči, praćenja radnje u slikama, prikazivanja gestama, do pronalaženja i formiranja formula. Priču mogu pričati odrasli, odgajatelj, roditelj, djeca, a može se pričati i u kombinaciji djeteta i odrasle osobe. Pričati se može bez sredstava i uz pomoć različitih rekvizita. Priča je i značajan poticaj za raznoliko izražavanje i stvaranje. Naime, doživljeni sadržaj priče dijete može izraziti putem različitih izražajnih medija, odnosno simboličkih jezika, može se izraziti verbalnim i neverbalnim jezikom, likovno, scenski, lutkarski, pokretom i sl., zaključila je dr. Vidović Schreiber.

Uslijedile su dvije pedagoške radionice koje su osmislile, pripremile i održale odgojiteljice iz Katoličkog vrtića sv. Pavla apostola na Pujankama u Splitu. Prvu, o temi „Odgoj u vjeri u partnerstvu s roditeljima” održale su odgojiteljice Anica Kraljević i Lidija Markičević. Nakon kraćeg uvoda o oblicima partnerstva između roditelja i odgojitelja, voditeljice su predstavile niz aktivnosti kako roditeljima osvijestiti važnost duhovne dimenzije u odgoju djece i ponuditi različite mogućnosti aktivnog sudjelovanja u vjerskom životu djece rane i predškolske dobi, s ciljem zajedničkog rasta u odnosu prema Bogu i bližnjemu.

Drugu radionicu, o temi „Kako pomoću bajke približiti djeci vjeru?” vodile su odgojiteljice Lili Jajac i Renata Stolnik. U skladu s naslovom, željele su senzibilizirati sudionice kako bi pripovijedanjem i povezivanjem bajke s biblijskim tekstom približili djeci vjeru koja otvara oči i srce te ih uči općeljudskim i vjerskim vrednotama. Nakon uvodnoga teoretskog dijela i prezentiranja iskustava u radu s djecom, sudionice su u manjim skupinama radile na izabranim biblijskim tekstovima, promišljajući o sličnosti simbola i slika u biblijskom tekstu i bajci, njihovu značenju i ulozi u odgojnom radu s djecom.